Marijan Kostrenčić

KOLUMNA: Marijan Kostrenčić: Moje sjećanje na Margaret Thatcher

Sjećam se da sam bio zapanjen njenim jasnim stavovima i možda sam tada prvi puta doživio primjenu engleskog 'common sensea'.

Piše: Marijan Kostrenčić

Prilikom jedne od lobističkih 'turneja' za priznanje Hrvatske, moj šef, ministar vanjskih poslova, profesor Zvonko Šeparović i ja smo boravili u Londonu pokušavajući uvjeriti gospodina Hurda da je pošteno priznati Hrvatsku. Douglasa Hurda smo upoznali u New Yorku u rujnu na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a gdje smo nas dvojica  sjedili sa strane (nismo bili dobrodošli, a niti smo to htjeli biti,  u delegaciji koju je vodio uvijek pristojni i elegantni Budimir Lončar, koji je tada zastupao stavove SFRJ), nego smo nekako sjeli pored delegacije Republike Austrije.

Sjećam se da sam bio zapanjen njenim jasnim stavovima i možda sam tada prvi puta doživio u praksi primjenu engleskog common sensa (zbog kojeg sam još kao student prava bio 'zaljubljen' u engleski pravni sustav). Njene poruke su bile vrlo jasne, ali nisu bile stvar osobnih simpatija ili antipatija, bile su plod racionalnog i pravičnog razmišljanja.

Hurdu nije bilo drago da uopće sjedimo tamo, ali su neke nama naklonjene zemlje (Austrija, Island)  na tome inzistirale, smatrajući da je to pravično. Hurda smo sreli kasnije na bilateralnom sastanku na kojemu smo ga par sati bezuspješno pokušavali uvjeriti da mi kao nacija imamo pravo na obranu, da imamo već postojeću državnost u nestajućoj SFRJ i da imamo pravo na međunarodno priznanje.

Hurd je imao zmijski hladan pogled i zapravo je veći dio vremena nezainteresirano gledao kroz prozore svojeg ureda u New Yorku sve do trenutka kada ga je vješti Šeparović upitao: gospodine Hurd, jeste li Vi otočanin? Hurd se 'probudio' i odgovorio, naravno da da!

Šeparović mu je tada rekao, onda ćete me razumjeti, moj otok je upravo okupirala JNA (bio je to trenutak kada se JNA kratko iskrcala na rodni otok Šeparovića – Korčulu).

Tek tada je Hurd pokazao zanimanje za nas i razgovor je krenuo u nekom boljem pravcu, iako još bez konkretnih dogovora jer je Hurd bio kalkulantski nastrojen interesima Velike Britanije prema SFRJ, a možda i prema Srbiji.

Navodim taj primjer jer me se zmijoliki Hurd uopće nije dojmio kao čovjek, a barunica Thatcher – odmah. Hurd je bio proračunati političar koji je zaboravio neka opća načela čovječnosti i pravednosti, dok je Margaret Thatcher bila osoba koja je imala nevjerojatni osjećaj za zdravi razum – common sense, taj primarni modus vivendi engleskog društva i posebno pravosuđa.

Gospođu Thatcher posjetili smo u njenom vrlo skromnom uredu u centru Londona u listopadu 1991. godine, ministar Šeparović i ja, posredovanjem Drage Štambuka (kasnije našeg veleposlanika u Londonu)  koji je bio prijatelj Robina Harrisa, privatnog tajnika gđe. Thatcher. Neću nikada zaboraviti taj višesatni čaj i sigurno je gospođa Thatcher, uz silovitog Genschera i prijateljski blagog Aloisa Mocka ostala kao jedna od osoba koje su me najviše impresionirale iz mnogih kontakata sa svjetskim državnicima koje sam tada sreo.

Margaret Thatcher nas je pitala vrlo konkretna pitanja o stanju na liniji bojišnice, o bombardiranjima Vukovara, Osijeka, Dubrovnika, Zadra i Šibenika, imala je naravno prilično dobre informacije, ali ih je željela provjeriti kod nas. Naravno, pitala je i za stanje manjina u Hrvatskoj i preporučila najviša moguća prava, ali u tome trenutku je smatrala da prvo treba postići mir i obraniti zemlju, a onda izgraditi demokratske institucije.

Za nju je Hrvatska vrlo jasno bila u ratu i bila je žrtva agresije.

Ona sigurno nije bila na strani Hrvata, a protiv Srba. Ona nije radila razliku prema nacijama, nego je načelom zdravog razuma odmah dala izjavu: vi imate pravo na obranu, imate pravo na oružje, embargo je protiv vaših interesa i samim time pravde (embargo je, nota bene, zagovarala jugoslavenska delegacija na čelu sa Budimirom Lončarom na prethodno opisanom sastanku Vijeća sigurnosti).

Sjećam se da sam bio zapanjen njenim jasnim stavovima i možda sam tada prvi puta doživio u praksi primjenu engleskog common sensa (zbog kojeg sam još kao student prava bio 'zaljubljen' u engleski pravni sustav). Njene poruke su bile vrlo jasne, ali nisu bile stvar osobnih simpatija ili antipatija, bile su plod racionalnog i pravičnog razmišljanja.

Kada se analizira njeno porijeklo iz obitelji malog poduzetnika gdje su svi u obitelji bili orijentirani na poduzetničko stvaranje, na naporan i principijelan rad unutar stranke, od lokalnih razina do najviših političkih funkcija Ujedinjenog Kraljestva, onda se ne treba čuditi da je upravo ona uspjela konsolidirati englesko gospodarstvo, pretvoriti London u svjetski financijski centar i uvesti red u državu, od navijača do uličnih pozornika. To sigurno nije bio lak put i mnogi su se smatrali oštećeni, obespravljeni u nekim trenucima, ali ona je imala viši cilj vođena common sensom, a to je održanje jedne velike nacije. Upravo je ona najbolje pokazala čak i avanturom na Falklandima da je načelo pravičnosti i tradicije ono što je važnije od trenutačnih žrtava. Nedavno održani referendum na Falklandima potvrdio je njenu odluku o potrebi zaštite cjelovitosti postojećih engleskih teritorija.

Margaret Thatcher možemo biti zahvalni na tim vrlo jasnim porukama, nediplomatskim rječnikom izrečenim načelima pravičnosti koje je trebalo primijeniti na Hrvatsku. Ona isto tako može biti primjer našim diplomatima da se u velikoj politici ne može igrati sa principima. Samo držanjem principa može se dobro braniti nacionalne interese. Naša diplomacija to često puta nije znala. Nismo dovoljno učili od Čelične Lady, a njoj hvala za razumijevanje i poduku.