Elizabeta Hrstić

KONCERT: Veličanstveni Rudin i Zagrebačka filharmonija: Haydnov adagio ganuo nas je do suza

Svojim profinjenim stilom doveo nas je do krajnjih granica.

Piše: Elizabeta Hrstić


U drugom stavku, predivnom Adagiu, već sama struktura i priroda stavka u slušatelju doziva sve boje neke davno potisnute sjete, no u majstorskoj interpretaciji kakvu nam je u subotu priredio Rudin, zvučao je doista zadivljujuće. Svojim profinjenim, senzibilnim stilom, ganutljivost ovog Haydnovog adagia, doveo je do krajnjih granica. Srećom, nakon nostalgičnog izleta, uslijedio je razigran, veseo i moćan Allegro, te tako kod Cijele publike (uključujući i mene) uspješno spriječio trajne melankolijske posljedice Rudinove sugestivnosti u drugom stavku.

U četvrtak i petak su briljirali u Ljubljani i nije bilo nikakve sumnje da će se priča ponoviti i u subotu, u zagrebačkoj dvorani Lisinski. Orkestrom je ravnao maestro Dmitrij Kitajenko, a na violončelu je solirao Aleksander Rudin. Danas profesor na Moskovskom konzervatoriju i dobitnik brojnih nagrada, nekad je bio učenik maestra Kitajenka. Sada je jedan od najcjenjenijih svjetskih violončelista.

U gotovo prepunoj dvorani Lisinski, koncert je počeo dinamično, sa svima dobro poznatom Beethovenovom 5.simfonijom u c-molu. Mračni upečatljivi početak, kako kompozicija odmiče poprima sve više harmonije i svjetlosti. Nakon energičnog uvoda u publici je polagano raslo uzbuđenje. Kitajenko ima nevjerojatno mladenačke kretnje. Dirigira sigurno, razigrano, poletno i emotivno i sugestivno djeluje na orkestar koji je zvučao savršeno skladno. Kad je kemija između maestra i orkestra potpuna, osim auditivnog i vizualni dojam fascinira: svirka je tako sjajno izbalansirana da izgleda kao da su kretnje svih svirača vizualno stopljene u jedan jedini pokret, kao da im je i svaki udisaj te izdisaj u skladu. Kako i dolikuje Bethovenovoj tzv. 'sudbinskoj' simfoniji.

Nakon pauze, uslijedio je prekrasni sjetni koncert za violončelo i orkestar u C-duru Josepha Haydna. Kitajenko je ovdje pokazao svu eleganciju i suptilnost dirigiranja, ušuškavajući nas sve više i više u ambijent Haydnovog 18. stoljeća, u ugođaj drevnih austrijskih dvorova, a čemu čak doprinosi, osim glazbe i maestrov imidž (duga i sijeda kosa). Odabir ovog Haydnovog koncerta je vjerojatno najbolji mogući odabir u kojem je svo Rudinovo majstorstvo i naglašen senzibilitet moglo doći do izražaja. Prelazni koncert, s obzirom na glazbena razdoblja, ima elemente i baroka i klasicizma, a violončelo dominira u svim stavcima. U drugom stavku, predivnom Adagiu, već sama struktura i priroda stavka u slušatelju doziva sve boje neke davno potisnute sjete, no u majstorskoj interpretaciji kakvu nam je u subotu priredio Rudin, zvučao je doista zadivljujuće. Svojim profinjenim, senzibilnim stilom, ganutljivost ovog Haydnovog adagia, doveo je do krajnjih granica. Srećom, nakon nostalgičnog izleta, uslijedio je razigran, veseo i moćan Allegro, te tako kod Cijele publike (uključujući i mene) uspješno spriječio trajne melankolijske posljedice Rudinove sugestivnosti u drugom stavku.


Program koncerta teško da je mogao biti bolje koncipiran - za završnicu je odabrana slavna suita iz Straussove opere Kavalir s ružom.To je jedno od djela u kojem se na najbolji mogući način može demonstrirati sva profesionalnost i kvaliteta naše Zagrebačke filharmonije. Grandiozno djelo s početka 20.stoljeća, i inače vrlo efektno i popularno, i ovaj put nam je iznjedrilo svu raskoš, dinamiku i više nego zanimljivu dramaturgiju. Naravno, za maestra Kitajenka, suita je bila poseban izazov jer je ravnanjem morao proizvesti mnoštvo konstantno izmjenjujućih ugođaja: od valcerski rasplesanog, liričnog, duhovitog... od dramaturške napetosti, grandioznosti, do smirujuće katarze.


Koncert je posvećen Mladenu Bašiću, pokojnom dirigentu zagrebačke filharmonije. Glazbena poslastica završila je raskošno, uz gromoglasan aplauz zadovoljne publike koja je maestra i orkestar još jedanput dozvala na pozornicu na kojoj je žustrim i kratkim bisom zaokružena ova lijepa i kišna koncertna večer.