Elizabeta Hrstić

INTERVJU: Sanja Pilić: Što sam starija, sve mi se više živi, a sve manje piše

Kultura se sve više zatire u medijima. Na zadnjim stranicama novina, iza ponoći na TV-u.

FOTO: Sanja Pilić
FOTO: Pavle Čondrić
Piše: Elizabeta Hrstić

Nizu književnih nagrada Sanja Pilić, književnica koja je u gotovo svakoj osnovnoškolskoj čitanki, nedavno je pridodala Kiklopa za još jednu dječju slikovnicu. No povod za razgovor s njom nisu nagrade, već ona sama, Sanja Pilić. S našom najčitanijom književnicom za djecu i mlade, razgovarali smo u kafiću koji je sama odabrala, u ugodnom i vrlo originalnom ambijentu Velveta u Dežmanovom prolazu. Na svakom stolu tamo uvijek je neka knjiga, a Sanja to tumači kao neki važan znak. Razgovarale smo, ili bolje rečeno – čavrljale uz kavicu, doista o svemu: o knjigama, o djeci čitačima, o odgoju djece, položaju književnika i knjige danas i nekad, o godinama, starenju i životnoj filozofiji, o malim ženskim temama i važnim životnim temama.

Ne možeš se pretvoriti u dijete i pisati dobro i zanimljivo za djecu, a istodobno recimo biti pun bijesa ili gorčine, misliti i živjeti za novac ili statusne simbole. Moraš voljeti život, živjeti ga dječje, neopterećeno. Možda tajna čitanosti i dobre prodaje Sanjinih knjiga leži i u tome što je ona doista poput djevojčice: radoznala i zaigrana, potpuno spontana, iskrena, veseli se sitnicama, živi za trenutak. A način života i stav prema životu se uvijek odražava i na licu i u djelu čovjeka.


Ako si samostalan, naravno da se moraš i pobrinuti za svoje knjige, imati s čitateljima neki vid stalnog kontakta, biti komunikativan s novinarima. Inače ne možeš prosperirati, pogotovo u ovako maloj zemlji, s malim brojem stanovnika. A od tog malog broja još je i jako mali broj onih koji uopće čitaju, tako da se moraš pobrinuti da te na neki način prepoznaju.

Što radite u posljednje vrijeme? Što pišete? Kako vam prolaze dani?

Jako puno idem po školama, puno skačem po događanjima vezanim za moje knjige, putujem (nedavno bila u Australiji)... Kad pišem, dan mi proleti u pisanju. Dovršila sam nedavno roman za djecu – Ideš mi na živce. Klincima se jako sviđa naslov! Objavljena mi je zbirka priča Hej, želim ti nešto ispričati! (nominirana za Kiklopa), no nismo je uopće promovirali. Izišle su mi i dvije slikovnice o Maši, za čitatelje početnike (jedna je dobila Kiklopa). Evo, treća knjiga mi je izišla, a ne stignem ih promovirati, jer to iziskuje vrijeme, organizaciju. Na kraju ćemo valjda promovirati sve skupa. A inače, dan mi prolazi u druženju s ljudima, volim otići na fitness kad stignem, putovati... Moram priznati da si dosta ugađam, ne volim da mi je život preburan.



Može li se danas živjeti od pisanja?


Objektivno, ne. Kod mene je to nekako slučajno uspjelo. Dobro, malo me je i bog volio.


Ja baš i ne bih rekla da je sve slučajno ili božja volja. Može li se pisac, pa i jako dobar pisac zatvoriti među svoja četiri zida i pisati, pisati i samo pisati, izbjeći komunikaciju s ljudima, čitateljima, medijima... i onda očekivati da bude čitan, prepoznat?


Pisac nesklon druženju lošije će proći. Neki se jako trude oko tih kontakata, no pitanje je koliko stvarne koristi donosi taj trud, na kraju krajeva. Jer ima knjiga koje su dobivale sjajne kritike i unatoč tome su bile loše prodavane i obratno. Kritika ne prodaje nužno knjigu.

A ne, nikako. Pogotovo ako je slobodni pisac. Ako primjerice nije napravio sinekuru na fakultetu ili akademiji, pa mu nije ni bitno ima li ili nema honorar od knjige. Ako si samostalan, naravno da se moraš i pobrinuti za svoje knjige, imati s čitateljima neki vid stalnog kontakta, biti komunikativan s novinarima. Inače ne možeš prosperirati, pogotovo u ovako maloj zemlji, s malim brojem stanovnika. A od tog malog broja još je i jako mali broj onih koji uopće čitaju, tako da se moraš pobrinuti da te na neki način prepoznaju. Pisati na način koji im je prihvatljiv, ugodan, drag. Djeca, danas pogotovo, izbjegavaju čitanje, a ako i čitaju, često uzmu u ruke dosta lošu literaturu – o vampirima, zombijima... tako da je ustvari vrlo teško postati njihov omiljeni pisac.

Ipak, izgleda da ste vi u tome uspjeli!


Pa eto, uspjela sam, iako se neki put tome i čudim. Imam i sreću što objavljujem u Mozaik knjizi. Moj urednik Zoran Maljković napravio je vrlo lijepu biblioteku i ne preskupu. Djeca je vole i dosta kupuju. Tako izlazi po više izdanja. Zahvaljujući tome da se izdanja ponavljaju, ja nekako uspijem te svoje honorare i zbrojiti. Nešto se događa. Stvarno, većinom su mi knjige izašle u 5-7 izdanja, u 10-14.000 primjeraka i sve su se dobro prodale.


Kad god je aktualan neki natječaj, kad se dijele neke književne nagrade, u medijima se pojave priče o nekim književnim klanovima. Koliko ima istine u tim pričama o utjecajnim klanovima, koliko su bitni i mogu li uopće neke skupine odrediti, izrežirati sudbinu knjige odnosno pisca?


Ma nisu to klanovi u pravom smislu riječi, više neke interesne grupice. Neke pisce zbliži generacijska bliskost, druge grad u kojem žive, neke bavljenje i novinarstvom, pa se oni međusobno više podržavaju, pa radije pišu jedni o drugima nego o nekom trećem... Pisac nesklon druženju lošije će proći. Neki se jako trude oko tih kontakata, no pitanje je koliko stvarne koristi donosi taj trud, na kraju krajeva. Ima knjiga koje su dobivale sjajne kritike i unatoč tome su bile loše prodavane i obratno.

Mnogi 'ozbiljni' pisci su stvorili image dječje književnosti kao književnosti za idiote, svisoka su gledali na pisce za djecu. No nije im jasno da će im danas-sutra upravo ti pisci za djecu stvoriti čitatelje njihovih knjiga. Jer čitatelj se nikad ne stvara preko noći.

Dobra kritika ne prodaje nužno knjigu, ali bestseler-liste pomažu prodaji knjiga. Puno je priče i oko tih lista, polemizira se jesu li istinite ili lažne. Ne smijemo zaboraviti da knjigu prodaje i – usmena predaja! Jer mediji mogu nešto jako napuhati, ali samo za kratko vrijeme. Što se tiče dječje književnosti, ona je pogotovo uvijek bila u nekoj ne-književnoj poziciji. Mnogi 'ozbiljni' pisci su stvorili image dječje književnosti kao književnosti za idiote, svisoka su gledali na pisce za djecu. No nije im jasno da će im danas-sutra upravo ti pisci za djecu stvoriti čitatelje njihovih. Jer čitatelj se nikad ne stvara preko noći.

Pada mi sad na pamet paralela s glumačkom profesijom i čestim obezvređivanjem komedije i komičara.


U kazalištu sam vidjela mnoštvo tragedija i malo dobrih komedija. I puno je lakše biti tragičar nego komičan glumac. Nedavno sam bila sa stand-up komičarima i uvidjela koliko je to težak posao. Em moraš govorit napamet tekst koji mora biti aktualan i duhovit, em si u nekom ćumezu, bez scenografa i kostimografa, bez ikoga tko bi te ušušurio u tu neku ulogu. U kazalištu ima bezbroj pomagača koji puno pomažu, a ustvari ih se rijetko primjećuje. A ovdje si sam sa sobom i još moraš druge nasmijati. E, tako 
je otprilike i s nekim vrstama književnosti.


No, djeca vas primjećuju i uvažavaju. Moj sin, učenik šestog razreda, poželio vas je upitati kako to da učenici za Lidrano natjecanje u dramskom iskazu biraju jako često baš ulomke iz vaših knjiga za svoje monologe?




Dijete prepozna dobru knjigu ili predstavu. Ono ne mora biti snob, ne mora nikome i ničemu pripadati ili se pod svaku cijenu diviti.

Nekad sam bila u komisiji državnog Lidrana, pa su neki govorili da je to zbog toga. Sad više nisam u toj poziciji i ništa se nije promijenilo. Mislim da su ti moji tekstovi djeci životni. I meni znaju biti smiješni. Nakon što ih već malo zaboravim, ponovo ih čitam i - smijem se. Tekstovi su o stvarima iz dječjeg život i oni se tu lako prepoznaju i zato ih lakše nauče napamet i zato ih lakše i odglume. Jer ne glume nešto izmaštano, iz drugog svijeta. Osim toga, nas, dječjih pisaca, ustvari je jako malo. Svega nekoliko.

Pretpostavljam da je u svemu bitan i faktor aktualnosti o kojem, pišući, vodite računa?


Da, svakako. Nedavno sam se družila sa štićenicima dječjeg doma A.G. Matoš. Druženje je organizirano u kafiću Maraskino. U početku su ti učenici bili rezignirani („Ma daaaj, kaj ću ja sad tu, pa neću ja čitati, pa to je gluupo“). Oni su i u tim godinama kad pružaju otpor, kad se baš i ne čita, a i inače imaju neke veće probleme. Međutim, nakon razgovora s njima, svejedno smo nekima poklonili knjige. I onda mi je bilo fora: nakon što sam završila nastup, još se malo sjedilo, pila se Coca Cola...

... i odjednom vidim četiri klinca kako su se unijeli u knjigu! Oni isti koji su malo prije toga komentirali kako im je to glupo. A nije baš da su morali otvoriti tu moju knjigu i čitati, mogli su je jednostavno pospremiti u džep. A čitali su, ipak, vjerojatno zato što su shvatili da ih se te knjige tiču. Mislim, nemam docirajući stil pisanja, ali ipak, volim odgajati putem knjiga.

KNJIGE NEĆE UMRIJETI: Ne vjerujem ni da će umrijeti novine. Želim čitati knjigu dok putujem vlakom, želim je čitati na plaži... nek mi padne i u more, neka se kava prolije po njoj. Jer to je za mene nekakav živ, stvaran predmet. Već sad, kad recimo putujem i pakiram sve te silne mobitele i punjače, pa male laptope, pa njihove punjače, već mi je i to prestrašno. Osjećam se kao onaj lik iz Vukotićevog 'Surogata' – skupljam oko sebe nekakve sprave da bih uopće mogla funkcionirati.

Ali i djeca utječu na vas? Inspiriraju vas.

Ooo, da, jako. Imam i unuke koji su mi veliki izvor inspiracije. Oni su doista posebna djeca. Odgajali smo ih da budu takvi. Uvijek smo ih vukli na predstave, izložbe, koncerte klasične glazbe... Njima ne predstavlja nikakav problem čitanje i komentiranje knjiga ili kazališnih predstava. Uvijek nam je bilo bitno da su okruženi lijepim stvarima. Moj unuk Rene ima jedanaest godina i često idemo u kazalište. Nakon toga, dajemo ocjene predstavama, od jedan do pet. Da samo znate koliko je on trojki podijelio! Dijete prepozna dobru knjigu ili predstavu. Ono ne mora biti snob, ne mora nikome i ničemu pripadati ili se pod svaku cijenu diviti. Moji unuci gledaju i predstave za odrasle. Filmove također. Najnormalnije gledaju kompleksnije filmove (npr. 'Piano' ili 'Sate'), dok recimo za sapunice uopće nemaju živaca.


Je li to možda recept za izgrađivanje dječjeg ukusa i stava? Odmalena ih upućivati na dobre, vrijedne stvari?


Tako je. Varaju se oni koji misle da je ovo ili ono djeci naporno. Ništa njima nije naporno. Dapače, postane im zabavno, ako ih uputiš na način na koji nešto trebaju gledati.


Buduće čitatelje onda moramo odgajati? Ili je ipak više toga u njihovoj osobnosti, intelektu, ambiciji?


Mislim da je najvažnije odgajanje. Najviše tome doprinose mame i dobre učiteljice. Učiteljice kojima je stalo, koje djecu, ako treba i gnjave s čitanjem. One koje obraćaju pozornost, vode djecu u kazalište, kino, daju im preporuke... Znači važan je dom i škola.


Kakve su povratne informacije od djece, koliko ih osjećate?


Ooo, jako ih osjećam. Iako, možda sam tu malo i nerealna. Jer obično, kad stignem u neku školu, družim se s djecom koja su me već čitala, pa sam automatski okružena pozitivnim povratnim informacijama. Djeca mi se zbilja vesele. Što će biti poslije s tim mojim čitateljima, ne znam. Mnoge mame čija djeca nisu voljela čitati, rekle su mi da su se stvari iz temelja promijenile nakon što su im uvaljale neku moju knjigu, pa onda i drugu, treću... Dogodi se kao i sa svime: počnu skupljati knjige od određenog pisca, pa sve i pročitaju. Lijepo mi je znati da sam neko dijete uspjela navući na čitanje. Pogotovo danas, u vrijeme računala, kad ima toliko tih zabavnih stvari koje djecu odvlače od čitanja.


Najviše toga je u tome što se trudim živjeti u skladu sa samom sobom. Ne varam sebe, ne varam ni druge. Ne radim ni kompromise koji bi mi se sigurno na licu, odnosno na zdravlju ocrtavali. A s druge strane, nije mi toliko ni stalo. Velika je tlaka kad ti je jako stalo da si stalno zgodan i dobro odjeven. Pa čak i ako uspijevate u tome da ste stalno lijepi, izdeformirate se od te silne potrebe za ljepotom.

Internet je tu veliki ubojica?

Da, on je ubojica i čitanja i druženja.


Mislite li da će možda jednom, u bližoj ili daljoj budućnosti, elektronska knjiga istisnuti onaj lijepi osjećaj dodira stranica knjige pod prstima, užitka čitanja u omiljenom naslonjaču? Hoćemo li se do te mjere modernizirati?


Mislim da nećemo. Ljudi se sa svom tom tehnologijom nakon nekog vremena počnu osjećati otuđeno, depresivno. Daleki, čak i od samih sebe. Ne vjerujem ni da će umrijeti novine. Želim čitati knjigu dok putujem vlakom,želim je čitati na plaži... Naka mi padne u more, nek se kava prolije po njoj. Jer ona je za mene  živ, stvaran predmet. Već sad, kad recimo putujem i pakiram sve te silne mobitele i punjače, pa male laptope, pa njihove punjače, već mi je i to prestrašno. Osjećam se kao onaj lik iz Vukotićevog 'Surogata' – skupljam oko sebe nekakve sprave da bih uopće mogla funkcionirati. Tako da mislim da se oko toga ne moramo jako brinuti.


Otprilike kao što se ne moramo ni plašiti da će hranu zamijeniti raznobojne pilule?


Neće bome, neee, to sigurno neće! Obožavam jesti. Što više, onako, seljačkija hrana, to bolja. Recimo volim piceke i svinje, kupljene na selu.


Gledajući vas, nikad se ne bi reklo da volite takvu hranu, ni da ste preveliki gurman. Tajna dobrog izgleda je ipak više 'u duhu'?


Često me pitaju kakve kreme koristim za dobar izgled. Ma uglavnom mi se ne da ni objašnjavati da su to Becutan, Nivea... a još se i ne namažem baš često, samo kad se sjetim. Neki put si, istina, i kupim neku skupu kremu, jer ima lijepu bočicu, pa si malo 
hranim ego. Ali nisam dosada vidjela bitnu razliku između jeftine i skupe kozmetike. Najvažnije je što se trudim živjeti u skladu sa samom sobom. Ne varam sebe, ne varam ni druge. Ne radim ni kompromise koji bi mi se sigurno na licu, odnosno na zdravlju ocrtavali. A s druge strane, nije mi toliko ni stalo. Velika je tlaka kad ti je jako stalo da si stalno zgodan i dobro odjeven. Pa čak i ako uspijevate u tome da ste stalno lijepi, izdeformirate se od te silne potrebe za ljepotom.




A neki će na to vaše reći: 'ah, lako je vama tako pričati, kad imate dobre gene!'


Ma imam. Ali meni to baš i nije važno. Ni moda, ni kozmetika. Puno mi je važnije da, evo, sjedim u lijepom ugodnom kafiću, u ugodnom društvu, da sam okružena ljepotom, nego da imam puno lijepih haljina.


Da, i piscima je konačno došla voda do grla. Književnici su danas prepušteni tržištu na isti način kao i pjevači narodne glazbe. Nemaju nikakve subvencije. A kultura se sve više zatire u medijima. Na zadnjim je stranicama novina, iza ponoći je na televiziji. Kultura je nešto što danas kod nas čak ima negativan predznak.

Da se opet vratimo na glavnu temu, na malo otužnije boje glavne teme: položaj hrvatskih književnika danas. Što mislite  o inicijativi koju su pokrenuli neki pisci a mnogi prihvatili, inicijativi koja se odnosi na mračni trokut: pisac-nakladnik-državni novac?

Da, i piscima je konačno došla voda do grla. Književnici su danas prepušteni tržištu na isti način kao i pjevači narodne glazbe. Nemaju nikakve subvencije. A kultura se sve više zatire u medijima. Na zadnjim je stranicama novina, iza ponoći je na televiziji. Kultura je nešto što danas kod nas čak ima negativan predznak. Kazališta su barem subvencionirana. Iako, za mnoge predstave, bez obzira koliko vrijede i hoće li se ili neće dobro prodati, naći će se novac, za sve što je zamišljeno. Dok jedan pisac, koji za svoju knjigu dobije nekih 6-9.000 kuna po nakladi, on je naime na tržištu. Na tržištu koje, u stvari, za knjigu niti ne postoji. A ako mu je knjiga loša ili se loše prodaje, lako je moguće da mu nakladnik ništa nije ni platio, pa onda neće dobiti ni tih 6.000 kuna. Pisac je u istoj poziciji kao i nekakav pjevač koji zarađuje i na crno i na bijelo. Situacija je nevjerojatna – u tako maloj zemlji postaviti knjigu kao tržišnu stvar!


A evo, svako malo, imamo i hit-knjigu koja se dobro prodaje, to je ona kojom se odmah, čim stigne, pune čitavi izlozi knjižare, koja može biti, ali vrlo često nije ni vrijedna čitanja. Tržište učini svoje.


Hit-knjige, više-manje, postale su one koje se bave pozitivnom psihologijom. Valjda zato što su ljudi danas postali očajni, što li...no u našoj zemlji se ni na self-helpu nitko neće baš obogatiti. Zaradit će neki pristojan honorar, hodati neko vrijeme po radionicama...Biti slavan književnik u Hrvatskoj je smiješno. Književnici koji koliko-toliko dobro žive kod nas su i novinari, kolumnisti.

Je li u inozemstvu bolje?

Ma, mi kao zemlja s malim jezikom imamo i malo tržište. Ako pišete recimo u Njemačkoj, veće vam je i tržište. Ljudi vas čitaju i u originalu. Znam, evo konkretno za Švicarsku, njihovi pisci koji idu po raznim književnim nastupima, za to su i dostojanstveno plaćeni. Tamo nema onog našeg principa: „Halo, ajde dođi ovamo, pa eto, možeš spavat u Zadru, ili već negdje, kod nečije prijateljice...“ Od nas se vrlo često traže besplatni nastupi. Vani se pisci i knjige još uvijek cijene. Kod nas su, barem zadnjih 20 godina, jako podcijenjeni. Nekad su imali drugačiji status.


DOBA JUGOSLAVIJE: U tom nekom smislu dostojanstva profesije, bilo je to puno ugodnije vrijeme. Honorari su možda bili nešto manji, ali su zato bile puno veće naklade. Moja mama, književnica Sunčana Škrinjarić, pričala mi je kako bi, recimo, došla u neku školu od 700 učenika i tu bi ponekad prodala 500 knjiga.

A u doba Jugoslavije?

Bilo je to i doba puno većeg tržišta, kao i doba oskudice drugih vidova zabave. Jer, zabava je potisnula literaturu. Nekad, kad bi književnica objavila knjigu, ona je za medije pričala o toj knjizi. A nije se morala skinuti u korzet. Ili pričati kad se prvi put zaljubila ili poseksala. Kao književnik, nisi morao odgovarati na takva pitanja. A sada bome vidim i da se naše dobre i glumice i sportašice skidaju da bi dobile pet strana u novinama. U tom nekom smislu dostojanstva profesije, bilo je to puno ugodnije vrijeme. Honorari su možda bili nešto manji, ali su zato bile puno veće naklade. Moja mama (književnica Sunčana Škrinjarić) mi je pričala kako bi, recimo, došla u neku školu od 700 učenika i tu bi ponekad prodala 500 knjiga.


Jeste li vi, odnosno vaše knjige, danas prisutni u regiji? Imate li tamo svoje čitatelje?


Pa i ne baš. Tek jednu svoju knjigu, 'Mrvice iz dnevnog boravka' sam dala otisnuti u Srbiji. Prodalo se valjda to izdanje. Tamo je isto teška situacija. Ne komuniciramo, inače, baš puno. Imaju oni i svoje dobre pisce za koje mi ne znamo, pa tako ni oni ne znaju za naše. Taj neki kulturni dijalog baš i nije na nekom nivou. Nema više zajedničkog tržišta, a i jezik se u međuvremenu promijenio. Nove generacije njihovih klinaca ne razumiju baš hrvatski, i obratno. A ja sam nekad razumjela i slovenski i makedonski, odnosno svi smo razumjeli jedni druge.


Što danas čitate? Koje pisce volite?


Danas nisam baš toliki ljubitelj čitanja kao nekad. Čitala sam recimo Houellebecqa, pa zatim Hosseinijevog 'Goniča zmajeva', i još neke novije pisce. Ali došla sam u fazu kad ponekad radije pročitam priručnike tipa 'Kako očistiti stan u 5 minuta, a da izgleda uredno'. Iako, pročitam često knjige koje su aktualne. Nekako, kao da više nemam potrebu čitati nove mudre pisce, jer su mi neki stari mudri pisci već sve rekli. Recimo Meša Selimović otkrio mi je neke nove svjetove, dobila sam neke nove spoznaje, pa sad više nemam potrebu čitati neke bosanske pisce tog tipa, ponavljati spoznaje. Nekog možda zanimljivog španjolskog ili portugalskog pisca, već sam čitala u obliku Marqueza. Kad neka duhovna spoznaja u čovjeka sjedne, kao da odjednom skine neki mračni oblak i prijašnja potreba za tom spoznajom nestane.










Teško možeš istodobno i pisati i živjeti. Pravi pisci žive kroz svoje knjige. A ja si često kažem: 'ma šta ćeš sad pisat kad ti je lijepo! Ma šta ćeš sad tu ljepotu još i opisivat!' Ustvari, sreća i je jedno stanje koje nema potrebu za opisivanjem. Zato se valjda čitava književnost i bavi nesrećom.

Znači teško je nakon tolikog čitalačkog staža doživjeti Čudo. A što je s čitalačkom radoznalošću? Pročitate li djela kolega?

Pa da, njih čitam. Prvo, naravno, ove dječje pisce, pa zatim neke kolege koji su mi simpatični... Recimo Prtenjaču. Rado sam čitala pokojnog Simu Mraovića. Do nekih, danas čitanijih naših pisaca, još nisam stigla. Recimo još nisam stigla pročitati Simić-Bodrožić i još neke. Nije da me ne zanima, to nikako ne bi bila istina. Naprosto, život je tako pun još prekrasnih stvari! Volim ići u kino, volim putovati, fotografirati, strašno se volim družiti... pa tu je još i kazalište, obitelj, moji unuci, prijatelji. I tako se za mnoge knjige ne nađe vremena. Knjiga je zapravo prilično zahtjevna forma. Lakše je s filmom.


Pišete li još poeziju?


Nekad sam pisala. Objavila sam tri knjige. Radi se o ženskim pjesmama, kraće forme. U njima sam opisala neke situacije između muškaraca i žene, neke ženske tužne i samotne priče, koje su uvijek nedovoljno književno obrađene.


A volite li čitati tuđu poeziju?


Iskreno, ne baš. Tuđa poezija mi je najčešće dosadna. Pogotovo ako je hermetična ili 'jako pametna', umirem od dosade. Ustvari, jako je teško napisati dobru pjesmu, a da nije ni patetična ni premudra, ni prebanalna, ni predosadna. Ne znam, možda opet jednom dobijem potrebu za poezijom... ali inače, što sam starija, sve više mi se živi, a sve manje piše.








U stvari, jedini problem sa starenjem je što svi oko vas stare, pa vas onda uvjeravaju da i vi morate ostariti... Mislim da su zdravlje i mladost općenito stvar stava. I da ne možete biti jako stari ako taj stav nemate u glavi. Ja oduvijek mrzim bolest. Ne nagađam se s njom. Tjeram ju od sebe. Ne znam ustvari kad sam bila bolesna. Ali ako nešto i postoji, recimo ako me boli glava, čim ja riješim neke svoje probleme psihičke prirode, bolest se raspline. Ustvari, ta bolest je samo simptom nečeg drugog.

I to nam kažete vi, koja ste ustvari vrlo plodna spisateljica!

Pa dobro, ajde... ali teško možeš istodobno i pisati i živjeti. Pravi pisci žive kroz svoje knjige. A ja si često kažem: 'ma šta ćeš sad pisat kad ti je lijepo! Ma šta ćeš sad tu ljepotu još i opisivat!' Ustvari, sreća i je jedno stanje koje nema potrebu za opisivanjem. Zato se valjda čitava književnost i bavi nesrećom.


Koje
 su godine života, prema vašem mišljenju, najbolje? Ili najljepše?


Po samom broju, kad izgovorim taj broj, ove moje godine su odvratne. Imati 57 godina koliko ja imam je totalno bezveze.

Je li to možda ipak predrasuda?


Ma nije. Jer su 57-godišnjakinje, brate, dosadne. Ko što su i 57-godišnjaci dosadni. Većinom, naravno. Žao mi je.


Onda se vi družite s mlađima?


Naravno. Ali da mi je imati sve ovo što imam sada, i ovo moje veselje i sve, a samo da nemam ovaj JMBG. Da mi je recimo 45! To mi je jako lijepa dob. I tridesete su divne, ali nekako mi je s 45 život postao zbilja lijep. Ustvari jedini problem sa starenjem je što svi oko vas stare, pa vas onda uvjeravaju da i vi morate ostariti. Osjećate se čudno: s jedne strane niste upali u kliše starijih ljudi, a s druge strane, ipak nemate više ni one mlade godine, imate iskustvo koje vas razlikuje od mladih... pa se ponekad osjećate usamljeno. Imam ja i prijatelje svojih godina, ali i one puno mlađe. Družim se i sa 10 i 20 godina mlađima. Većina prijatelja ili starih kolega moje dobi, prilično je depresivna, nekako ih ništa više puno ne zanima. Pa pričaju o bolestima... Jednostavno, mislim da su odlučili biti nesretni i stari. Ali to je zapravo ipak jedna osobna odluka.


Mislite li da je to baš nužno stvar stava, a ne možda i stvar životnih okolnosti, sudbina koje neke ljude bacaju u nešto?


Mislim da su zdravlje i mladost općenito stvar stava. I da ne možete biti jako stari ako taj stav nemate u glavi. Ja oduvijek mrzim bolest. Ne nagađam se s njom. Tjeram ju od sebe. Ne znam ustvari kad sam bila bolesna. Ali ako nešto i postoji, recimo ako me boli glava, čim ja riješim neke svoje probleme psihičke prirode, bolest se raspline. Ustvari, ta bolest je samo simptom nečeg drugog.


A najgori strah možda 
je upravo onaj od straha samog...


Pa da. U mojoj obitelji bilo je svakakvih bolesti, a svi misle da ja kao imam neke super gene. Ali nije u tome stvar. Mene je moja baka odgajala ovako: kad mi je npr. curio nos, ona bi mi rekla – proći će! Pa bih ja, recimo, rekla – zima mi je! A ona bi na to rekla – proći će. Pa kad bismo se popeli na Triglav i ja se žalila na umor, ona bi opet rekla – proći će. Ona me nikad nije htjela za bilo što odmah tetošiti, niti je oko toga vodila velike razgovore. Ja sam to njeno 'proći će' shvatila lijepo doslovno. I zbilja bi prošlo! Zbilja i danas prođe. Uvijek prođe.



Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

elizabeta hrstić, sanja pilić