IVAN HRSTIĆ

UREDNIČKI KOMENTAR: Priče iz zemlje crtica: Tko je smjestio Zekiju Milanoviću?

U politici, o tome KAKO nešto kažeš ovisi ono što želiš reći! Sama poruka, ne samo njena snaga, već i njezin sadržaj - itekako su ovisni o formi! Forma često i jest poruka!

Piše: Ivan Hrstić

Jučer smo svi morali otrpjeti lekciju koju nam je odlučio održati premijer i saslušati njegov monolog o zabrinjavajućem stanju nacije. Povoda za njegov istup itekako je bilo. Prvo eskapada Zdravka Mamića, zatim sporne izjave Ruže Tomašić, a na koncu i incident s razbijenim nosevima pravoslavnih bogoslova iz manastira Krka. Idealna prilika da odgovoran premijer pošalje snažnu poruku da društvo neće šutjeti na takve događaje.

Nažalost, premijer nije ostao samo na tome, i na koncu je njegov istup bio samo jedan u već spomenutom problematičnom nizu. Nekako je sve frapantno nalikovalo na poziv u Dinamov Plavi salon, u kojem moraš bez riječi i uzdaha otrpjeti fidelovski govor Zdravka Mamića o svemu i svačemu. Istina, u salonu Banskih dvora nije bilo psovki ni režanja, no, premijer je jednako vehementno kao i Mamić vrijeđao sve oko sebe. I nije bilo nikakve mogućnosti za ispravak netočnih navoda.

Nisu mu ništa iskonstruirali. Rekao je što je rekao! A to što je nakon konstatacije o građanskom ratu govorio (i) o agresiji ništa ne mijenja, jer jedno ne isključuje drugo i drugi dio izjave ne mijenja i ne demantira prvi dio. Bilo koji političar, a kamoli premijer, koji ima imalo mozga u glavi zna da to ne smije izgovoriti. U najmanju ruku, nije pametno.

Na to smo već navikli, premijer nije u stanju otrpjeti bilo kakvu kritiku na svoj račun, pa čak ni one koje su relativno dobornamjerne, a da ne uzvrati zajedljivom manirom kvartovskog bullyja. Dugačak je popis onih s kojima je premijer posljednjih dana posve nepotrebno ušao u polemiku. Istina, nikog nije uvrijedio po nacionalnoj osnovi, ali jest po obrazovnom i zemljopisnom porijeklu - po tome iz kojeg grada ili sela dolaze ili u kojoj zemlji su rođeni. Koliko se suštinski razlikuje izjava Ruže Tomašić da su 'oni koji ne vole Hrvatsku gosti za koje je možda bolje da je napuste', od izjave Zorana Milanovića da 'oni koji nisu u njoj rođeni Hrvatsku ne mogu ni razumjeti, a onaj tko je ne razumije ne može je ni voljeti'?

Premijer tvrdi da je njegova izjava o građanskom ratu grubo izmanipulirana, jer je odsječen drugi dio izjave u kojem govori o agresiji, no on isto tako očito namjerno izvrće izjavu Ruže Tomašić, tvrdeći da je ona rekla 'Hrvatska za Hrvate, a svi ostali su gosti', iako je to očito samo njegova interpretacija. Izjava Ruže Tomašić jest sporna, ali ipak na posve drugačiji način, jer ona kao uvjet nije spominjala nikakve nacionalnosti, već ljubav prema domovini i odanost državi u kojoj živiš.

Jasno je isto tako da se primitivne izjave Zdravka Mamića ne mogu pripisivati ni jednoj stranci niti političkom opredjeljenju, jer u Hrvatskoj šovinizam nije uopće vezan za lijevo ili desno, nego je konstanta po cijelom političkom spektru, pa ni nazivni centar nije na njega posve imun. Uostalom to dokazuje i sam Milanović svojim prijezirom prema onima za koje misli da mu nisu dorasli, samo zato što dolaze iz Špičkovine ili Vukovine, ili divljačkim ispadom prema Davoru Stieru, sa saborske govornice.

U politici, o tome KAKO nešto kažeš ovisi ono što želiš reći! Sama poruka, ne samo njena snaga, već i njezin sadržaj - itekako su ovisni o formi! Forma često i jest poruka!

Isto tako je trebalo biti jasno da ne bi smio tako olako prozivati odgovorne za incident u Kistanjama.

"Znamo tko stoji iza incidenta u Kistanjama, a sada podmuklo šuti!" grmio je Milanović u svojem  monologu, a u nastavku nije ostavljao sumnje u to na koga cilja, "Motivacijska kampanja HDZ-a već daje svoje prve rezultate, oni se mjere hemoglobinom!"


Sasvim u skladu s priopćenjem iz SPC-a u kojem taj incident već nazivaju 'martovski pogrom krčkih bogoslova'.
To što se kasnije pokazalo da su u napadu prilično složno sudjelovali sinovi lokalnih HDZ-ovih i SDP-ovih moćnika nije nimalo uzdrmalo njegovu tvrdnju o stranačkom porijeklu navodnih huškača. A nije odustao ni od svoje finske teorije niti kad su ga upozorili da u njoj nema baš mnogo smisla ni istine, te da i ta danas mirna skandinavska zemlja i danas brižno čuva sjećanja na svoje krvave epizode.


"Finska nije imala građanski rat, nikada. I nije imala situaciju usporedivu s Hrvatskom nikada... Mi ulazimo kao 28 članica i jedina članica koja je imala razoran rat i agresiju prije manje od 20 godina je to završilo, to nitko drugi nema," poručio je Milanović u svojem pravedničkom, docirajućem gnjevu prisutnim novinarima i još jednom dokazao svoje neznanje, nesnalaženje i nespretnost.

Nije mogao smijeniti urednike NoveTV, ali su zato nakon njegovog obrušavanja na novinarsku profesionalnost ekspresno smijenjeni urednici Dnevnika 3 na HRT-u. Vjeruje li itko da je tek postavljeni Denis Latin htio smjestiti Zoranu Milanoviću?

Jelena Lovrić nakon toga piše komentar 'Stvara se dimna zavjesa: Desničari se Milanoviću osvećuju što ih prokazuje' >>, u raznim člancima se navodi da je desnica smjestila Milanoviću. Smjestila što? Nije li se Milanović ovim sam zatrpao u rupu koju je sam sebi iskopao?

Nisu mu ništa iskonstruirali. Jer, rekao je što je rekao! A to što je nakon konstatacije o građanskom ratu govorio (i) o agresiji ništa ne mijenja, jer jedno ne isključuje drugo i drugi dio izjave ne mijenja i ne demantira prvi dio. Bilo koji političar, a kamoli premijer, koji ima imalo mozga u glavi zna da to ne smije izgovoriti. U najmanju ruku, nije pametno. Al' kad on mora lajati i praviti se pametan i lupati gluposti pred kamerama, a nakon toga su krivi novinari. Nije mogao smijeniti urednike NoveTV, ali su zato nakon njegovog obrušavanja na novinarsku profesionalnost ekspresno smijenjeni urednici Dnevnika 3 na HRT-u. Vjeruje li itko da je tek postavljeni Denis Latin htio smjestiti Zoranu Milanoviću?

I otkuda potreba da se onako odlučno brani Vojislava Stanimirovića? Nije li Ruža Tomašić posve u pravu kad kaže da je taj čovjek bio s četnicima? A ako možda ipak nije bio na Ovčari, usprkos tvrdnjama niza svjedoka i usprkos novinskom tekstu s njegovim potpisom
u kojem se kaže da je 'palo posljednje ustaško uporište' - vukovarska bolnica - nije li na samom Stanimiroviću, a ne na Milanoviću da se građanski obračunava s Ružom Tomašić? Ako je Stanimirović danas lojalni građanin ove države, i ako je dao svoj doprinos mirnoj reintegraciji, to još uvijek ne znači da je prebrisana njegova prošlost, jer čak i ako nije direktno odgovoran za ratne zločine, ostaje njegova nedvojbena odgovornost čovjeka koji je za svoje zasluge primio odličje Radovana Karadžića. Danas baš taj čovjek kratkog pamćenja, kojemu bi sasvim dovoljan krimen bilo već i to što je bio ministar u vladi RSK i kojega je zbog toga možda trebalo i lustrirati, a ne omogućiti mu da postane legalno izabrani zastupnik u Hrvatskom Saboru, dijeli lekcije Ruži Tomašić da kao eurofob i srbofob nije dostojna mjesta u Europskom parlamentu.

Naravno da premijer treba promptno reagirati na necivilizirane izjave, ali pri tom i sam mora ostati civiliziran i ne koristiti još jednu priliku da naciju dijeli na 'nas' i 'njih' (s jasnim stranačkim predznakom). Dakle, imao je idealnu priliku da pošalje pravu poruku i pokaže naciji kako se s podjelama nosi pravi državnik i definitivno ju je uprskao. Još jednom.

Da, Milanović je itekako trebao reagirati na sporne izjave Mamića i Tomašić, a kamoli na incident u Kistanjama, ali koristiti to da se obračuna s drugom političkom opcijom je degutantno. To njegovo 'mi' i 'oni' jednostavno je sramotno. Posve je jasno da on pri tom nije gasio vatru, već ju je raspirivao. Vatrogasac, ali à la Fahrenheit 451.

Mnogi danas ipak komentiraju da je ovdje Milanović na pravoj strani povijesti, te da mu treba oprostiti nespretnosti, jer da nije važna forma već sadržaj poruke. Ništa nije dalje od istine.

Naime, u politici, o tome KAKO nešto kažeš ovisi ono što želiš reći! Sama poruka, ne samo njena snaga, već i njezin sadržaj - itekako su ovisni o formi! Forma često i jest poruka!

Naravno da premijer treba promptno reagirati na necivilizirane izjave, ali pri tom i sam mora ostati civiliziran i ne koristiti još jednu priliku da naciju dijeli na 'nas' i 'njih' (s jasnim stranačkim predznakom). Jer, ako postoje 'oni' s kojima nema razgovora, onda je to sasvim u skladu s teorijom Ruže Tomašić o 'gostima'. Dakle, imao je idealnu priliku da pošalje pravu poruku i pokaže naciji kako se s podjelama nosi pravi državnik i definitivno ju je uprskao. Još jednom.

Ako premijer doista želi mijenjati izgled ove države na bolje, onda treba poslati poruke nakon kojih je moguć nastavak razgovora, a ne nakon niza uskličnika staviti točku, reći 'i to je to', okrenuti leđa i napustiti prostoriju.

To je bila parada ega koja je potpuno pojela početnu poruku, a želim vjerovati da je ona doista postojala. Vjerujem da je početni impuls bio iskren, sve dok nije krenuo obračun sa svima onima za koje je pomislio da su ga uvrijedili, oporbom i novinarima prije svega. Posve je jasno da se ponekad mora i emotivnije reagirati, no možda je ipak vrijeme je da premijer počne slušati savjete pametnijih od sebe i prekine improvizirati. To čak ni stand up komičari više ne rade.