DRAGO PILSEL - EKOLOGIJA SLOBODE

KAP DOBROTE U MORU BIJEDE: Pater Antun Cvek, prijatelj Božji i anđeo napuštenih

Poslušao je poruku Majke Terezije, koja je rekla da ne trebamo ići u Indiju da susretnemo najveće siromahe, jer da ih imamo ovdje pred nosom, u centru Zagreba. I VI MOŽETE POMOĆI!

FOTO: Krasnodar Peršun
Piše: Drago Pilsel

Jedne večeri uoči Božića, kao bogoslov, isusovac pater Antun Cvek nosio je poklon-pakete za Nadbiskupijski Caritas. U Voćarskoj ulici na Šalati, u potkrovlju, živjela je jedna stara i bolesna osoba u strašno lošim uvjetima. Još se sjeća dimom zacrnjenih zidova koji se nisu mogli obojiti. Užas. To mu je bio prvi susret sa svijetom za koji nije znao da uopće postoji. Nije mogao prestati razmišljati o tome i vratio se za osam dana kako bi pomogao. Formirao je grupicu od troje ljudi. Tako je nastala tzv. Prva karitativna grupa i priča koja pokazuje da se istina Evanđelja, ljubav prema bližnjima, može i isplati živjeti pa, stoga, prenosim članak kojeg sam u božićnom broju objavio u listu 21. stoljeće.

''Imao sam priliku upoznati sveticu, majku Tereziju iz Kalkute, kada je bila u Zagrebu, i ona je kazala da ne trebamo ići u Indiju da susretnemo najveće siromahe, jer da ih imamo ovdje pred nosom, u centru Zagreba, a ona je neke i posjetila i zato je otvorila prvu kuću svojih sestara na području socijalističkog svijeta baš ovdje, u Zagrebu''.

Dok dvori od oniksa (kako se kolokvijalno naziva raskošno sjedište Hrvatske biskupske konferencije), u kojima je Crkva nalupala silne milijune, ovoga Božića zjape prazni, a neki se svećenici voze u bijesnim limuzinama, jedan čovjek, gotovo 80-godišnjak, niskoga rasta i načetoga zdravlja, ali ogromnih pleća, da na njima nosi na tisuće najsiromašnijih i najzapostavljenih naših sugrađana, silazi u jedan svijet kojeg Zagreb ne poznaje, svijet vlažnih i hladnih podruma u kojima, zahvaljujući njegovoj djelotvornoj ljubavi, preživljavaju oni o kojima je pjevao Eros Ramazzotti (''Se bastasse una bella canzone a far piovere amore...'') i koji su ''allo sbando'' – na rubu društva.

Pater Antun Cvek (rođen u Bizeku, selo kod Posuseda, 10. veljače 1934.), čovjek je koji živi za sestre i braću u nevolji od samog početka svog redovničkog života 1969. te je, kao utemeljitelj i duhovnik katoličke karitativne udruge ''Kap dobrote'', uzor istinskog kršćanskog apostolata, jer pruža primjer duhovnog i materijalnog pomaganja ljudima u potrebi. Obilazeći starije osobe i sam obavlja sitne popravke u njihovim domovima.

Kap dobrote katolička je udruga osnovana 19. prosinca 1990. godine i registrirana pri Ministarstvu uprave Republike Hrvatske. Hrvatska biskupska konferencija, dekretom od 14. svibnja 1994. godine, potvrdila je Kap dobrote kao privatno vjerničko društvo u Crkvi. Broji 80-tak volontera i po načelu jedan volonter na jednog potrebitog, trenutno pomaže još toliko starijih bolesnih i napuštenih osoba. Članovi udruge su dobrovoljci čiji je cilj svojim djelovanjem ublažiti nevolje i nedaće starijih, bolesnih i napuštenih osoba koje žive na području grada Zagreba i šire, u skromnim domovima, bolnicama ili hospicijima.

Evo kako se udruga obraća potencijalnim donatorima i volonterima s obzirom da o njima ovisi koliko će imati sredstava za rad: ''Dragi brate i draga sestro! Svi smo mi za nas ili za naše najmilije kada nam je trebalo u nekoj nevolji, prometnoj nezgodi ili bolesti od poznatih i nepoznatih pomoć tražili i pomoć uzimali…! Možemo li se nadati dobru nas i naših najmilijih kada poznati ili nepoznati od nas pomoć traže i za pomoć mole, a mi im pomoć ne pružamo, iako smo im pomoć pružiti mogli….? Pozivamo te stoga da se učlaniš u našu udrugu 'Kap dobrote' u kojoj ćemo ZAJEDNO s našim paterom Cvekom barem dijelom vratiti dug našoj odbačenoj braći i sestrama u njihovim nevoljama siromaštva, nemoći, vlažnih podruma i usamljenosti.''

Pater Cvek, dobri duh Zagreba, osoba je oko koje se svih ovih godina okupljaju entuzijasti, ljudi dobre volje i jakog htijenja kako bi djelovali za dobro "malog čovjeka" - čovjeka stvorenog na sliku Božju, prijatelja Božjeg što pokušava i sam biti. Ali za osobe u potrebi, on je i anđeo, a o njemu u gradu Zagrebu već govore kao o svecu. Na tu opasku odgovara: ''Ako sam nešto dobro napravio to je Božje djelo. Instrumenti smo Božje ljubavi i njegove milosti'' te dodaje: ''Moramo biti jedni za druge, zdravi za bolesne, mlađi za starije. Mladost i zdravlje su dar Božiji i dužan sam, svatko od nas, biti solidarni jer smo svi djelovi istoga tjela. Krist je glava a mi svo udovi. Osim toga, kako je napisano u poslanici apostola Jakova, vjera bez djela je mrtva.

Pater Antun Cvek, kao svećenik i duhovnik Udruge i kao prvi među jednakima, stvara povjerenje i zajedništvo između onih kojima se pomaže, a same bolesne i nemoćne starije osobe u svojim molitvama podupiru svi koji su uključeni u rad udruge. Iako je prije tri godine operiran a rehabilitacija trajala pola godine ni danas ne odustaje od svog poslanja, a građani ga pamte po biciklu kojim je razvozio hranu. Pater Cvek, dobri duh Zagreba, osoba je oko koje se svih ovih godina okupljaju entuzijasti, ljudi dobre volje i jakog htijenja kako bi djelovali za dobro "malog čovjeka" - čovjeka stvorenog na sliku Božju, prijatelja Božjeg što pokušava i sam biti. Ali za osobe u potrebi, on je i anđeo, a o njemu u gradu Zagrebu već govore kao o svecu.

Na tu opasku odgovara: ''Ako sam nešto dobro napravio to je Božje djelo. Instrumenti smo Božje ljubavi i njegove milosti'' te dodaje: ''Moramo biti jedni za druge, zdravi za bolesne, mlađi za starije. Mladost i zdravlje su dar Božiji i dužan sam, svatko od nas, biti solidarni jer smo svi djelovi istoga tjela. Krist je glava a mi smo udovi. Osim toga, kako je napisano u poslanici apostola Jakova, vjera bez djela je mrtva. Taj prevažan, rekli bismo ključan tekst Novoga zavjeta glasi ovako: ''Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: 'Hajdete u miru, grijte se i sitite', a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi. Inače, mogao bi tko reći: 'Ti imaš vjeru, a ja imam djela. Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru''' (usp. Jak 2, 14-18).
 
U anketi o moralnom uzoru koju je među 200 uglednih građana proveo tjednik Forum pobijedio je političar. Pokazalo se da u tako ispolitiziranom društvu kakvo je naše, teško prolaze oni koji bi po logici stvari trebali biti na vrhu sličnih lista. Ipak, među prvih deset, točnije na šesto mjesto, ''probio'' se čovjek čija pozicija nije upitna. Štoviše. Radi se o našem sugovorniku, pateru Antunu Cveku, isusovcu, dobrom duhu grada i velikom prijatelju siromaha. Cvek pomaže svima kojima je pomoć potrebna i po mnogočemu izlazi iz okvira u koje često stavlja Crkva koja, kako je rekao u nedavnom članku u Financial Times papa Benedikt XVI, ne bi trebala ''politizirati vjeru'' niti "veličati vlast''. Papa kaže: ''Došlo je vrijeme za angažman kršćana u svijetu", Benedikt XVI dodaje nešto jako važno, što bi trebali zapamtiti svi ovdašnji crkveni službenici i aktivisti koji ovih dana opetovano prekomjerno granatiraju hrvatsku vlast, a to je da se ''Isus očitovao protiv politizacije vjere, ali i protiv obožavanja moći''. Kršćani su slobodni od pritisaka ideologija, kaže Papa. Jesu li? Pater Cvek sigurno jest! I njega zanima samo jedno, biti vjeran onom pozivu koji je osijetio kao odrasli muškarac, kada je imao 33 godina.

Primio nas je u prostorijama župe uz Baziliku Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, gdje je svojevremeno služio i beatificirani Ivan Merz, ali smo razgovor završili u bolesničkoj sobi isusovačkog samostana na Fratrovcu, gdje je morao preseliti nakon operacije kada mu je odstranjeno nekoliko tumora. Cvek je pun života i jako dinamičan, ali priznaje da ga snage polako napuštaju, da ima poteškoće s ravnotežom i cirkulacijom i da mu brige stvaraju žile koje ne dodove dovoljno krvi u mozak. Ne bi se reklo: izuzetno je lucidan, vedar i, kako to biva s osobama koji su shvatili što je ono najvažnije u životu i za osobnu sreću, vrlo jednostavan čovjek.

Na pitanje primjećuje li rast siromaštva odnosno kako bi opisao stanje na temelju svakodvenog rada na terenu, pater Cvek bez oklijevanja kaže da je situacija dramatična i da ima sve više ljudi koji tonu u bijedu. ''Ima pomoći, trude se i crkvene institucije, ali to je kap u moru. Svi moraju biti uključeni i postati više soldarni'', kaže nam. A koliko je važna aktivnost Kapi dobrote, opisuje kroz nekoliko primjera. Zna proći i do mjesec dana dok siromašnima ne počne stizati hrana iz centara za socijalni rad. Tu onda uskaču volonteri Udruge. Ili kada se ljude otpušta iz bolnice, što se često događa petkom, a oni su stari i često sami, pred njima je vikend na kojima se opet moraju sami snaći, a slabi su, pa se tu opet moraju isprsiti volonteri patera Cveka. ''Često nailazimo na situacije u kojima ljudi nemaju grijanje ili im prokišnjavaju krovovi, pa radimo i kao krovopokrivači'', nastavlja. Pater Cvek je jako ponosan i zahvalan tehničkoj ekipi Udruge jer ima jako puno vodoinstalaterskog, sanitarnog, električnog i drugog posla kojeg je i sam godinama radio i to vrlo stručno. Naime, pater Cvek je ''metalac'' što daje poseban ton njegovoj filmskoj biografiji.

Pater Cvek i Drago Pilsel



Zna proći i do mjesec dana dok siromašnima ne počne stizati hrana iz centara za socijalni rad. Tu onda uskaču volonteri Udruge. Ili kada se ljude otpušta iz bolnice, što se često događa petkom, a oni su stari i često sami, pred njima je vikend na kojima se opet moraju sami snaći, a slabi su, pa se tu opet moraju isprsiti volonteri patera Cveka.

Iako su mu roditelji bili pobožnji ljudi (otac Stjepan je bio radnik i seljak, a majka Katarina domačica koja je rodila njega, a sedam godina kasnije sestru Katicu), Antun nije bio osobito vezan uz Crkvu i nije sve do zrelosti imao redovne kontakte s njom. Osobnu školu je pohađao u Podsusedu, za rata, a onda je učio limarski zanat kojeg je položio 1952. Nakon toga dvije godine služio je JNA, mirno i nezapaženo. Po povratku iz vojske (bio je u zrakoplovstvu i to kao radnik u raznim tehničkim poslovima) polaže majstorski ispit (1955.) i ostao u svom zanatu do 1959. kada se zaposlio u zagrebačkom ZET-u gdje je radio do 1967. U međuvremenu je, ne baš jako oduševljen, upisao nočnu dopisnu ekonomsku školu. I tada mi se dogodio susret sa Isusom kojega teško opisuje osim kao jak udar svijesti da se njegov život potpuno može okrenuti i dobiti onaj smisao kojeg je uvijek tražio.

U ruke mu je došao časopis kojeg su tada izdavali isusovci, ''Razapete mreže'', a  u tom se broju govorilo o različitim zvanjima. Tako je 1966. upoznao patera Bulata, susret koji mu je promjenio život. Malo se predomišljao, ali je ubrzo nakon toga došao na misu u baziliku Srca Isusova baš na blagdan župe, misu koju je služio i na kojoj je propovjedao nadbiskup Franjo Kuharić. To je za njega bila ona točka bez povratka. Znao je da želi živjeti duhovnost i apostolat isuovaca, a kaže kako mu se u sjećanje urezala slika iz života osnivača reda, Svetog Ignacija Lojolskog, koji je s prvom subraćom u Rimu okupljao sirotinju i grijao ih da ne umru od zime.

Od 1967. do 1969. pohada novicijat na Fratrovcu, zatim studij filozofije i teologije, na Jordanovcu, a za svećenika ga je 1974. zaredio Franjo Kuharić. Znao je da ga osobito zanima rad sa siromašnima jer je odmah nakon novicijata imao susret, rekli bismo, izrežiran od Boga, s jednom staricom na Šalati, Milicom Čančar, koja je živjela sama i bolesna u iznimno bijednim uvjetima. Počeo joj je počeo pomagati i u tim susretima se rodila zamisao da se tomu poslu, radu s napuštenima, želi baviti cijelim životom.

U ovako teškom ekonomskom stanju trpi čitava nacija, a najviše upravo ti mali ljudi, dok manjina upravlja. Stoga, poručuje pater Antun Cvek, i vi možete učiniti ovaj Božić nekome stvarnim i ne samo sada, već kada i ako budete u prilici, postati humanitarac i ako osijetite poziv, volonter/ka možete uvijek možete biti.

''Jedne večeri uoči Božića kao bogoslovi nosili smo poklon-pakete za Nadbiskupijski Caritas. U Voćarskoj ulici, u potkrovlju, živjela je jedna stara i bolesna osoba u strašno lošim uvjetima. Još se sjećam zidova zacrnjenih dimom koji se nisu mogli obojiti. Užas. To mi je bio prvi susret sa svijetom za koji nisam znao da uopće postoji. Nisam mogao prestati razmišljati o tome i vratio sam se za osam dana kako bi pomogao koliko mogu. Formirali smo grupicu od troje ljudi. Tako je nastala tzv. Prva karitativna grupa. Nakon što sam se zaredio premješten sam u Palmotićevu gdje sam također bio zadužen za karitativni rad. U to je vrijeme osnovana i župa u Palmotićevoj, a s njom i Caritas. Tada je bilo puno župnih Caritasa u gradu, ali ovo je bilo nešto novo. Mi smo prvi izišli na teren i počeli posjećivati ljude. Nismo željeli samo čekati i dijeliti hranu i pakete'', pripovijeda pater Cvek.

Osim što je 1975. radeći fizički posao na isusovačkoj župi u Sarajevu, bio pola godina van svojega grada, pater Cvek je cijeli život ostao vjeran pozivu i nije se maknuo od Zagreba. Ne zna što je godišnji odmor ni što je luksuz ni što su putovanja. Njemu je odmor otići u neku bolnicu, u Vrapče, u neki hospicij, provesti vrijeme s onima o kojima ne volimo razmišljati, ali koji su najbliži Isusovom srcu, oni koji pate i oni koji su u velikim duhovnim i materijalnim iskušenjima.

Upitan je li ikada razmišljao o tome da ode u misije i da tamo pomogne siromašnima, kratko nam je kazao: ''Imao sam priliku upoznati sveticu, majku Tereziju iz Kalkute, kada je bila u Zagrebu, i ona je kazala da ne trebamo ići u Indiju da susretnemo najveće siromahe jer da ih imamo ovdje, pred nosom, u centru Zagreba, a ona je neke i posjetila i zato je otvorila prvu kuću svojih sestara na području socijalističkog svijeta baš ovdje, u Zagrebu''.    

.........

 

.........

 


I VI MOŽETE POMOĆI!

Broj tekućeg računa kod Privredne banke Zagreb preko kojeg možete dati dobrovoljni prilog za udrugu ''Kap dobrote'':

2340009-1100026681



 

 

 

 


U ovako teškom ekonomskom stanju trpi čitava nacija, a najviše upravo ti mali ljudi, dok manjina upravlja. Stoga, poručuje pater Antun Cvek, i vi možete učiniti ovaj Božić nekome stvarnim i ne samo sada, već kada i ako budete u prilici, postati humanitarac i ako osjetite poziv, volonter/ka možete uvijek možete biti. ''Imamo nešto donacija, ljudi pomažu, dobijemo dio od Crkve, Grada i države preko različitih programa, ali to je ništa prema potrebama'', kaže pater u nadi da će ova poruka stići do vaših srdaca. Vjerujem da hoće.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

crkva, majka terezija, CARITAS, KAP DOBROTE, DRAGO PILSEL, ANTUN CVEK