DRAGO PILSEL - EKOLOGIJA SLOBODE

KOLUMNA DRAGE PILSELA : Zoki goes to Vatican: Bilo bi pametno da Milanović, barem za ovu priliku, ne improvizira

Koliko je potrebno da se oslobodimo svakojakog ropstva vlastodržaca?

Piše: Drago Pilsel

Predsjednik Vlade Republike Hrvatske, Zoran Milanović, boravi danas u Vatikanu u prvom službenom posjetu Svetoj Stolici otkako je postao premijer.  Od 11 sati će se susresti s papom Benediktom XVI, državnim tajnikom Svete Stolice, kardinalom Tarcisiom Bertonem, a potom će sudjelovati na Okruglom stolu ''Sveta Stolica i Hrvatska: dvadeset godina diplomatskih odnosa''. U izaslanstvu predsjednika Vlade bit će ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Toliko sa stranice Vlade RH.

Priliku za komentar onoga što nam iz samoga premijerova ureda bude priopćeno, što bude objavio Tiskovni ured Svete Stolice ili što saznaju stalno akreditirani novinari u Rimu i Vatikanu odnosno oni koji tamo danas ciljano budu, imat ćemo. Danas, u prvoj kolumni iz serije ''Ekologija slobode'' koju počinjem pisati za Politiku+, o očekivanjima ove posjete i o nekim očitim nesnalaženjima naše stručne i manje stručne javnosti kada je riječ o odnosima Crkve i države i kada se spominju famozni ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske.

“Odvojenost crkve od države”, na kojem načelu stoji i Ustav Republike Hrvatske, znači ovo: nema državne vjere. Ali postoji briga da se pravedno i radi zadovoljstva vjernika “Crkvi većine građana” – a takva je u Republici Hrvatskoj Katolička crkva – pruži adekvatna prilika sudjelovanja u stvaranju društvene klime i bića vlastitog naroda, prema moralnim normama koje ona zastupa, naučava i na kojima počiva.

Neki se glasno zalažu ne samo za reviziju već i za ukidanje ugovora, smatrajući ih čak protuustavnima (nezavisni saborski zastupnik don Ivan Grubišić, na primjer). O tome treba pojasniti slijedeće: u slučaju da jedna od visokih ugovornih strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen Ugovor o pravnim pitanjima (po meni, najvažniji), tako da ga treba mijenjati, započet če odgovarajuće pregovore. U ostala tri ugovora (o suradnji na području odgoja i kulture, o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi te onaj, najsporniji, o gospodarskim pitanjima), završetak je određeniji jer označava svrhu tih pregovora, to jest prilagodbu ''novim okolnostima''. Dakle, predviđaju se moguće izmjene ugovora u nekim ''bitno promijenjenim prilikama'' da bi ih se prilagodilo ''novim okolnostima''.

Budući da su ugovori bilateralni, odluku o potrebi promjene može donijeti jedna od ugovornih strana. Tekst je napisan u pozitivnom smislu. Ugovorne strane, i ovo je fundamentalno, ni ne uzimaju u obzir mogućnost raskida ugovora (jer bi to bilo katastrofalno, pa i znak diplomatske nekonzistentnosti i nezahvalnosti Hrvatske), nego njihovu prilagodbu novim, ponavljam, bitno promijenjenim prilikama kakvima moja malenkost, pa Vlada, pa Ured predsjednika Republike, pa Sabor, pa Hrvatska biskupska konferencija (niti iole koja druga vjerska ili crkvena zajednica), smatraju da ne postoje. Hoće se reći: kada je na početku svojeg mandata premijer Zoran Milanović jasno kazao da ne kani ''dirati'' u ugovore, znao je za prilike u Hrvatskoj i, po njemu, te prilike se nisu toliko ili bitno promjenile kako bi se pristupilo izmjenama u ugovoru, razumije se, u onom o gospodarskim pitanjima.

Dakle, ne samo što nema političke volje da se petlja po ugovorima (ili se procjenjuje da je to loptica koju valja prebaciti eventualnoj vladi desnog centra, ako i nakon što ova krahira), nego ne treba zaboraviti da Crkva i država tiho pokušavaju riješiti neka važna pitanja kao što su obostrana dugovanja ili ona koja proizlaze iz razvikanog slučaja nekadašnje benediktinske opatije u Dajli. Podsjećam, naprasno smjenjenom porečko-pulskom biskupu Ivanu Milovanu je dodan biskup koadjutor, onaj koji ga ima pravo izravno naslijediti nakon odreknuća službe, smrti ili odlaska u mirovinu (mons. Dražen Kutleša je imenovan 17. listopada 2011.) kada je Svetoj Stolici postalo jasno da je istarska biskupija na rubu bankrota, s potpuno neurednim financijama, skandalima (Dajla je tu tek manji dio priče), s teškim sudskim sporovima (država traži miroljubivo rješenje sukoba u kojem se traži odšteta od 513 milijuna kuna!) i s očitim i otvorenim neposluhom prema Papi (ali i nekolegijalnim odnosima prema kardinalu Josipu Bozaniću) od strane Ivana Milovana i većeg djela istarskog klera.

Bilo bi pametno da Zoran Milanović, barem za ovu priliku, ne improvizira i da nakon susreta kaže par dobro pripremljenih i teološki (hajde, OK), filozofski jakih rečenica (iako u svom okruženju nema suradnike sposobne da mu ih napišu) kojima će ostati na visini poruka kojima, poslovično, Sveta Stolica dobro odrađuje i odpozdravlja ovakve delegacije.

Elem, niti će premijer i Papa razgovarati o tehnikalijama (možda, mislim, sasvim sigurno) o moralnim dilemama nekih poteza Vlade poput donošenja od strane Crkve neprihvaćenog Zakona o medicinskoj potpomognutoj oplodniji), niti će se cjenkati sa stavkama proračuna s kardinalom Bertoneom, svojevrsnim šefom vlade Vatikana, niti će se, da se malo našalimo, Milanović žaliti Papi što ga biskup Vlado Košić i drugi javno špotaju što ne ide na misu, a paradira na polnoćki. Bilo bi pametno da Zoran Milanović, barem za ovu priliku, ne improvizira i da nakon susreta kaže par dobro pripremljenih i teološki (hajde, OK), filozofski jakih rečenica (iako u svom okruženju nema suradnike sposobne da mu ih napišu) kojima će ostati na visini poruka kojima, poslovično, Sveta Stolica dobro odrađuje i odpozdravlja ovakve delegacije.

I nije da to pitanje nije važno. Hrvatska, naime, koliko god predsjednik Josipović (i neki drugi) pokazali truda, ima manjak političke kulture koja podrazumijeva da, na primjer, ministar obrane u Mariji Bistrici ne lupeta kako je ''vidljivo da se Hrvatska vojska i Majka Božja vole''!


Hrvatska ima obvezu maknuti se od mitske verzije povijesti koje mogu manje ili više odstupati od činjenica i onog što se doista u povijesti dogodilo, imaju konkretnu funkciju u sadašnjosti. Kod mitova nacionalnosti koji su inkorporirani u nacionalne identitete i nacionalističke ideologije, ta je funkcija legitimiranje određene strukture vlasti, tj. vladajućih elita, onom interpretacijom prošlosti koja njima odgovara tako da bi bili prihvaćeni kao legitimna vlast. Drugim riječima, radi se o političkim mitovima, odnosno upotrebi prošlosti u procesu legitimiranja vlasti. U etnoreligijskom ili etnokonfesionalnom nacionalizmu.


Govoriti o vjerskim slobodama u Hrvatskoj, znači računati s opterećenošću određene svijesti i s nerazumijevanjem suvremenih zbivanja u društvu. Znači sukobljavati se mitovima. Mitizirana svijest jest suprotnost slobodarskome duhu. Naime, još se uvijek poteže misao da je katolištvo “dominantan” vjerski identitet Hrvata, i u Hrvatskoj uopće, što je, sasvim sigurno, mit, ali i skrivena nakana da se u Republici Hrvatskoj to doživi praktično kao “državna vjera”.

Govoriti o vjerskim slobodama u Hrvatskoj, znači računati s opterećenošću određene svijesti i s nerazumijevanjem suvremenih zbivanja u društvu. Znači sukobljavati se mitovima. Mitizirana svijest jest suprotnost slobodarskome duhu. Naime, još se uvijek poteže misao da je katolištvo “dominantan” vjerski identitet Hrvata, i u Hrvatskoj uopće, što je, sasvim sigurno, mit, ali i skrivena nakana da se u Republici Hrvatskoj to doživi praktično kao “državna vjera”.

Treba i tu malo demitologizacije. Iako se stvarno radi o “vjeri većine” (a zapravo je riječ o naglašenom narodnom folkloru) – čime treba, naravno, također računati – lako se pada u napast da se identificiraju vjera i nacija, da se neumjereno protežira npr. preko TV ekrana “protokolarna” veza državnih službenika i katoličke hijerarhije, što je apsurdno u laičkoj državi za kakvu se jasno opredijelio hrvatski Ustav. U čl. 41. kaže se precizno: “Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države”.


Time je zauzeto moderno stajalište da “odvojenost vjerskih zajednica i države” ne znači svesti vjernike “u crkvu i sakristiju”, nego je upravo izbjegnuto svako “koketiranje” s državnom vjerom, ali s pretpostavkom da će država, tj. društvo, uvažavati sve religijske vrednote, bez kojih je nezamisliva stabilna i budućnosti okrenuta nacionalna zajednica.


Gospa, siguran sam, može biti impresionirana, eventualno, Kotromanovićevim obraćenjem, ako je njegova vjera iskrena, ako odista traži Boga. Nikako njegovom pucaljkom. Dapače, Hrvatska se vlast (ministar obrane je dio nje), a i neki katolici s njom, višeg i nižeg ranga, mora okrenuti čovjeku i njegovoj “vječnosti” tj. osobi koja transcendira i politiku, i vlast i naciju... i crkvu, i državu..., pa Hrvatskoj pomoći da se legitimira kao baštinica najboljih evropskih društvenih tradicija.

Kako?


Prvo. Ako hrvatski građani budu ostvarili ono što im pripada kao ljudima, ono na što imaju pravo: pristojan standard, obrazovanje, slobodu udruživanja, mogućnost kritike vlasti bez posljedica da ih se optuži za izdaju i sl., to će biti, u globalnom smislu davanje slobode Crkvi, jer se u državi, kakva je Hrvatska, time pazi i na prava njezinih vjernika koji su ujedno članovi države.


Drugo. “Odvojenost crkve od države”, na kojem načelu stoji i Ustav Republike Hrvatske, znači ovo: nema državne vjere. Ali postoji briga da se pravedno i radi zadovoljstva vjernika “Crkvi većine građana” – a takva je u Republici Hrvatskoj Katolička crkva – pruži adekvatna prilika sudjelovanja u stvaranju društvene klime i bića vlastitog naroda, prema moralnim normama koje ona zastupa, naučava i na kojima počiva. “Jasno je” – kako kaže J. Maritain – “da će pojedini narod u javnome očitovanju zajedničke vjere usvojiti one oblike kršćanske vjeroispovijesti uz koje su povijest i predaje toga naroda najživotnije vezane. Što se tiče građana koji nisu vjernici, trebalo bi da oni shvate samo to kako političko tijelo, koliko tvori cjelinu, ima jednako pravo da javno izrazi svoju vjeru, kao što su oni, kao pojedinci, slobodni da izraze svoja nereligiozna uvjerenja''.


Treće. Svaka državna vlast, kao ona “vršna” – danas jest, a sutra je nije. Društvene institucije kao “političko tijelo” (također Maritainovo razlikovanje) jesu mjesto gdje će Crkva trajno komunicirati i biti na raspolaganju interesima svojeg/svojih naroda. Ona je pozvana djelovati kao “kvasac društva” tako što će “Duhom Božjim” ispunjati okolinu, pazeći da ne padne u napast moralizatorskog stava i grubog nametanja svojih načela onima koji nisu njeni članovi – ako se dakako ne radi o općeprihvaćenim etičkim stavovima koji obvezuju sve ljude, u čemu se mora naći konsenzus kroz dijalog.


Više nego siguran, gotovo sam uvjeren da će Papa hrvatskom premijeru dati neke vizure teološke antropologije – discipline još uvijek nedovoljno propagirane – da se sloboda temelji na čuvenoj Pavlovoj postavci o “slavnoj slobodi djece Božje”, a koja se tek ima ostvariti, jer u ovome svijetu nije dovršena. Naime, “otkupljenje” je po Isusu Kristu “kršćaninova sloboda”, onakva i onolika koliko je potrebna svakom stvorenju da se oslobodi grijeha, i da, pazite sad, poštovani čitatelji, se oslobodimo svakojakog ropstva vlastodržaca.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

benedikt xvi, zoran milanović, vatikan, crkva, drago pilsel