15. SIJEČNJA 1992. GODINE: Davorin Rudolf: Priznanje je bilo iznimno važan politički čin za stabilnost Hrvatske

"Navečer 25. lipnja, na svečani prijam koji je priređivao predsjednik Republike Hrvatske, u zagrebački hotel Intercontinental nije došao nijedan strani predstavnik. U početku se bio pojavio počasni austrijski konzul u Zagrebu Andreas Berlakovich i brzo nestao. Njemački generalni konzul Hans Bolt povjerio mi je diskretno da je o bojkotu prijama dobio smjernice svoje vlade. Američki veleposlanik u Beogradu Warren Zimmermann bio je zaljubljenik u Jugoslaviju, talijanski ministar vanjskih poslova Gianni de Michelis prijetio je sankcijama Hrvatskoj i Sloveniji. Francuski predsjednik Francois Mitterrand bio je veliki zagovornik Miloševićeve Srbije koji je novinarima rekao: 'Volim Srbiju pa što'", podsjetio je Rudolf u razgovoru za Hinu.

Akademik Davorin Rudolf smatra da je to što su članice Europske unije 15. siječnja 1992. priznale Hrvatsku bio iznimno važan politički čin za stabilnost novostvorene države i njezinu afirmaciju u međunarodnoj zajednici, što nam je, među ostalim, otvorilo put u Ujedinjene narode.

Upitan za sam početak procesa međunarodnopravnog priznanja Hrvatske, Rudolf je odgovorio kako se nakon svečane sjednice Hrvatskoga sabora 25. lipnja 1991., na kojoj je proglašena neovisnost i samostalnost Republike Hrvatske, u Ministarstvu vanjskih poslova u Visokoj ulici u Zagrebu sastao sa svim stranim predstavnicima koji su imali svoje urede u Zagrebu.

"Obnašao sam tada funkciju hrvatskoga ministra vanjskih poslova. Uručio sam im engleske prijevode konstitutivnih akata o stvaranju države Hrvatske i zamolio ih da prenesu svojim vladama zahtjev i želju predsjednika Republike Hrvatske i hrvatske vlade da nas što prije međunarodnopravno priznaju", izjavio je u razgovoru za Hinu Rudolf, dodajući da je generalnim konzulima rekao kako Hrvatska više nije federalna jedinica, nego suverena država, te da će - što je prije priznaju - prije postati veleposlanici.

Nažalost, u vrijeme proglašenja samostalne i neovisne države, kako je primijetio, nijedna od velikih sila nije nas podupirala.

"Navečer 25. lipnja, na svečani prijam koji je priređivao predsjednik Republike Hrvatske, u zagrebački hotel Intercontinental nije došao nijedan strani predstavnik. U početku se bio pojavio počasni austrijski konzul u Zagrebu Andreas Berlakovich i brzo nestao. Njemački generalni konzul Hans Bolt povjerio mi je diskretno da je o bojkotu prijama dobio smjernice svoje vlade. Američki veleposlanik u Beogradu Warren Zimmermann bio je zaljubljenik u Jugoslaviju, talijanski ministar vanjskih poslova Gianni de Michelis prijetio je sankcijama Hrvatskoj i Sloveniji. Francuski predsjednik Francois Mitterrand bio je veliki zagovornik Miloševićeve Srbije koji je novinarima rekao: 'Volim Srbiju pa što'", podsjetio je Rudolf u razgovoru za Hinu.

Na pitanje tko nas je sve tada podupirao i kad su nastale promjene u gledištima, odgovorio je da su nas podupirale baltičke republike, Mađarska, Austrija te od većih država Poljska i Ukrajina.

"Promjena u stajalištima zapadnih država nastala je nakon jasne agresije na Hrvatsku koju su nedvojbeno počinile Srbija i Crna Gora u zajedništvu s ondašnjom Jugoslavenskom armijom i užasnih zločina počinjenih u Hrvatskoj. Početkom jeseni 1991. za priznanje Hrvatske osobito su se bili zauzeli Njemačka i Vatikan. Njemački ministar vanjskih poslova Hans Dietrich Genscher u jednome trenutku bio je zaprijetio članicama Europske zajednice da će Njemačka, ako se Europska zajednica bude dvoumila i oklijevala, jednostrano priznati Hrvatsku i Sloveniju", rekao je, napominjući kako nas je prva međunarodnopravno priznala Slovenija 26. lipnja 1991. te da smo toga dana i mi priznali neovisnu i suverenu Sloveniju.

Rudolf ne vidi poseban razlog za svečano obilježavanje 15. siječnja kao dana međunarodnopravnoga priznanja Hrvatske.

"Istina, toga dana nas je priznala velika skupina država, među njima i države članice Europske zajednice, današnje Unije. Valja, međutim, imati na umu da su nas do toga datuma priznale Slovenija, Litva, Ukrajina, Latvija, Island, Estonija, Njemačka 19. prosinca 1991., s tim što je priznanje stupilo na snagu 15. siječnja 1992., te Sveta Stolica", rekao je i dodao kako je Europska zajednica bila postavila uvjete za priznanje među kojima je donošenje zakona o poštovanju prava manjina i objavljivanje izjave o prihvaćanju zatečenih državnih granica.

Davorin Rudolf, koji je bio član hrvatske vlade od 1990. do 1992., ističe kako je priznanje bilo iznimno važan politički čin za stabilnost novostvorene države Hrvatske i njezinu afirmaciju u međunarodnoj zajednici.

"Među ostalim, otvorilo nam je put u Ujedinjene narode. Hrvatska je 2009. postala članica Sjevernoatlantskoga saveza, a ove godine, uvjeren sam, postat ćemo punopravna članica Europske unije. Učlanjeni smo i u sve važne međunarodne organizacije. Usprkos svim našim unutarnjim nevoljama i nesposobnoj upravljačkoj eliti, Hrvatska je danas uvažena i sa svim ostalim državama u svijetu ravnopravna članica međunarodne zajednice", izjavio je Rudolf.

Akademik Davorin Rudolf (Omiš, 1934.), sveučilišni profesor međunarodnoga javnog prava u mirovini, bio je ministar u tri prve hrvatske vlade. Važna je njegova uloga u političkome i javnome životu Hrvatske od sudjelovanja u hrvatskome proljeću sve do današnjega dana. Objavio je mnoge znanstvene i stručne radove. Glavni je redaktor rimskoga Ustava Europske unije iz 2004. i Lisabonskog ugovora Europske unije iz 2007. Objavio je, među ostalim, knjige "Međunarodno pravo mora" (1985.), "Morski gospodarski pojas u međunarodnom pravu" (1988.), "Enciklopedijski rječnik međunarodnog prava mora" (1989. i 2012.), sjećanja na Domovinski rat - "Rat koji nismo htjeli" (1999.) te publicističke radove "Postignuća i utopije" (2005.).