A PHP Error was encountered

Severity: Warning

Message: getimagesize(http://www.politikaplus.com//upload/images/arhiva/O-P-Q/postolar-od-delfta-099.jpg): failed to open stream: HTTP request failed! HTTP/1.1 404 Not Found

Filename: controllers/home.php

Line Number: 131

PREMIJERA U HNK Postolar od Delfta: Kamo vodi sreća - u raj ili u pakao? | Politika+
Elizabeta Hrstić

OPERA: PREMIJERA U HNK Postolar od Delfta: Kamo vodi sreća - u raj ili u pakao?

Postolar od Delfta je izuzetno zabavna i poučna opera, to je bajka za odrasle.

Piše: Elizabeta Hrstić

'6 sati  i 20 minuta naveče. Svršio partituru Postolara! - Pomogao joj Đavo.', riječi su ovo iz dnevnika Blagoja Berse, jednog od najvećih, no premalo cijenjenog hrvatskog skladatelja. Nakon što je zgotovio partituru za svoju komično-fantastičnu operu Postolar od Delfta, ipak je bio zadovoljan dobro obavljenim poslom, bio je sretan, vjerujući da će konačno biti obasut počastima te da će imati novca, kako napisa u svom dnevniku, 'za čitav januar!'  Ova rečenica jako dobro ilustrira materijalnu situaciju u kojoj je ovaj talentirani, iznimno obrazovani skladatelj živio.

Rođen je u Dubrovniku, 1873. godine, u imućnoj i uglednoj obitelji u kojoj su se gotovo svi članovi bavili glazbom. Nakon Dubrovnika, živio je u Zadru, zatim u Zagrebu, gdje se konačno, nakon dugih godina samoukosti počeo i glazbeno obrazovati. Studirao je na Bečkom konzervatoriju, kod vrlo uglednih glazbenih znalaca i pedagoga. Nakon studija, živio je u Sarajevu, zatim u Splitu te Gracu, zatim ponovo u Beču i konačno opet u Zagrebu.


Krešimir Dolenčić ponovno je vrlo prepoznatljiv u svom redateljskom rukopisu i entuzijazmu, i Postolaru je podario raskoš, životnost, prštavost i dinamiku. Naravno, kao i svaki put, on rasprši i malo modernog čarobnog praha te time načini patinu koja predstavi daje pitkost i gledljivost, učini da bude bliska svim generacijama i gotovo svim senzibilitetima gledatelja.

'Patriotizam jest luksuz. Ja se još borim sa žepnim problemima, je li misli na mene domovina?'

Iz ovog citata se jasno vide skladateljeve nedaće, nerazumijevanje i neimaština, raskorak između ideala i stvarnosti koji su mu bili stalni životni pratitelji, unatoč povremeno potvrđivanoj vrijednosti, kako od strane kritike, tako i od strane publike. Neki kažu da je taj čovjek bio od onih koji su u krivo vrijeme živjeli na krivom mjestu. A evo, i Postolar od Delfta je opera prazvedena 1914. u Zagrebu, dakle u vrijeme početka rata i slabog interesa zagrebačke publike za umjetnost. Iako je bila jako pohvaljena, poklonjene su joj tek četiri izvedbe. Dakako, ni libreto na njemačkom jeziku u to vrijeme joj nije išao na ruku.


Bečka praizvedba opere ponovno je pala u malo nezgodno vrijeme – 1918. godine, obilježena raspadom Austro-ugarske monarhije i završetkom 1. svjetskog rata. Primljena je ne bez pohvala, no s priličnom suzdržanošću.
Prst sudbine je sljedeću izvedbu ove opere smjestio nakon više od pola stoljeća: najprije u 1974. kada se dogodila koncertna izvedba, a onda je 1980. konačno i uprizorena na sceni zagrebačkog HNK. No, bolje ikad nego nikad.

Libreto za operu Postolar od Delfta, prema Andersenovoj bajci Srećine kaljače, napisali su braća Alfred i Julius Wilhelm. Iako ova komično-fantastična opera, po svom karakteru i dramatici ne nalikuje ostatku Bersinog opusa, sjajno je orkestrirana i napravljena sa stilom.
Lepršava i djetinje razigrana, opera je prava nadrealna bajka, ali s poučnom, jasnom i životnom, vječno aktualnom pričom. Pouka je to o  Sreći i Nesreći koje su naravno utjelovljene i kao pravi, ravnopravni scenski likovi.



Doslovce svi izvođači svoje role pjevaju odlično, sigurno, zaneseno i istodobno ležerno. Pritom je uočljiv dobar rad na scenskom pokretu, te posebno mimici lica, čija je paleta kod pojedinih likova (postolar Piet) i  neočekivano široka. Uloge su doista dobro odabrane- Vitomil Marof,  u glavnoj ulozi postolara Pieta, i ovaj put oduševljava.

Lik Nesreće je dakako, vrlo uočljiva, privlačna, raskošna i slatkorječiva žena, koju je lako pustiti i u kuću i u srce. No vremenom, lik joj blijedi, ona čovjeka učini praznim ili bahatim, nervoznim i gramzivim, zabrinutim. Posljedice su 'oluje i brodolomi'. Na sceni prikazani doslovce, u životu onih koje je zaveo lik Nesreće, su metafore.

Lik Sreće je neugledan i skroman. Nije ju baš lako zamijetiti, jer je jednostavna i nenametljiva. Istovremeno ju je i lako i teško susresti, jer luta neprekidno i besciljno. Kad na nju naiđu, ponudi se (možda nepravedno?) bilo kome, nudeći svoje 'sretne cipele'. No u ovoj priči, odnosno libretu, osnovno je pitanje: kamo vodi prevelika sreća, u raj ili možda pakao? Znamo li sreću dobro usmjeriti i iskoristiti? Kako pronaći sretan sklad između sreće i nesreće i može li se biti sretan u svojim nečarobnim, starim, razgaženim ali udobnim  kaljačama, dakle u svome danas, bez prevelikih snova i čežnji o blistavom sutra?


No sanjati je ljudski, pa i posve nerealne snove, za koje možda znamo i da im je put u sami Had popločan i zlatom.


Postolar od Delfta je izuzetno zabavna i poučna opera, to je bajka za odrasle kojima pouke nikad dosta, a  koju mogu razumjeti (ili će im se barem dopasti) i djeca. Priča nudi i pregršt snova i gorko-slatkih meditacija o krhkosti sreće i relativnosti nesreće, ali i o prolaznosti vremena koja je ipak konačni imperativ, križ nad našim životima.
Možda će poneki gledatelj na kraju reći i : 'A što je tu nova, pa o ovoj temi već sve znamo', a zatim će iz bajke izići van, u svoju stvarnost i dalje nastaviti ljudski griješiti, na dobro mu poznatu temu.



U ovoj priči, odnosno libretu, osnovno je pitanje: kamo vodi prevelika sreća, u raj ili možda pakao? Znamo li sreću dobro usmjeriti i iskoristiti? Kako pronaći sretan sklad između sreće i nesreće i može li se biti sretan u svojim nečarobnim, starim, razgaženim ali udobnim  kaljačama, dakle u svome danas, bez prevelikih snova i čežnji o blistavom sutra?

Nedavno premijerno postavljenu na pozornicu zagrebačkog HNK, operu je režirao Krešimir Dolenčić. Ponovno vrlo prepoznatljiv u svom redateljskom rukopisu i entuzijazmu, i Postolaru je podario raskoš, životnost, prštavost i dinamiku. Naravno, kao i svaki put, Dolenčić rasprši i malo modernog čarobnog praha te time načini patinu koja predstavi daje pitkost i gledljivost, učini da bude bliska svim generacijama i gotovo svim senzibilitetima gledatelja.

Svi likovi su izvrsno, kako u predlošku, tako i redateljsko-glumački, utjelovljeni i precizno iznijansirani. Doslovce svi izvođači svoje role pjevaju odlično, sigurno, zaneseno i istodobno ležerno. Pritom je uočljiv dobar rad na scenskom pokretu, te posebno mimici lica, čija je paleta kod pojedinih likova (postolar Piet) i  neočekivano široka. Uloge su doista dobro odabrane -
Vitomil Marof, u glavnoj ulozi postolara Pieta, i ovaj put oduševljava - izuzetno plastičnom, vrckavom mimikom, te lepršavom, ali uvjerljivo preciznom vokalnom interpretacijom.

I ostale uloge, sve redom, za pohvalu su, no ljepotom boje glasa, rasponom, tankoćutnom i dinamičnom izvedbom, te vidljivoj predanosti ulozi, posebno se ističe Tamara Franetović Felbinger koja je utjelovila Lisbeth, zaručnicu postolarevog sina.

Kostimografija (Goran Lelas) te scenografija (
Dinka Jeričević) napravili su uočljiv i jako dobar posao sjajno prateći dramatizaciju odnosno profile pojedinih likova, a pogotovo treba pohvaliti praktična a efektna scenografska rješenja u 3. činu, kad opera dobija ruho fantastičnog i nadrealnog.

Deni Šesnić iz predstave u predstavu, sjajno dokazuje koliko je za istu bitan element - oblikovanje svjetla i koliko to pridonosi i vizualnom i ugođajnom dojmu, ukoliko njime barata znalac.

Na već spomenutom, izvrsnom scenskom pokretu s glumcima je radila Snježana Abramović Milković. Na kraju svakako treba istaknuti ovaj put doista savršen i usklađen orkestar te zbor HNK.

Iskreno se nadam da ovo dopadljivo uprizorenje zabavnog i mudrog Bersinog djela, neće i još jedanput zamrijeti, te da će, pa makar i sa 100-godišnjim zakašnjenjem neke dobre stvari ipak zasjesti na dobra mjesta, te konačno dati kakvu-takvu zadovoljštinu, onom prvotnom tračku Bersinog pozitivnog predosjećaja, kad je nakon završetka svoje orkestracije Postolara u dnevnik zapisao, sretan što će sad imati novca- 'za čitav januar':

'Patio sam, ali sada osjećam ogromnu sreću i zadovoljstvo. Posao je završen, slobodan sam...'








Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

krešimir dolenčić, postolar od delfta, vitomil marof, blagoje bersa