DRAGO PILSEL - EKOLOGIJA SLOBODE

KOLUMNA DRAGE PILSELA: Aco se iskupio i kao Feniks podigao iz pepela: Emisija sa Sarnavkom bila je briljantna

Svjedočili smo primjeru društveno odgovornog ponašanja!

Piše: Drago Pilsel

Prije par dana sam izveo malu zezanciju na Facebooku. Napisao sam: ''Aco, jesi li čuo?'', a ispod toga stavio faksimil The Washington Posta od petka 9. kolovoza 1974. na čijoj naslovnici s velikim slovima stoji ''Nixon Resigns'', pa sam dodao: ''Hitno, pozovi čovjeka u emisiju!'' Ispod nekoliko drugih komentara sam dodao, od prilike: Nakon što je Index.hr objavio Mihajlovićevu diplomu s Ekonomskog fakulteta i dokaz da je kao ekonomist radio na KBC Rebro, greška je znatno manja (prve reakcije kolega, pa i nekih s kojima sam bio/susreo se u Bruxellesu kada je priča o prošlotjednoj Stankovićevoj emisiji puknula, bila da je riječ o monumentalnoj grešci), ali urednik mora znati provjeriti ako mu netko (ili novinaru) kaže da ima 4 doktorske dizertacije. Mihajlović je to u Jutarnjem listu negirao pa optužuje Ivana Jabuku da je lagao o njemu.

Elem, Stanković je pogriješio jer: ili nije pregledao prilog Ivana Jabuke ili zato što je, vidjevši prilog, propustio provjeriti Mihajlovićev akademski profil.

Moram priznati i uopće se toga ne sramim: više sam puta gledajući Acine goste - zaplakao. A što ću, idu mi suze, knedla u grlu, stisak u prsima. Tako je bilo opet slušajući Sanju. I Stankoviću sam neizmjerno zahvalan što me tako ''muči''.

I zato je vrlo dobro sjela isprika koju je Aleksandar Stanković, na početku posljednje emisije, dao gledateljima, pa i pojašnjenje za što se točno ispričava kako gledatelji ne bi krivo shvatili.

"Kao urednik emisije ispričavam se što smo krivo najavili prošlotjednog gosta Darka Mihajlovića. Što smo ga najavili kao čovjeka s četiri doktorata. Kako sada stvari stoje on nema četiri doktorata nego je završio Ekonomski fakultet. Ne ispričavam se zato što smo ga zvali, ne ispričavam se jer ima samo Ekonomski fakultet. Titule nikad nisu bile razlog pozivanja u našu emisiju. Ne ispričavam se zbog onoga što je rekao, jer, rekao je dosta toga pametnoga", kazao je Stanković te najavio Sanju Sarnavku.

Eh, a onda je uslijedila jedna od onih emisija zbog kojih Aco uživa moju načelnu podršku (iako me znaju naljutiti neke njegove improvizacije, slabe pripreme i loši nastupi, kao onaj nedavni sa Sanaderom, što mu, ako imam potrebu, odmah i poručim, izravno, ta, kolege smo koji se međusobno uvažavaju). Moram priznati i uopće se toga ne sramim: više sam puta gledajući Acine goste - zaplakao. A što ću, idu mi suze, knedla u grlu, stisak u prsima. Tako je bilo opet slušajući Sanju. I Stankoviću sam neizmjerno zahvalan što me tako ''muči''.

Da skratim uvod: Aco se iskupio i kao Feniks podigao iz pepela: emisija sa Sarnavkom je bila briljantna!

Pošto je kolega Vanja Deželić to prvi na ovom portalu napisao, prenosim njegove riječi i dojmove: “Predsjednica udruge B.a.B.e. Sanja Sarnavka imala je velikih problema s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje (HZZO), nakon što su je prijavili zbog volontiranja, a potom nakon medijske hajke i povukli prijavu. O svemu je govorila u emisiji 'Nedjeljom u 2', bez zadrške i dlake na jeziku, a nastupom je ostavila i više nego snažan dojam”. Apsolutno točno, Vanja.



SARNAVKA: “Pa zar nikome u Poreznoj nije palo napamet obavijestiti čovjeka da nešto nije u redu? Zar svi moramo poznavati apsolutno sve zakone? Nema li netko odgovoran tko bi se brinuo za nas ljude? Nije li nekome u Ministarstvu socijalne politike i mladih palo napamet osigurati toj obitelju krov nad glavom? Je li bilo lakše i ljepše poslati policiju na njih, pa da svi svjedoče urlicima i očaju nesretne obitelji”

Sanja Sarnavka je jedna od onih osoba zbog kojih sam ostao živjeti u Hrvatskoj i zbog kojih ponosno nosim hrvatsku putovnicu diljem svijeta. Ima ih više: mirotvorke Vesna Teršelič i Katarina Kruhonja, naš najmlađi partizan, povjesničar Daniel Ivin, njegov stariji brat, publicist i izdavač Slavko Goldstein, branitelj sa trpinjske ceste, ministar branitelja Predrag Matić, odličan lječnik, ministar zdravlja Rajko Ostojić, građanski aktivist Srđan Antić, diplomat, veleposlanik u Brazilu Drago Štambuk, politolog i diplomat, sada u Rimu, Damir Grubiša, muzeolog i sveučilišni profesor Tomislav Šola, književni kritičar Zdravko Zima, pisac Miljenko Jergović, psihologinja i stručnjakinja za traume rata Zdenka Pantić, promicatelj kulture Židova i međureligijske tolerancije, lječnik Vladimir Šalamon, vođa muslimana, umirovljeni muftija Ševko Omerbašić, protestanski evangelizator, odgojitelj i etičar Peter Kuzmič, pastoralni radnik i pastor Giorgio Grlj, odvjetnica Dafinka Večerina, franjevac i promicatelj mira i pravde Ivo Marković, novinarka Slavica Lukić, mlađi kolega Leonardo Kovačević, general Ivo Jelić, teolog Boris Gunjević, pisac Predrag Matvejević, automehaničar Dado Kobasić, magistrica farmacije Barulek, glazbeni kritičar Branimir Pofuk, stomatolog Dario Štambuk, šnajderica Ružica Šušković, itd, itd, itd, itd, i oni tvore onu Hrvatsku i onu regiju koju nosimo u srcu.

Prenosim još malo iz  Deželićeva izvještaja o emisiji: “Više me ne zanima ta priča s HZZO-om, sad mi je čak i žao što neće biti te prijave jer bih u suprotnom mogla poduzeti pravne korake protiv njih”, rekla je u početku Sanja Sarnavka, koja se u emisiji pojavila bez kose, što je posljedica tri kemoterapije koje je primila.

Čekaju je još tri kemoterapije, ali ne predaje se, puna je života i spremna pomagati svim nesretnim ženama, kao što je i pomagala putem udruge B.a.B.e. posljednjih 12 godina. Nije joj lako, ali sa svim se poteškoćama nosi.

“Ova država ne funkcionira, a način na koji to pokušava je zapanjujuć. Bruse zube na ljudima kao što smo Aleksandra Ljuba ili ja, a s druge strane nisu ništa napravili i konstantno se izvlače da nisu imali vremena, da nisu znali što ih čeka. Pa ljudi moji, osam godina su bili u oporbi i navodno željeli doći na vlast. Pa da sam osam godina željela voziti avion, vozila bih ga”, aludirala je Sarnavka na činjenicu da se vladajući izgovaraju i izmotavaju na loš način.

Nije propustila spomenuti da joj se nakon ove priče mnogo ljudi žalilo i da joj je teško slušati svakodnevno kako je birokracija uništila ljudima život. Spomenula je pritom i slučaj deložacije obitelji Vukić.

Politička odgovornost središnja je i neizostavna odrednica demokratski izabrane vlasti, a očituje se u dosljednosti političkog djelovanja na ostvarenju zajedničkih ciljeva, najčešće u skladu s predloženim obećanjima. Ovako definirana politička odgovornost, sasvim sigurno, tiče se i Hrvatskog novinarskog društva, što spominjem zbog izuzetno loše slike naše profesije u javnosti. Te zbog potrebe da snažno okrenemo poticaju društvene odgovornosti medija i solidarnosti u novinskoj profesiji.

“Pa zar nikome u Poreznoj nije palo napamet obavijestiti čovjeka da nešto nije u redu? Zar svi moramo poznavati apsolutno sve zakone? Nema li netko odgovoran tko bi se brinuo za nas ljude? Nije li nekome u Ministarstvu socijalne politike i mladih palo napamet osigurati toj obitelju krov nad glavom? Je li bilo lakše i ljepše poslati policiju na njih, pa da svi svjedoče urlicima i očaju nesretne obitelji”,  - pitala se jer joj nisu jasni potezi odgovornih institucija i ljudi u toliko slučajeva u Hrvatskoj. Napomenula je da u Hrvatskoj postoje neki slučajevi koji se nisu riješili još od 1993. godine i da im se ne nazire kraj. Potom se još jednom obrušila na vladajuće....’’. Hvala Vanja.

Imam potrebu, koja izvire iz dubine moje duše, odati priznanje Aleksandru Stankoviću, za golemi broj prilika kada smo imali mogućnost, kao i sada, slušajući Sanju Sarnavku, sami sebi dokazati da nismo svi seronje, da u ovom narodu ima dovoljno plemenitih ljudi, dovoljno sebedarija, te da, poput Martina Luthera Kinga, kažemo da vjerujemo da fondovi morala ove zemlje nisu prazni.

Ponovit ću nešto što sam već napisao ili kazao studentima novinarstva. Da je sreća u solidarnosti.

Ako utipkate ''Društvena odgovornost'' na tražilici Google, naići ćete na široki spektar marketinških ponuda. Gotovo na svakoj internetskoj stranici hrvatskih tvrtki možemo pronaći i sekciju društvena odgovornost. Evo što se o tomu kaže na portalu jedne banke: ''Svjesni smo da se uspjeh u poslovanju ne mjeri samo ostvarenjem financijskih rezultata nego danas jednako podrazumijeva i aktivnosti u segmentu društvene odgovornosti i doprinosu održivom razvoju. Stoga naša se je banka usmjerila na proaktivnu ulogu u društvu te se trudi biti inicijator i zagovornik ideja koje imaju za cilj napredak i unaprjeđenje kvalitete života u Hrvatskoj. Korporativne vrijednosti koje promiče naša banka su predanost klijentima, timski rad, inovativnost i znanje, pouzdanost i odgovornost, etičnost i transparentnost. Težimo stvaranju društva koje vodi brigu o potrebama i mogućnostima svih njegovih članova te smo stoga pokrenuli i sveobuhvatan program društvene odgovornosti pod nazivom XXX''.

Dakle, u principu, zvuči dobro. I mnoga poduzeća čine dobro, sudjeluju u humanitarnim akcijama, promiču kulturne vrijednosti, itd. Dodjeljuju se i hrvatske nagrade za društveno odgovorno poslovanje.

Društvena odgovornost je koncept koji je neizostavan u (post)modernim demokracijama. Uglavnom se veže uz etičko poslovanje korporacija i njihovu skrb za život zajednice, okoliš, ljudska prava, itd. S raspadom Jugoslavije, ulaskom stranog kapitala i razvojem tranzicije i tržišnog sustava po uzoru na već postojeća zapadna tržišta, u posljednjih dvadesetak godina svjedoci smo sve većeg širenja ideje društvene odgovornosti i u Hrvatskoj. Društvena odgovornost je postala koncept koji, ipak, zahtjeva teorijsku i kritičku refleksiju.

Kratko rečeno, moramo biti uvijek i svugdje u stanju postupati odgovorno prema sebi i svijetu oko sebe, a ne kalkulantski. Ja kažem da smo gledajući Nedjeljom u 2 svjedočili primjeru društveno odgovornog ponašanja!

Odgovornost je kvaliteta pojedinca ili grupe koja se ogleda u ponašanju sukladnom određenim moralnim načelima, društveno vrijednim ciljevima, poslovnim zadacima i dogovorima i slično.

Moralna odgovornost je bitna odlika autonomnog subjekta. Ona pretpostavlja slobodu pojedinca da bira između alternativa prema svojim moralnim načelima, stavovima ili vrijednosnim orijentacijama, uz obvezu da svojim izborom ne ugrozi prava i slobode drugih.

Društvena odgovornost se očituje u aktivnom sudjelovanju građana u gospodarskom, društvenom, političkom i kulturnom razvoju svoje zajednice.

Politička odgovornost središnja je i neizostavna odrednica demokratski izabrane vlasti, a očituje se u dosljednosti političkog djelovanja na ostvarenju zajedničkih ciljeva, najčešće u skladu s predloženim obećanjima. Ovako definirana politička odgovornost, sasvim sigurno, tiče se i Hrvatskog novinarskog društva, što spominjem zbog izuzetno loše slike naše profesije u javnosti. Te zbog potrebe da snažno okrenemo poticaju društvene odgovornosti medija i solidarnosti u novinskoj profesiji.

Pred nama je zahtjev da ne postupamo samo prema trenutnim potrebama i nakanama, nego da u razmatranje uključimo moguće posljedice naših odluka te da same potrebe i nakane podvrgnemo provjeri koja nam omogućuje da isključimo ono što djeluje slijepo, sebično ili prinudno. Kratko rečeno, moramo biti uvijek i svugdje u stanju postupati odgovorno prema sebi i svijetu oko sebe, a ne kalkulantski. Ja kažem da smo gledajući Nedjeljom u 2 svjedočili primjeru društveno odgovornog ponašanja!

Etičko življenje jest prihvaćanje rizika za susret s neugodnostima. A one dolaze kada god se odlučujemo oduprijeti manipulacijama svake elite. Kada god progovaramo o stvarnim problemima naše sadašnjosti.

Kratko rečeno, moramo biti uvijek i svugdje u stanju postupati odgovorno prema sebi i svijetu oko sebe, a ne kalkulantski. Ja kažem da smo gledajući Nedjeljom u 2 svjedočili primjeru društveno odgovornog ponašanja! Pozvani smo da se otvorimo nadi. Pozvani smo da izgradimo solidarno društvo. Da odbijemo laž. Čini se, kao da živimo u kulturi laži. Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine i života. Pozvani smo da oživimo duh snošljivosti u našim obiteljima i radnim sredinama.

U Hrvatskoj se mi sada, djelomice, odmaramo od onih koji su širili govor mržnje, huškali na rat i govorili nam da je svatko onaj tko ne želi lagati za domovinu izdajnik i neprijatelj.

Ali, kakvi smo mi, zaista? Ljudi, svi mi, daleko smo od savršenstva: dobri su nemoćni, moćni su bez dobrote, mudri su ravnodušni, a onima koji misle da vole – često nedostaje mudrosti. Takvi smo, a mene kao novinara, kao osobu koja u javnom životu Hrvatske zastupa širenje prostora solidarnosti, zanima što je potrebno učiniti da među nama zažive ideali pokretača Europskog ujedinjenja?

To je danas jedan od najvažnijih izazova u Hrvatskoj koja želi postati djelom Europske unije: zbližiti ljude koji žele i znaju raditi za humanije društvo, koji su na neki način heroji građanskog društva.
 
Ništa čovjek toliko ne priželjkuje kao herojski život. Pitanje je ima li među nama dovoljno heroja, dovoljno odvažnosti, dovoljno sebedarija, dovoljno vizije? Postoji li herojski humanizam? Humanizam oslobođen za sebe i svjestan sebe, koji nas vodi prema žrtvi, prema drugima u potrebi, prema složnom, odgovornom i organiziranom radu, prema istini koja živi u svakom bitku?

Moramo se pitati: što se dogodilo pojedinim hrvatskim novinarima i gdje su i kada izgubili etičnost? Što je u glavama pojedinih urednika kada gotovo ništa više nije sveto, osim ekskluzivnosti teksta i povećanja tiraže na temelju tuđe patnje?

Situacija kod nas, općenito govoreći, nije dobra. Svjesni smo nemalog razočaranja a koje proizlazi iz iznevjerenih očekivanja biračkog tijela da će devijantni oblici politike nestati. Nije došlo i ne dolazi do oslobađanja ljudskih potencijala. Politika je ostala u rukama nekolicine koji dogovaraju razne međustranačke ortakluke.

Ako su Hrvati u nečemu svjetski rekorderi, onda je to disciplina kratke pameti. U proteklih nekoliko mjeseci, pa i godina, izbrušena je specifična vještina kojom se afere - medijski prožvakane, ali ne i procesuirane - bacaju u ormar kako bi se otvorio prostor novim, opet kratkotrajnim senzacijama. Nažalost, čini se da u ovakvoj Hrvatskoj najvažnije pitanje ipak glasi: je li nekoga uopće briga?

A tu je i vječiti govor mržnje. Ono je do te mjere zatrovao medijski krajolik, da njegova dekontaminacija još nije završena, a negdje ni na pravi način započeta. Kulturi laži treba suprotstaviti kulturu istine i život. Treba se vratiti ključnim načelima slobodnog novinarstva koja omogućuju da bude nezaobilazan faktor u izgrađivanju demokracije u društvu, da bude korektiv vlasti, nepotkupljivi razotkrivač društvenih zala i da bude važno sredstvo u borbi protiv rasizma i ksenofobijem i predrasuda, odnosno sposobno prepoznati prava i braniti dostojanstvo pripadnika manjina kao i svakog obespravljenog sugrađanina.

Da zaključim: mi danas ovdje na neki način obnavljamo vjeru da banka pravde nije propala. Ne želimo vjerovati da su fondovi morala ove zemlje nedovoljni. To je naša nada. To je uvjerenje s kojim stvaramo i s kojim se međusobno zbližavamo, prvo u Hrvatskoj i u našoj regiji, kako bismo zajedno onda sa susjedima počeli osjećati pripadnost zajedničkom prostoru Europe.

Postavlja se, dakle, sljedeće pitanje: Kako preoblikovati medije, posebno elektronske, u značajnije protagoniste stvaranja tolerantnijih, mirnijih i zdravijih društava?

O tome što novinari mogu učiniti da bi se promicao mir među narodima i da bi se širile odgovornost i solidarnost ponajprije meritorno mogu razgovarati oni koji su sami doživjeli i proživjeli kobne posljedice pretvaranja jedne časne profesije u poslušnog slugu gospodara rata i u nositelja najgrublje propagande prožete neskrivenim šovinizmom, netolerancijom i ksenofobijom.

Ponavljam: kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine i života. Istina tu ne znači tek puku točnost, suglasnost. Ona nije nešto što se može konstruirati i čime se može manipulirati. Ondje gdje nelogične sheme djelovanja više ne obuhvaćaju življenu stvarnost, tamo se javlja potreba za obrazlaganjem, za utemeljenjem.

Novinar ne smije pitanje istine ostaviti otvorenim. On stoji pod pritiskom da se suoči s njome. Tako novinarstvo nije tek puko skupljanje podataka, nego kritičko propitkivanje stvarnosti. Test svake istine, a onda i novinarske, leži, kako reče Heidegger, jedino u vjernosti pojedinca prema sebi samome. Novinar, u slobodi i u poštivanju prema životu i istini svakog bitka, služi istini.

Ljudski živjeti – a to je središnji pojam svakog morala – zahtijeva da se dostigne smisleni optimum razvijanja vlastitog emocionalnog, socijalnog, duhovnog, kulturalnog života, koji ima i mora imati socijalne posljedice.

Ipak, osuđivati i ne nuditi riješenja uvijek znači nedostatno razumjeti; govoriti o ljudskoj odgovornosti, krivnji, zločinu, pokvarenosti, često, predstavlja samo jedan od načina da sebe sačuvamo od napora, dugotrajnog, strpljivog, suptilnog ili zamornog posla, od razmrsivanja zapetljane zbrke ljudskih poslova. Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime nekog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći.

Zašto u našim redakcijama nema tolerancije? Zašto se manjine ignoriraju, a problemi kršenja ljudskih prava, problemi u vezi različitosti, relativiziraju?

Civilno društvo koje želimo stvoriti u ovim našim sredinama podrazumijeva permanentni, horizontalni pluralizam, sustavnu jednakopravnost sudionika civilnoga društva koji mora trpjeti pluralizam vertikalnog tipa koji je specifičan za političku zajednicu u kojoj se stalno događa supremacija jednoga od nazočnih političkih stajališta. Tolerancija je princip koji rješava obje napetosti. A nemamo je jer nemamo demokratsku tradiciju. Tolerancija je, dakle, konstitutivna pretpostavka samog opstanka civilnoga društva, a ne tek jedna od vrijednosti koje mu se pridjevaju. Ona, naime, jedina omogućuje da se realizira načelo težnje sreći, formulirano u američkoj Deklaraciji o nezavisnosti kao striktno individualno – na razini društva stoga jedino pluralno izvodivo – pravo. Pravo koje preuzeto i u našem Ustavu.

Da zaključim: mi danas ovdje na neki način obnavljamo vjeru da banka pravde nije propala. Ne želimo vjerovati da su fondovi morala ove zemlje nedovoljni. To je naša nada. To je uvjerenje s kojim stvaramo i s kojim se međusobno zbližavamo, prvo u Hrvatskoj i u našoj regiji, kako bismo zajedno onda sa susjedima počeli osjećati pripadnost zajedničkom prostoru Europe.

Zato, hvala ti Aco. Hvala ti Sanja! Hvala tvojim suradnicama! Hvala svim mojim i našim uzorima! Sada, kada predajem ovaj tekst uredniku, za trenutak se osjećam boljom osobom. I zato vam ostajem dužan još više se založiti da budemo dobri jedni drugima. Baš onako kako su to pokazali Stanković i Sarnavka.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

DRAGO PILSEL, aleksandar stanković, sanja sarnavka