Elizabeta Hrstić

FILMSKA PREPORUKA: Garbo, Leigh i sada Knightley: Dobar razlog za pogledati posljednju inkarnaciju Ane Karenjine

Isprva sam skeptično reagirala čuvši za Knightley kao Karenjinu.

Piše: Elizabeta Hrstić


Rađa li se i bezumna strast također u čistoći i poetici srca? Ili možda ipak nema baš nikakve veze sa srcem? Možda se rađa u dokolici ili ludilu puti, no i razum joj je u svakom slučaju stranac ili neprijatelj. Srce-ne.

Nakon čak dvanaest verzija scenarija i ekranizacija slavnog i slojevitog Tolstojevog romana, redatelju Joe Wrightu i scenaristu Tomu Stoppardu sasvim sigurno nije bilo lako novu filmsku Anu Karenjinu učiniti intrigantnom, svježom i drugačijom. Stoppard je u intervjuima naglasio da mu je bila želja napraviti moderan film, film o strasti. I da se svjesno, zanemarivši kompleksnost romana, koncentrirao na ono što smatra sukusom: paralelni prikaz različitih vrsta ljubavi.

Tu su ljubav u braku (u dugotrajnom i u svježem braku), preljubnička ljubav (koja je strastvena i naglašeno tjelesna), te ljubav majke i djeteta. Možda je film time nešto i izgubio, ali svakako je takav pristup dodatno naglasio one aspekte na koje su protagonisti i ciljali.


Tom Stoppard je jedan od najuglednijih britanskih scenarista, kako filmski, možda još i više teatarski mag, te mu se smještanje radnje u teatarski ambijent učinilo najboljim originalnim rješenjem. Redatelju Wrightu ('Ponos i predrasude', 'Okajanje'..) snimanje na ruskim lokacijama nije dolazilo u obzir, jer osim što bi snimanje učinilo složenijim i skupljim, htio je imati svoju vlastitu i neku posve drugačiju verziju Karenjine. Jer čemu inače trud nakon tolikih (a nekih gotovo i nenadmašnih) verzija?


I Stoppard i Wright bili su svjesni očite mogućnosti paralele sudbine tragične heroine Karenjine sa tragičnim Šekspirovim heroinama, koje stoljeće poslje. Sličnost je i u sredinama koje osuđuju i okrutno kažnjavaju svaku nedozvoljenu ljubav i strast. Zato je i smještaj radnje u teatar naglasio ekspresivnost fatalne strasti, fantazije, a posebice u masovnijim scenama. Snimanje na vanjskim lokacijama, istina, daje neku izraženiju uvjerljivost, dubinu, šarolikost te bogatstvo vizualnog. No ovakav, na prvi dojam komorniji režijski postupak, osobno me se jako dojmio, možda najviše zato što je ovako stavljen jači naglasak na likove i njihove odnose, na njihovu ekspresiju lica, kretnje... a i povremeni dojam klaustrofobičnosti zatvorenog prostora umjesto širine i pastoralnosti eksterijera, kao da postaje i sama metafora Aninih psiholoških stanja.


Na ovaj način, kao da su emocije zgusnute do krajnje točke, sluteći 'eksploziju'. Scene plesa su napravljene izuzetno atraktivno, ne samo u smislu fotografije, kostimografije, glazbe (u sve tri kategorije film je nominiran za Oskara), nego su i režijski te montažerski vrlo dojmljive: mnoštvo naizmjeničnih sličica, raznolikih ispreplitanja, ruke i kretnje u fokusu, i lica, dvojnosti i uzbuđenja, s naglaskom na Anine mijene koje prate brze pomake njene svijesti... Sve u svemu, kazališni ambijent podario je filmu šekspirijansku dimenziju i izvjesnu dinamičnost, epičnost.

Što reći o liku Ane Karenjine (Keira Knightley) i može li se to jednostavno? Je li više grešnica ili ipak junakinja? Je li se dogodio kakav pomak u toj dilemi, od razdoblja carske Rusije 19. stoljeća do današnjeg doba i modernijeg poimanja morala, preljuba i same ljubavi?


Tolstojeva (anti)junakinja kreće se u uglednom petrogradskom društvu, udana je za visokog državnog dužnosnika, ima dobar brak i poštovanje muža, uz ugled pa i divljenje društva, ima sinčića kojeg obožava i s kojim ima prisan odnos. Naizgled, ima sve. No udala se s osamnaest godina i ustvari nikada i nije doživjela neku veliku strast i burno komešanje emocija. Sve u životu se događalo onako kako treba i kako su drugi i očekivali. I onda se dogodio - grom iz vedra neba: bezglavo se zaljubila u časnika Vronskog, na glasu kao površnog, hirovitog, umišljenog i razmaženog zavodnika. Isprva preplašena naglim uplivom nepoznatih osjećaja, i zbunjena njihovom širokom paletom, Ana se ipak brzo prepušta. I to u potpunosti. Jednostrano, zanemarujući sve problematične aspekte i gledajući samo u romantičnu stranu takvog odnosa, poput leptira koji vidi samo svjetlo ne mareći za paljenje krila.

Ana živi u miljeu u kojem muškarci imaju pravo na užitak, površnost i grijeh (npr. njen brat Oblonski) dok je ista stvar nedopustiva i krajnje sablažnjiva kad su u pitanju žene... Ostatak tragične priče sigurno svi dobro poznaju.

Tolstoj Anine postupke osuđuje, već samim jasnim vođenjem radnje do (zasluženo?) tragičnog kraja, ali i kompariranjem njene grešne i putene veze s čistom i svakako preidealiziranom ljubavi mladog para Levina i Kitty. No ipak, stvari ne postavlja na crno-bijeli način jer osuđuje i uskogrudnost, hladnu bezobzirnost, te zlobu i dvostruki moral konzervativne i okrutne sredine. Time se Ana ipak, barem djelomice doima čistijom i iskrenijom od njih.


'Karenjina je ponekad grozna manipulatorica, ali ujedno i prekrasna, puna ljubavi i nadahnuća. Ima ponešto od svih tih osobina, kao i svatko od nas. Svaka žena poznaje trenutke emotivne krize kad pomisli: Bože, jesam li luda? Ali kad pročitaš tu knjigu, shvatiš da je to ljudski, da i ti osjećaji potvrđuju da smo živi, da dišemo i da smo emotivna bića'
Keira Knightley (u intervjuu Catherine Treethorn)



Isprva sam imala skeptičnu reakciju saznavši za Keiru Knightley kao najnoviju Anu Karenjinu. Učinilo mi se da je vjerojatno prekrhka, prenježna, možda i nedovoljno strastvena za takvu ulogu. No, brzo sam se razuvjerila. Kostimi, šminka, sve potrebno za njenu vizualnu preobrazbu, dali su izvrsne rezultate, ali glumica je uspjela pokazati začuđujuću sposobnost za ispoljavanje i najsuptilnijih detalja, za mnoštvo emotivnih mijena. Jer, Anini osjećaji variraju čak katkad i iz sekunde u sekundu i gotovo stalno je pritisnuta bujicom istodobno kontrastnih stanja. Sve to se na Keirinom licu vidjelo. Dakako, ona je lik Ane iznjedrila na nešto moderniji način, jer nije, a niti treba kopirati recimo Gretu Garbo ili Vivien Leigh, kolikogod im se možda divila. Keira je u ovoj ulozi istodobno i ranjiva i hrabra i prkosna i poniženo-molećiva, zavodljiva i očajna... te na kraju - i sretna i tragična. Težak zadatak za glumicu, ali uz minucioznu majstorsku Wrightovu režiju, jako dobro obavljen.



Aaron Johnson, u ulozi Vronskog, je već pomalo upitan izbor. Već i samom fizionomijom: iako na neki način zgodan, sve je anulirano prilično odbojnim ponašanjem već u samom početku filma. Vjerojatno ipak ništa nije slučajno. Ovakvim postupkom, prikazom lika odnosno odabirom glumca, redatelj Wright kao da je htio dodatno naglasiti nerazumnost i potpunu slijepost zaljubljene Ane Karenjine. Jer u početku ih teško možemo i zamisliti kao skladan par i odmah nam se Anina strast učini neopravdanom. No skladnost para raste i puno je naglašenija u dijelovima gdje se već ulazi u 'auru' erotskog aspekta odnosa. Od početnih strasno-suzdržanih blic pogleda među njima, preko senzualnosti u plesnim scenama sve do kulminacije u scenama vođenja ljubavi.

U drugom dijelu filma, odabir ovog glumca postaje puno jasniji, jer tada na površinu izbijaju sve negativnosti ovog promašenog odnosa, a koji nisu vezani uz zaljubljenost i strast. Johnson je tada odličan izbor za sve mane Vronskog - od prevrtljivosti do kukavičluka.

Treba istaknuti i odličnu ulogu Oblonskog (Matthew Macfadyen) a osobito ulogu Aninog supruga Karenjina. Glumi ga Jude Law, u ovoj ulozi je osobito dobar i dojmljiv.

Domhnall Gleeson je odlično utjelovio Levina, čiji lik i životnu filozofiju je redatelj obradio na zadovoljavajući način, no njegova kompleksnost odnosa s Kitty (Alicia Vikander) je ostala pomalo zamagljena. Kao da je prikaz njihove ljubavi više poslužio kao kontrastno sredstvo za jasnije razgraničavanje dozvoljene i nedozvoljene ljubavi. A svaki ljubavni odnos je kompleksan. U knjizi je Levin svojevrsni Tolstojev alterego.



Kittyn prvi izbor bio je Vronski i tek zrelijom i mudrijom odlukom (nakon perioda povlačenja zbog njegove naklonosti Ani) opredjelit će se za Levina koji ju neprekinuto konstantno obožava. No pravo je pitanje je li i u njenom srcu vremenom došlo do bura ili oluja? A pouka na kraju ovog filma je da moramo slušati srce i birati-srcem.

Rađa li se i bezumna strast također u čistoći i poetici srca? Ili možda ipak nema baš nikakve veze sa srcem? Možda se rađa u dokolici ili ludilu puti, no i razum joj je u svakom slučaju stranac ili neprijatelj. Srce-ne.

Na sva ta pitanja i dan danas, baš kao i u 19. stoljeću i baš kao i u doba Šekspira, teško je odgovoriti. I štošta drugo što smo vidjeli u ovom filmu ni danas se nije bitno promijenilo. I dalje imamo počesto kruta pravila igre, kako u politici i društvu, općenito, tako i u privatnom životu. A ni 'na zapadu' društvenog miljea - opet ništa novo: Grešni pojedinac postaje žrtva ako se odlučio na drugačiju igru, po vlastitim pravilima, ili ako se udaljivši od drugih, prepustio vrtlogu sudbine.

I naravno, kamen će redovito prvi baciti oni kojih se to ne bi ni trebalo ticati i koji i sami griješe, još i više, no mudro pazeći da ne strše i da ne iskoče iz kolosijeka.

A Ana Karenjina i još ko zna kolike Karenjine nisu našle ili neće naći načina ili snage i vjere, da svojim vlakom nastave dalje.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

lav tolstoj, joe wright, tom stoppard, elizabeta hrstić, keira knightley, ana karenjina