Elizabeta Hrstić

KOLUMNA: PREMIJERA U GAVELLI Candide ili optimizam: Dolenčićeve avanture u pidžami kroz Voltaireovu zemlju čuda

Je li život tek san?

Piše: Elizabeta Hrstić

Francuski književnik prosvjetitelj Voltaire (1694.-1778.), kritizirao je i ismijavao kraljeve, plemstvo, crkvu i svećenike, dogme i ograničene umove, materijaliste, prazne intelektualce i praznoglave moćnike, ali i naivne idealiste. Dakako, bio je i samoironičan, svjestan da ni sam nije posve imun na materijalno, taštinu ili vedar pogled na život i svijet. Jer život je umiranje, a svijet je prepun zala.

Njegov slavni roman Candide ili optimizam je avanturistička satira svijeta i ondašnjeg drštva te parodija na tadašnje avanturističke romane koji su preuveličavali vrline, isticali zabavnost, 'napumpavali' dinamiku, gomilali uzbudljive avanture te bili prožeti umjetnim stvaranjem osjećaja sreće. Sve u slavu 'najboljeg od svih mogućih svijetova'.


Voltaire je taj vrli svijet izokrenuo naopako, izložio ruglu, groteskno isparodirao svu nepravdu, prijetvornost i pokvarenost crkve i visokopozicioniranih na društvenoj ljestvici. Svih onih kojima je bilo iznimno stalo do forme, a ispod: oholost, zavist, taština, čitava paleta poroka. No glupost i ispraznost možda je i najviše bila na meti njegove satire.

'...Neka oni koji pale voštanice usred bijela dana da bi te slavili podnose one kojima je dovoljna svjetlost tvog sunca.'
Iz 'Molitve Bogu'


Candide je lakovjeran, zbunjen, kukavica i naivac koji proživljava mnogobrojne životne avanture čiji bi cilj trebao biti - pronaći put do spoznaje, smisao i cilj. No, iako se avanture u romanu kao i u predstavi nižu i odvijaju bjesmomučnom brzinom, bez puno smisla i logike, Candide je sve samo ne kormilar svog života. On pluta, dopuštajući strujama da ga nose, bez suviše razmišljanja. Tek čudeći se neprekidno. Prateći avanture šetamo i kroz trulež čitave Europe i njenih stanovnika. Svjedočimo besmislenosti ratova, političkoj i vjerskoj prevrtljivosti i beznađu, vidimo malog čovjeka u kovitlacima strahota koje vrebaju jednako kamo god se okrenuo. U romanima tog razdoblja, sve do Voltairea, rezultat svih nedaća bio bi konačna spoznaja, dostizanje mudrosti i ostvarenje ideala. U Candideu - put je uzaludan, ideala je nestalo, a protjecanje vremena je svemu dodalo samo još više sivila. Candideova vječna ljubav Cunégonde, na kraju postaje tek blijeda karikatura ideala i Candideovog sna - ružna, stara i zaglupljena. Candideu preostaje tek da prihvati ili ne prihvati tužnu zbilju, životni kompromis.

Redatelj Krešimir Dolenčić prihvatio se složenog zadatka uprizorenja ove kultne groteske pokušavši staviti nekakav znak jednakosti između društvene satire 18. stoljeća i kritike današnjice. No već u startu je jasno da je u ono doba ovakva društvena satira imala važan, krajnje ozbiljan prosvjetiteljski smisao. Izrugivanje današnjem licemjernom društvu, crkvi, političkim moćnicima ili korporacijama zahtijeva bitno drugačije polazište. Današnjica svedena na ismijavanje crkve, ruralnog mentaliteta, gledanja sapunica i slušanja jeftinih instant hitova... iako dobro poentira ispraznost, prilično je potrošena tema da bi bila jasno uklopljena u Voltaireov predložak, ili barem bila svježa, smiješna ili konstruktivna. Jer nama je, uništenima ratom i iscijeđenima recesijom, lošom vlašću i neoptimističnom budućnošću, već odavno jasno da smo daleko od življenja u 'najboljem mogućem svijetu'. Možda je zato jači naglasak mogao biti na konkretnijim stvarima, na socijalnoj komponenti, socijalnom beznađu (nije da nema satire i u tom smislu - dojmljiva satirična scena odnosa korporacija prema radniku, invalidu)

Predstava sigurno nije nezanimljiva. Vizualno svakako plijeni pažnju, dinamična je, razigrana. Scenografija i kostimografija (Valentina Crnković) zaslužne su za raskoš i predstavi doprinose puno više nego što je to uobičajeno. Maštoviti kostimi, maske i kompletna scena iznjedrili su i dosta humornog, čega inače nema previše u dramatizaciji. Redateljski gledano, groteska je dovedena do vrhunca, no možda bi bolje bilo da je malkice zauzdana, mekše adaptirana, na način na koji to radi primjerice Aleksandar Popovski, koji kultne klasike i satire umije uprizoriti možda manje raskošno i spektakularno, ali zato s većom dozom humora, topline, šarma.

Od početka do kraja predstave Dolenčićev Candide je u pidžami, što je zanimljivo rješenje. Je li život tek san? Ima li potraga za spoznajom ikakvog smisla? Avanture u pidžami Candidea još naglašenije čine pijunom, marionetom životnih slučaja, a granice sna i jave se pretapaju. Današnjem Candideu izgleda da je bitno tek izvući živu glavu, biti neprimjetan i uspješno se prilagoditi svim okolnostima. Svoju lijepu dragu, na kraju puta je pronašao, ali ne više istu, onu sanjanu čitavo vrijeme. Ona je sada krezuba i prerano poružnjela starica, otupjela od životnih strahota, no Candide ju prihvati, uz malu pomoć alkohola. Baš kao i širu sliku svoje nove stvarnosti koja je nekad trebala biti ideal. Kraj predstave spominje 'obrađivanje vlastitog vrta', krajnje ironizirajući tu najmudriju pouku. No, kad bismo se svi više bavili svojim vrtovima izgrađujući na taj način sebe i svijet bi bio ljepši, s manje agresije. Ali tu bismo već opasno zagazili u sferu nade i optimizma te poništili negativnu konotaciju naslova. Iako, iz kazališta nije ni lako izići bez trun optimizma, pa smo se barem na kraju nasmijali Candideovoj krotkoj pomirenosti sa sudbinom. Gledatelji koji ne znaju što ih u ovoj predstavi čeka, mogli bi otići pomalo zbunjeni, neispunjeni. Zato se umjesto na nit šizofrene priče ili uzaludno iščekivanje kazališne katarze, bolje koncentrirati na 'muving' i atraktivnost likova i pozornice, bez opterećenosti dosljednostima.

A ovdje su doista svi glumci jako dobro odradili i doradili svoje uloge, neki nešto više potpomognuti izvrsnim kostimima ili maskama, a neki su se morali više osloniti na svoje osobnosti, pokrete i geg. Enes Vejzović je jako dobar odabir za utjelovljenje Candidea. Kao da je nekim vremeplovom katapultiran iz Voltaireovog doba. Cijelo vrijeme u pidžami, bez pomoći kostima ili šminke, sve je uspješno postigao mimikom lica i pogođenim kretnjama.

Nataši Janjić kao Cunégonde, ovaj put je nešto više pripomogla transformacija, maska. Rezultat je doista groteskna ostarjela Cunegonda. I glasom, dakako, ne samo stasom, izazvala je dosta smijeha u gledalištu.

Barbaru Nolu dopale su dvije, potpuno različite uloge: anđela i starice. Uloga starice je osobito zanimljiva, odrađena besprijekorno i gotovo bez kostimografskih intervencija. Iznenađujuća Barbara. A njen scenografski anđeo je dakako kičast, neukusno bajkovit, kao da zgušnjava u sebi svu simboliku promašenosti traganja za ljepotom i idealima u ružnom i zlom svijetu. Ili pak krajnje ironizira vjeru u svijetli i raskošni vječni život, kao lažno obećanje.

Odlična je bila i Jelena Miholjević u četverostrukoj ulozi, posebno uvjerljiva i namjerno ponešto iritantna kao propovjednica. Franjo Dijak je već ritualno razigran, izuzetno talentiran za scenski pokret, originalan u gegovima i izuzetno zanimljive fizionomije kojom savršeno putuje kroz brojne likove i sva stoljeća.

Đorđe Kukuljica, nakon podulje pauze ponovo je upečatljiv i besprijekorno balansira kroz mnoštvo uloga koje su ga dopale u ovoj predstavi. Panglossa je utjelovio Duško Valentić, energično, ali i suptilno, s puno duha. I Janko Rakoš te Siniša Ružić uspješni su u svojim četverostrukim ulogama.

Voltaireov kultni roman danas je možda osobito aktualan zbog kritike teme netrpeljivosti među ljudima, koja se kroz stoljeća nije promijenila. Ostala je ista pa i Voltaireova kritika iste i danas itekako 'drži vodu'.

 'Pravo na netrpeljivost je apsurdno i divljačko: to je pravo tigrova i doista je užasno, jer tigrovi se razdiru samo zbog jela, a mi smo se međusobno tamanili zbog paragrafa.'