DRAGO PILSEL - EKOLOGIJA SLOBODE

KOLUMNA DRAGE PILSELA – Ekologija Slobode: Američka desnica je u strahovitoj krizi identiteta. Kao i ona u nas

Vjerujem ipak u sposobnost republikanaca da oponašaju Obamu i da isprave fundamentalističko poimanje politike, društva i kulture.

Piše: Drago Pilsel

Nisam samo tako u prethodnoj kolumni napisao da ne vjerujem da će Romney pobijediti. Umišljam si da se nešto razumijem u politiku, pa i u američku, tako da sam bio poprilično siguran da neće proći republikanska strategija ''spaljene zemlje'': kontrirati Obami u svemu putem većine u donjem domu parlamenta - pa očekivati da će onda narod ispostaviti fakturu za loše stanje Obami. Dogodilo se ono što sam i mislio da će se zbiti: većina glasača je kaznila tu destruktivnu i bezidejnu politiku republikanaca i zaključila je da, bez obzira na ne baš sjajno stanje u zemlji, treba dati predsjedniku još četiri godine da pokuša nastaviti potrebnim reformama.

Republikanska stranka se mora redefinirati, jer radikalizam ne prolazi. Uostalom, što se to događa s HDZ-om sada kada je desnica ne samo ostala ''bez teme'' već besciljno luta, potpuno ignorirajući urgentnu potrebu da artikulira jasnu ekonomsku oporbenu politiku, i može li išta više biti relevantno u toj stranci (koja će biti potučena do nogu na nadolazećim lokalnim izborima) ako ne krene put obnove i redefinicije svoje političke platforme?

Barack Obama je pobijedio, pa sam i taj proces temeljito pratio i od tuda je bila moja sigurnost da neću promašiti prognozom, iako, moram priznati, nisam se mogao kladiti da će tako uvjerljivo pobijediti i po glasovima delegata (čekao sam do sada sa ovom kolumnom jer se tek naknadno potvrdila vijest da je Obama dobio i Floridu pa je konačan rezultat 332 spram 206 delegata), ali i glasača (otprilike 60 milijuna za Obamu i 57 milijuna za Romneyja), jer se stvarala vrlo moćna koalicija srednjih urbanih slojeva, sindikata, žena, pripadnika manjina i mladih, a koja je govorila da kasno poljetanje Mitta Romneyja nakon debate u Denveru nije bilo dovoljno da se uvjerljivo nametne (iskreno sam se čudio nekim našim komentatorima koji su tada najavljivali gotovo sigurni krah Obamine kampanje). Daleko od toga.

Ne pravim se pametan nakon bitke. Ostavio sam mnogo dokaza (ponajviše na tportalu) da vjerujem Obaminoj politici i mislio sam: ako je Franklinu D. Rooseveltu pošlo za rukom biti ponovno izabran dok je u zemlji imao preko 7 posto nezaposlenih, a Obama (po drugi put) je u relevantim anketama imao intenciju glasova građana od preko 50 posto, i njemu se može dogoditi reizbor s tako visokom stopom nezaposlenosti.

Međutim, ne budimo površni, ma koliko je Obama pokazao neviđene liderske sposobnosti, da motivira glasače bez obzira na objektivne (ne)uspjehe njegove administracije, evidentno je da će morati voditi zemlju koja je opasno polarizirana i u kojoj, da tako kažemo, polovina građana debelo sumnja u provedivost njegove politike.

S tim u vezi, odmah je, po nastupu republikanskog lidera u Kongresu, Johna Boehnera, koji je najavio stanovitu mogućnost koncesije prema Obami kako zemlja ne bi pala u fiskalnu provaliju početkom 2013., postalo jasno da republikanci više ne računaju na Romneyja i da ćemo ga svi zajedno brzo zaboraviti. To jest, da se ta stranka mora redefinirati, jer radikalizam ne prolazi. Uostalom, što se to događa s HDZ-om sada kada je desnica ne samo ostala ''bez teme'' već besciljno luta, potpuno ignorirajući urgentnu potrebu da artikulira jasnu ekonomsku oporbenu politiku, i može li išta više biti relevantno u toj stranci (koja će biti potučena do nogu na nadolazećim lokalnim izborima) ako ne krene put obnove i redefinicije svoje političke platforme?



Kratko i jasno, republikanska stranka je iz ovih izbora izašla razbijena na komade jer je postalo jasno da su imali samo jedan cilj - onemogućiti Obaminu vladavinu.

Republikanci, budu li pokazali pamet, morat će se prilagoditi novom američkom društvu koje pokazuje sve veću tolerantnost i koje se ne plaši različitosti kultura jer kažnjava oportunizam i ideološki radikalizam. Republikancima je u lice puknuo demografski balon: na primjer, Obama je ponovno pobijedio u Virginiji i na Floridi, državama jake republikanske tradicije, upravo zato jer se demografska slika promijenila u korist demokrata. Kratko i jasno, njihova stranka je iz ovih izbora izašla razbijena na komade jer je postalo jasno da su imali samo jedan cilj, onemogućiti Obaminu vladavinu (ne pak, ispraviti je ili kontrolirati) i lagati o njemu kao predsjedniku koji sprječava nacionalni konsenzus. Američka desnica je u strahovitoj krizi identiteta. Kao i ona u nas.

Mnoge su okolnosti koje su pomogle Obami u finišu: već sam pisao o tome koliko je naučio od Katrine i koliko je dobro iskoristio Sandy, nisam u prethodnoj kolumni spomenuo obrat newyorškog gradonačelnika Bloomberga u korist Obame, ali i to je pomoglo, pa vrlo lukav potez da Obama i sam krene glasati prije vremena, što je bio jak signal pobjedonosne klime, zatim vrlo efektna medijska kampanja koja je sjajno isticala gafove Romneya, naročito njegovu nesposobnost da pojasni plaća li poreze i koliko, te onaj glasoviti video na kojem se vidi da prezire čak 49 posto građana koji primaju neki vid državne pomoći, itd.



Reizbor je politička sudbina predsjednika (pa će se tako, ne dogodi li se nešto izvanredno, Josipović lagano ušetati i u drugi mandat). Naime, posljednih 50 godina samo Jimmy Carter i George Bush stariji nisi dobili drugi mandat, pa bi Obamin poraz bio pravi potres.

Ali, bez obzira na gomilu novca koju su i jedni i drugi potrošili, strategije i novac imaju potrebu za dobrim proizvodom koji se nudi (što smo mi imali 2009. s Ivom Josipovićem). Sve su ankete govorile da je Obama bolji politički proizvod, bolja ''roba'', od Romneyja. Obamu se smatra boljim liderom, osobom većeg povjerenja i s većim sposobnostima nego što ih je imao ili pokazao Romney. Čak i kod pitanja, ključno, tko vam sugerira veći ekonomski prosperitet, građani su davali veću prednost Obami.

''Vi me poznajete, znate tko sam'', ponavljao je Obama u posljednjim tjednima kampanje, znajući da će većina prihvatiti da nije korumpiran (dok su se za Romneya vezale kojekakve priče, kao ona koju sam spomenuo u prethodnom tekstu o obogaćivanju s novcem ekstremne desnice u El Salvadoru i duhanske industrije u Rusiji, a, kao, veliki je mormon, ja pak kažem, čisti je fake), da nije sklon skandalima, dok je pred sobom imao kandidata koji je samo otvarao nova i nova pitanja o sebi i o svojim namjerama.

Moja sigurnost je počivala i na tomu što je reizbor politička sudbina predsjednika (pa će se tako, ne dogodi li se nešto izvanredno, Josipović lagano ušetati i u drugi mandat). Naime, posljednih 50 godina samo Jimmy Carter i George Bush stariji nisi dobili drugi mandat, pa bi Obamin poraz bio pravi potres. I zbog toga što se radi o prvom afroamerikancu na čelu zemlje (iza kojeg bi lako mogla doći žena, Hillary Clinton, vrlo moguće). Hoću reći, nisu postojali ozbiljniji razlozi da većina okrene leđa karizmatskom predsjedniku, a većina se osjeća(la) sigurnom i dobro predstavljenom.

To je poanta priče.



Za Europu i za svijet, reizbor Obame je jako dobra vijest, ne samo zbog toga što ćemo imati vanjsku politiku s višom dozom suradnje i multilateralizma, već zato što će se promovirati ekonomsku politiku koja će stimulirati rast. Tu bih, samo kratko, dodao da će, prema vijestima koja stižu o velikim nalazištima nafte i plina te prema informacijama o novim tehnologijama koja omogućavaju eksploataciju tamo gdje do sada nije bilo moguće, SAD postati zemlja puno manje ovisna o uvozu energenata, pa samim time stabilnija i relaksiranija. Po sebi samima ovi razlozi ne ispunjavaju ono što je najvažnije za širenje mira i solidarnosti, ali bez njih ili protiv njih (da smo kojim slučajem upali u još jedno razdoblje bushizma), svijet bi bio puno manje ugodno mjesto.

Imam i riječi razumijevanja za republikance, unatoč ćorsokaku u kojem se nalaze, iako nisu uspjeli shvatiti zašto su građani prihvatili za predsjednika osobu koja je rođena na Havajima, koja je živjela u Indoneziji, od oca Kenijca i majke bjelkinje iz Kanzasa, pak duboko ukorijenjen u afroameričkoj zajednici Chicaga, naime, iako još uvijek robuju mišljenju da dekadentnost dolazi odustanjanjem od klasične kršćanske postave društva (ja pak smatram da je kršćanstvo, kao u Svetoga Pavla, nešto univerzalno, propulzivno i koloritno), posjeduju veliki bazen političara, u četerdesetim godinama života, koji bi mogli imati sposobnost da isprave fundamentalističko poimanja politike, društva i kulture.

Vjerujem, naime, da mogu naučiti oponašati Obamu u stvaranju nacionalnog diskursa koji će poslužiti da svi ljudi budu uključeni, da marginaliziranih bude što manje ili da ih uopće nema. To je, eto, taj fundamentalni razlog zbog kojeg sam za Baracka Obamu.


Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

desnica, drago pilsel, republikanska stranka, republikanci, mitt romney, barack obama, hdz