DRAGO PILSEL - EKOLOGIJA SLOBODE

KOLUMNA DRAGE PILSELA – Ekologija Slobode: Europa bi izabrala Obamu. I ja! Evo zašto.

Obami prijeti poniženje da ga pobijedi protukandidat bez karizme. Vjerujem da se to neće dogoditi. Zaslužuje još četiri godine podrške.

Piše: Drago Pilsel

Da je pitati nas, izvan SAD-a, na današnjim bi izborima američki predsjednik Barack Obama dobio još jedan mandat i pobjedio bi, što pobijedio, pomeo bi republikanskog kandidata, bivšeg guvernera Massachusettsa Mitta Romneya. Naime, ankete pokazuju da preko 90 posto Europljana podržava Obamu (čak ni konzervativni španjolski premijer Mariano Rajoy nije se želio slikati zajedno s Romneyom, a gradonačelnik Londona, Boris Johnson, mogući budući lider britanskih konzervativaca, o Obaminom protukandidatu je rekao da je 'čuo za lika koji se zove Mitt Romney'!). Obamu, navedimo i to, podržava čak 86 posto Japanaca i 63 posto Kineza.

Što se vanjske politike tiče, Obama je uspio da SAD (u odnosu na katastrofalnu baštinu Busheve epohe) ponovno budu više poštovana sila nego zemlja koja sije strah. Jeste, slažem se, nije opravdao sve one nade koje su mu bile usmjerene, naročito nakon što je nagrađen Nobelovom nagradom za mir (možda ishitrenom), ali se bitno udaljio od odioznog unilateralizma koji je toliko zla učinio svijetu i samoj Americi.

Postoji neka logika u tome što je mnogima od nas jako stalo do rezultata američkih predsjedničkih izbora, toliko, da bi u njima rado i sudjelovali (možda i više nego u hrvatskim ;-)). Naime, zbog ograničenja koje postavlja američki ustav, tamošnji predsjednik ima više slobode u utjecaju na živote ljudi izvan SAD-a nego unutar zemlje. Ako ne mislite tako, pitajte Pakistance, Afganistance, Iračane, Irance, Palestince, Izraelce i ine narode.

Mislim da u svijetu Barack Obama uživa toliku podršku jer, ponajprije, znamo da se on i njemu bliski političari (pokazala je to ovih dana Hillary Clinton), zanimaju nešto više i nešto angažiranije za nas, pa, shodno tomu, mi znamo nešto više o njemu/njima nego što je slučaj s Romneyem, za kojeg baš i ne znamo zapravo što misli i što kani učiniti, ako pobijedi (izbombardirati Iran, na primjer?). Uostalom, tko zaista može kazati hoće li Mitt Romney biti onaj koji se na početku radikalizirao da bi pridobio glasove ekstremno desnog pokreta The Tea Party - ili onaj koji je sa centrističkih pozicija lukavo izveo desant na iznenađenog Obamu pobijedivši ga u prvoj nacionalnoj televizijskoj debati? I koliko bi ovo drugo trajalo, kad bimu se omogućila vlast? U Argentini za takve politike se kaže ''pan para hoy, hambre para mañana'' (imat ćeš kruha danas, a sutra ćeš opet biti gladan).

Doduše, ja znam o Romneyu nešto jako gadno zbog čega ne bih glasao za njega ni da me pošteno izmlate (o tomu je pisalo u The Huffington Postu): postao je bogat čovjek trgujući i s obiteljima El Salvadora (De Sola, Salaverría, i druge) koje su pak financirale glasovite eskadrone smrti i krugove koji su počinili strahovita zvijerstva pa, između ostalog, ubili jednog od mojih idola, nadbiskupa Oscara Romera (zbog kojega, kao teolog, znam da nema spasenja izvan siromašnih!!).



Što se domaće politike tiče, možda je najveći Obamin uspjeh, koji se teško percipira na prvi pogled, taj da je zaustavio recesiju koju je naslijedio od Busha i vratio zemlju na put rasta, skromnog, ali pozitivnog i za nas. Mnogi se pitaju je li danas bolje nego prije četiri godine, kao da se može preskočiti ili relativizirati financijska katastrofa nakon urušavanja grupe Lehman Brothers?!

Saznat ćemo uskoro što se zbilo, jer svašta se sugerira s obzirom na stanje u kladionicama i anketama (u ponedjeljak kasno Reuters je davao prednost Obami od 3 posto), a one su govorile da Obama ima ''sigurnih'' 243 delegata (od ukupno 538, koliko na koncu bira predsjednika), da Romney ''posjeduje'' 206 delegata, a da je ''nejasnih'' 110, koji mogu glasati ovako ili onako. Dakle, moguće je da jedan od kandidata pobijedi po broju glasova građana, a izgubi po broju glasova delegata (i obrnuto). Teoretski je moguće i to da predsjednik bude demokrat, a potpredsjednik republikanac (i obratno). Ali neću se baviti tim špekulacijama, već ću obrazložiti zašto podržavam Obamu i zašto mislim da bi bilo bolje da on nastavi vladati.

Što se vanjske politike tiče, Obama je uspio da SAD (u odnosu na katastrofalnu baštinu Busheve epohe) ponovno budu više poštovana sila nego zemlja koja sije strah. Jeste, slažem se, nije opravdao sve one nade koje su mu bile usmjerene, naročito nakon što je nagrađen Nobelovom nagradom za mir (možda ishitrenom), ali se bitno udaljio od odioznog unilateralizma koji je toliko zla učinio svijetu i samoj Americi.

Što se domaće politike tiče, možda je najveći Obamin uspjeh, koji se teško percipira na prvi pogled, taj da je zaustavio recesiju koju je naslijedio od Busha i vratio zemlju na put rasta, skromnog, ali pozitivnog i za nas. Mnogi se pitaju je li danas bolje nego prije četiri godine, kao da se može preskočiti ili relativizirati financijska katastrofa nakon urušavanja grupe Lehman Brothers?!


Velika je administracija, ako je k tomu, birokratska i spora, neefikasna, ali je puno gora država koja u ovakvim prilikama ne može pomoći onima koji si sami ne mogu pomoći: siromašnima, osobama s dodatnim potrebama, marginaliziranima svake vrste. Sandy je možda bila povod demagoškim ispadima ali je, povrh svega, dovela u pitanje strategiju velikih rezova državnog aparata za koju se zalažu Romney i potpredsjednički kandidat Paul Ryan, koji su uletjeli u samo oko krute političke i ove klimatske oluje.

Politička kampanja je pokazala vrijednost demokracije, i u pedagoškom smislu: ono što se na početku činilo laganom šetnjom za Obamu, pretvorilo se u vrlo komplicirani hod, na čijem su se kraju vodile žestoke bitke za svaki glas. Manje je poznato da se na ovim izborima bira novi zastupnički dom Kongresa (obnavlja se svake dvije godine), da se bira trećina senatora, postavlja 11 novih guvernera i provodi čak 177 referenduma u 37 saveznih država (poput onog o gay brakovima u Marylandu, Washingtonu i Minnesoti, mogućeg ukinuća smrtne kazne u Californiji, dozvole eutanazije u Massachusettsu ili legalizacije korištenja marihuane u terapeutske svrhe u Montani i Arkansasu, samo da spomenemo neke značajnije).

Iako će ući u povijest zbog važnih djela, npr. vratio je dignitet 40 milijuna Amerikanaca koji nisu imali zdravstveno osiguranje, Obami prijeti poniženje da ga pobijedi protukandidat bez karizme. Vjerujem da se to neće dogoditi i nadam se da nisam loš prognozer.

Vidjet ćemo jesam li pogodio, sa zaključkom kojeg sam izložio u dvotjedniku Objektiv: katastrofa kao što je pojava uragana Sandy stavlja u defenzivnu poziciju ultraliberale i ističe ulogu onih koji žele sačuvati jak državni aparat ma koliko god bio krhk ili limitiran. Velika je administracija, ako je k tomu, birokratska i spora, neefikasna, ali je puno gora država koja u ovakvim prilikama ne može pomoći onima koji si sami ne mogu pomoći: siromašnima, osobama s dodatnim potrebama, marginaliziranima svake vrste. Sandy je možda bila povod demagoškim ispadima ali je, povrh svega, dovela u pitanje strategiju velikih rezova državnog aparata za koju se zalažu Romney i potpredsjednički kandidat Paul Ryan, koji su uletjeli u samo oko krute političke i ove klimatske oluje.

Elem, ovaj Obama, staložen i mudar, kojem držim fige, nije više, slažem se, onaj veliki i zaneseni govornik koji je tako lijepo prenosio ''odvažnost nade'' sa svojim ''Yes, We can''. Osjeća se koliko ga tišti situacija i koliko ga je potrošilo vladanje pred donjim domom parlamenta u kojem dominiraju republikanci. Ali, to je poanta mojeg stava, njegovi ideali, njegov smisao za služenje i njegova volja da izvuče od svojih sugrađana i od sviju nas ostalih ono najbolje što mogu/možemo dati, su tu, i zaslužuju, tako mislim, još četiri godine podrške.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

uragan sandy, drago pilsel, barack obama