Elizabeta Hrstić

KAZALIŠTE: Fine mrtve djevojke: Vatromet oko provokativnog plakata sakrio je iznenađujuće dobru predstavu

'Zabranjeni' plakat, ako ništa drugo, privuć će pažnju na predstavu.

Piše: Elizabeta Hrstić

10 godina nakon više no uspješnog filma, scenarističko-redateljski uspješni dvojac Mate Matišić-Dalibor Matanić, pokušao je uspjeh ponoviti i na sceni. Sudeći po medijskoj prašini oko spornog plakata, te dobro tempiranom trenutku premijere, uspjeh i puna dvorana su zagarantirani. Predstava je sasvim dovoljno komercijalna i gledljiva, pa će i to poslužiti uspješnosti. No, iako provokativna tema nije obrađena niti malo neukusno ili vulgarno, neke druge, scenarijske 'finese' su te koje će neke dijelove društva odbiti od priče koja bi sasvim sigurno i njima bila dojmljiva, ako već ne prihvatljiva u svakom segmentu, da se nije inzistiralo na njihovoj nepotrebnoj provokaciji.

Čitajući kritike i slušajući komentare, čini se da su mnogi nezadovoljni transponiranjem filma na scenu, što posebno čudi od kritičara koji očito nisu baš svjesni, ili ih nije briga, da film pruža beskrajne mogućnosti, finu i neprekinutu nit pripovijedanja, životan interijer i eksterijere. Kazališna izvedba uvjetovana je naravno budžetom i mogućnošću izmjene scena. A s obzirom da priča nikako nije komorna, nego naprotiv ima mnoštvo likova i situacija, režija i scenografija nije bila jednostavna. Iako mu je ovo tek druga kazališna režija, Dalibor Matanić prilično se dobro snašao. Poslužio se retrospekcijama, točnije dinamičnom i maštovitom izmjenom sadašnjih i prošlih zbivanja. Likovi iz raznih vremenskih odsječaka skupa su na sceni, što rezultira zanimljivim metafizičkim ugođajem ispreplitanja vremena, zgušnjavanjem ljudskog vijeka, nudeći i prije vremena slutnju onoga sudbinskog, što će se kasnije zbiti.


Fine mrtve djevojke je priča o dvjema mladim ženama koje se vole, Ivi i Mariji, i koje uzalud pokušavaju prkositi okolini koja zbog predrasuda ne razumije ljubav koja odudara od uobičajene. No, Matišićev predložak osim osnovne priče nudi još pregršt zanimljivih i solidno isprofiliranih likova. Scenarij je dakle kompleksno i zanimljivo osmišljen, priča je zaokružena i ima svoju jasnu glavu i rep. Priča je potresna, gorka, topla, ali i duhovita.

No, najduhovitiji momenti su upravo oni crnohumorni, koje je kudikamo bilo teže iznjedriti, negoli one kvazihumorne i prvoloptaške replike koje su pretendirale na urnebesan smijeh najvećeg dijela publike.

Naravno to su one iste replike koje će od inače dobre predstave odbiti određene slojeve društva.

Iako dobra predstava često uzburkava vode iliti za dobrim konjem se prašina diže, ovdje je ipak uzburkanost vezana za najlošije, klišeizirane dijelove teksta. Primjerice, sasvim dovoljna je i priča o nesretnom bračnom paru – nepredvidljivom branitelju tankih živaca i njegovoj supruzi koju je strah imati dijete s njim, pa iako su isfrustrirani i puni predrasuda, iako neke stvari nisu u stanju shvatiti, nije baš nužno da to moraju biti licemjerni katolici. Naravno, tu je i pohotni svećenik, dosta aluzija na pokvarenost crkve, glupost i loš glazbeni ukus branitelja... aluzije na Gojka Šuška i Thompsonovu glazbu koja trešti su poprilično istrošene i samo kvare inače dobru isprofiliranost nekih likova. Čemu groteska u šabloniziranim replikama, kad karakteri i sudbine već sami po sebi nude dovoljno grotesknog štofa za zamisliti se? I ovdje važi ona – manje je počesto više.

Svi likovi imaju neke vlastite čudnovate, strašne ili gorke priče, trpe i skrivaju pod tepih. Neki viču da ih svi čuju, neki pak gutaju u sebi, te naknadno eruptiraju. U predstavi ima i drugih vrsta diskriminacije osim one prema istospolnoj ljubavi – tu je i diskriminacija prema dečku s posebnim potrebama, dominantna žena ugnjetava i diskriminira vlastitog muža koji šuti i trpi sve do jednom... roditelji diskriminiraju vlastitu djecu jer se ne uklapaju u šablonu.



Jedna od lezbijskih partnerica ima majku punu predrasuda, poremećene obiteljske odnose, no zna što točno u životu želi, dok pak druga partnerica ipak nije tako snažna, unatoč istinskom doživljaju ljubavi. U njoj se vodi unutarnja borba između želje za ugodnim, društveno prilagođenim sređenim životom uspješne liječnice koja dakako mora imati i brak i dijete, te na drugoj strani – želje za unutarnjim ispunjenjem koje će joj, kako ćemo i na samom kraju vidjeti – pružiti jedino osoba koju voli, dakle žena (sjajan završetak predstave koji ovo implicira).

Najbolji dio predstave su glumci, svi odreda jako dobri i uvjerljivi, a neki i sjajni.

Lezbijsku partnericu Mariju utjelovila je Nataša Janjić Lokas, iznenađujuće uspješno i uvjerljivo. S obzirom da je počesto dobivala i uloge ženstvenih dama koje su joj odlično 'ležale', pravo je iznenađenje koliko je u jednoj ovakvoj ulozi još bolja. Borbena, drska i beskompromisna, muškobanjasta, trapavog urbano-klošarskog hoda i kretnji, a opet, na drugoj strani – nježna, velikodušna, strastvena i srčana. Nataša je odlično izbalansirala sve ove kontrastne zadanosti, a pritom je zorno pokazala i smisao za (crno) humorno.

Njenu partnericu Ivu glumi, također uvjerljiva Ivana Roščić. Možda pomalo iznenađujuće, promijenila je uspješno tip uloge: nekad često bučna, nepotrebno prenaglašena ili histerična u likovima koje je utjelovljavala, ovdje je sasvim suprotno - zauzdanija, ženstvena, ponekad gotovo komorna. Spretno i fino nijansiranje ovog složeno zamišljenog lika.

Franjo Dijak, svakako jedan od najboljih glumaca Gavellinog ansambla, a i puno šire, niti ovdje, u vrlo zanimljivoj i crnohumornoj ulozi branitelja, nije podbacio. Dijak baš uvijek plijeni pažnju, širokim rasponom svojih glumačkih talenata.

Ana Kvrgić, kao braniteljeva supruga, također jako dobra u slojevitoj ulozi suzdržane žene, pune gorčine, predrasuda, ali i još više vlastitih strahova.

Biserka Ipša u ulozi dominantne, licemjerne i zle 'gazdarice' je tako stvarna i uvjerljiva, lik od kojeg gledatelja podilazi jeza.Zahtijevna uloga kojoj je malo glumica doraslo.

Možda najbolji, najefektniji i najživotniji, uz Natašu Janjić, bio je Živko Anočić, koji nam je utjelovio gazdaričinog sina Daniela. Ovaj lik zahtijeva osobit glumački talent, jer je možda najdramatičniji i s najviše fluktuacija.

Nela Kočiš glumi prostitutku Lidiju koja unatoč počesto klišeiziranim rečenicama koje izgovara, uspijeva postići posve nenategnutu duhovitost. Vrlo ležerna i komična u kretnjama i mimici.

Da dalje ne nabrajam, i ostali glumci su svakako bili na visini zadatka.

Scena (uvijek promišljen Deni Šesnić) je jednostavna, ali efektna, dobro upotpunjena zanimljivom igrom svjetla te praktičnim video zidom koji naglašava bitno, ili ono što se paralelno s nekom drugom radnjom odvija.

Kad se priča ogoli od suvišnog, zbog čega će se mnogi uvrijediti, i što dolijeva ulje na vatru medijskom ratu koji će ko zna dokad trajati, imamo dobru dramu s bogatom lepezom tragičnih likova, u čijem je središtu jedna tužna i neostvariva ljubav. Gotovo Shakespearovski, nesretan splet okolnosti, uzaludna borba s vjetrenjačama, nade i iluzije. Vječna čežnja za neostvarivim ljubavnim idealom, toliko ustvari bliska svima nama, u svim vremenima i sredinama.

Kad još uzmemo u obzir da su dvije mlade lezbijke prikazane prilično realno i nipošto kao anđeli, prava je šteta što, na jednoj strani, scenarij nije ogoljen od banalnog i suvišnog, a na drugoj strani, što predstavu neće iz principa pogledati mnogi koji bi zasigurno u njoj pronašli nešto dobro ili u najgorem slučaju, proveli bi u kazalištu, umjesto za televizijskim ekranom, jednu zabavnu večer.