DRAGO PILSEL - EKOLOGIJA SLOBODE

KOLUMNA DRAGE PILSELA: Zašto Milanović cipelari Ružu Tomašić, koristeći govor mržnje?

Ako smo osudili ponašanje Ante Kovačevića kada je u Saboru teško uvrijedio Vesnu Pusić, zašto bi se trebao prešutjeti nasrtaj premijera na Ružu Tomašić?

Piše: Drago Pilsel

Dan nakon izbora za europski parlament, premijer Zoran Milanović je dao intervju Dnevniku Nove TV i kazao: ''O Ruži Tomašić i dalje mislim sve najgore, ona je društvena nepogoda i mi se protiv toga borimo''. Da nije riječ o lapsusu govori činjenica da je to ponovio par puta što možete provjeriti na našem portalu >. Novinar ga je upozorio da vrijeđa tu zastupnicu, ali Milanović je ustrajao u tome da je gazi, ne shvaćajući nešto elementarno, a što treba znati svaka iole relativno pismena i kulturna, to jest, educirana osoba: da treba uvijek razdvajati osobu od njena nevaljalog ponašanja.

Ako je Milanović posvećen promociji ispravnih vrijednosti, zašto riga vatru? Zašto cipelari tu ženu? Zašto se i on služi govorom mržnje? Jer, kao teolog i ljudskopravaški aktivist kažem da je izjava da o Ruži Tomašić (kao osobi) ''misli sve najgore'', odnosno da je ona ''društvena nepogoda'', upravo to, govor mržnje koji bi trebao izazvati rekaciju udruga civilnoga društva, poglavito onih koji imaju senzibilitet za nepoštivanje ljudskih prava i za položaj žena.

Ruža Tomašić, u tome ja mislim da nema dvojbe, kazala je nešto jako ružno, nasrnula je na ustav, promovirala diskurs kojeg treba okarakterizirati kao fašističkim, ali ne smije se nikada kazati da o njoj kao ljudskom biću ''mislimo sve najgore''. Tko tako govori,  pokazuje strahovito siromaštvo duha i sugerira da ni intelektualne sposobnosti mu nisu naročite.

Govoreći u Slatini tijekom kampanje, u povodu 23. godišnjice tamošnjeg HDZ-a, najglasnija je na tom izbornom skupu bila saborska zastupnica HSP-a dr. Ante Starčević Ruža Tomašić, koja je kazala da je vrijeme za istinu.

''Vrijeme je da se glasno kaže istina, da Hrvat danas ipak smije reći u Hrvatskoj da je "lopov lopov a četnik četnik''', rekla je Tomašić, te obećala da će stranačka suradnja s HDZ-om donijeti veliki dobitak svima, a ponajviše građanima. A onda je kazala ono što je izazvalo premijera Milanovića, da je "Hrvatska za Hrvate", a da su "svi ostali gosti'' (Večernji list, 15. ožujka). Da ne bih bio optužen da krivotvorim njene riječi, gospođa Tomašić je kazala, govoreći o povratku verbalnog delikta, da treba maknuti ''jadnike'' iz Banskih dvora i da se ne treba bojati govoriti istinu jer ona misli ''da je ovo Hrvatska, a svi drugi su gosti u ovoj državi''. Iz konteksta se jasno vidi da je govorila o Hrvatskoj prvenstveno za Hrvate, a o drugima, ne-Hrvatima, kao gostima koji ''ako je ne vole (Hrvatsku) neka je napuste, ali neka je bar poštivaju''. Ako mi ne vjerujete provjerite sami >.

To što je Ruža Tomašić izjavila jest vrijeđanje manjina (iz konteksta, govorila je i o ''četnicima'', jasno je da je prvenstveno sa pojmom ''gosti'' mislila na Srbe, što je dodatno naglasila sutradan u Dnevniku 3 HTV-a oštro, baš divljački, napadajući kolegu Vojislava Stanimirovića) i to jest neofašistički govor. Premijer Milanović je kazao da je morao reagirati na takav ispad i da bi ponovio svoju kritiku. Mnogi misle da je to bilo politički nesmotreno jer je Milanović od buhe napravio, kako narod veli, slona, i napumpao šanse Ruže Tomašić koja je, da ne bude prostora za pretjeranoga slavlja u redovima HDZ-a, dobila duplo više glasova od kandidata te stranke (od razvikanog Stiera čak i četiri puta više). On ne misli tako. On smatra da ima ''misiju'' braniti određenu viziju društva, u kojem se cijeni multietničnost, suživot, tolerancija, praštanje...

Milanović bi trebao poznavati osnove kršćanstva, a ne širiti govor mržnje.

No, ako je Milanović posvećen promociji ispravnih vrijednosti, zašto riga vatru? Zašto cipelari tu ženu? Zašto se i on služi govorom mržnje? Jer, kao teolog i ljudskopravaški aktivist kažem da je izjava da o Ruži Tomašić (kao osobi) ''misli sve najgore'', odnosno da je ona ''društvena nepogoda'', upravo to, govor mržnje koji bi trebao izazvati rekaciju udruga civilnoga društva, poglavito onih koji imaju senzibilitet za nepoštivanje ljudskih prava i za položaj žena. Ako je hrvatsko društvo osudilo Antu Kovačevića kada je u Saboru teško uvrijedio Vesnu Pusić, zašto bi se trebao prešutjeti ovaj nasrtaj Zorana Milanovića na Ružu Tomašić? Zato što je ona kazala nešto što je direktan nasrtaj na ustav? Ne, to se ne smije tolerirati.

Mene ne smeta što Milanović nije vjernik i što ne cijeni kršćansku kulturu. To je njegova stvar. Tako se legitimira. Tko želi takvoga političara na čelu vlade neka glasa za njega. Bojim se da je takvih sve manje (pa i u redovima SDP-a). Ono što mene poziva na reakciju jest Milanovićevo nekulturno ponašanje. Trebao bi naime znati da se kažnjava i proziva čin, ali da se ne smije gaziti po dostojanstvu ljudske osobe. Što god mi mislili o ponašanju Ruže Tomašić, o njenom političkom diskursu, a ja ne mislim ništa dobro o tome za što se ona i kako zalaže, nitko nema pravo negirati joj dostojanstvo.

Biblija otkriva stanje svakoga čovjeka. Svaki čovjek je grešnik, bez obzira na njegovo nasljeđe, na njegov položaj u društvu gdje živi. Tu nije važno tko je, a tko nije obrazovan ili u kakvoj obitelji ili narodu živi. Svi su grešnici pred Bogom. Grijeh i krivnja su općeniti i odnose se na svakoga čovjeka. Pogledajmo kako Biblija oslikava stanje čovjeka: ''Jer smo već dokazali, da su svi, i Židovi i Grci, u vlasti grijeha, kao što stoji pisano: 'Nema pravedna ni samo jednoga; nema razumna, nema nikoga koji traži Boga'. Svi su zastranili, zajedno se pokvarili. Nema ni jednoga jedinoga koji čini dobro. Njihovo je grlo otvoren grob, jezicima svojim varaju, zmijski je otrov za njihovim ustima. Usta su im puna kleveta i gorčine. Noge su im brze na prolijevanje krvi; ruševine s bijedom na njihovim su putovima. Put mira nisu priznali, nema straha Božjega pred njihovim očima'' (Rimlj.3:9-18).


INTERVJU MOŽETE POGLEDATI I PROČITATI NA DNEVNIK.HR


Mnogi misle da je to bilo politički nesmotreno jer je Milanović od buhe napravio, kako narod veli, slona, i napumpao šanse Ruže Tomašić koja je, da ne bude prostora za pretjeranoga slavlja u redovima HDZ-a, dobila duplo više glasova od kandidata te stranke.

Što to znači biti u vlasti grijeha?  Riječ u ''vlasti grijeha'' ima značenje da se nalazimo kao subjekti pod silom i djelovanjem nekog autoriteta, nekih principa i nekih zakona, koje sami ne možemo izvršavati. Čovjek bez Isusa Krista je pod vlasti grijeha i bespomoćan da se sam izvuče ili pobjegne ispod te sile. Biblija nam to jasno potvrđuje: ''Svi, naime, koji se pouzdavaju samo u vršenje Zakona nalaze se pod prokletstvom, jer stoji pisano:' Proklet svaki onaj koji ne poštuje Zakon vršeći sve što je u njemu napisano'' (Gal. 3:10).

Religiozni Židov ili religiozni čovjek bilo kojeg naroda je u vlasti grijeha, jednako tako, kao i svaki drugi čovjek. Sveto Pismo objavljuje da religioznost sama po sebi ne čini čovjeka prihvatljivim od Boga. Mnogi religiozni ljudi su time šokirani, pitajući se: Što onda? Zar mi nismo bolji od drugih, nemamo li niti jedan postotak više prava od drugih ljudi? Odgovor je s velikim uskličnikom: NE! Nikako ne. Na nikakav način nisi bolji od drugih ljudi. Svi ljudi, religiozni i nereligiozni svi smo u vlasti grijeha. ''Ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami sebe varamo, i u nama nema istine'' (I. Iv.1:8).

Struktura ljudskog bića svim je ljudima zajednička. Razlika se samo sastoji u tome kako čovjek svladava svoj egzistencijalni problem. S time u vezi je zanimljivo pitanje savladava li, primjerice, kršćanin lakše egoizam nego neki drugi čovjek. Konkretno rečeno: Je li vjerniku lakše provoditi život bez krivnje radi grijeha nego je to moguće nekom drugom čovjeku? Uvjeti njihove egzistencije su isti. Vjernik i nevjernik se nalaze izvorno u istoj ontološkoj strukturi ljudskoga bića. Ti se uvjeti mijenjaju onim časom kada »naravni« čovjek krene u život vršenja Božjeg zakona odlučivši se slobodno i svjesno postati članom Božjeg naroda, to jest Crkve.

Sigurno je da nevjernik neće govoriti o grešnosti svoje naravi. Kršćani prihvaćaju tu kategoriju; govore o grijehu i krivnji, i poduzimaju određene mjere kao dio kršćanske duhovnosti s ciljem da se oslobode od ropstva grijeha i njegovih negativnih posljedica za osobni život i za život društva. Uvjerenja su da je život bez grijeha jedini uspješni put k ostvarenju istinskoga humanog društva.

Bog trpi radi krize našeg društva kojoj su uzrok osobni grijesi političara i kulturnih elita društva. Treba shvatiti istinu da su osobni grijesi uzrok ''grijeha struktura''. Treba pokušati shvatiti da nitko ne griješi za sebe. Svaki individualni grijeh, bio on tajni ili javni, ima teške posljedice za društvo. To proizlazi iz zakona života koji je Pavao Apostol izrekao rečenicom: Nitko ne živi sam za sebe.

Ali vrijedi istina: tko mrzi brata svoga, mrzi i Boga; tko čini zlo bratu svome, prezire Boga jer se Bog identificira sa svakim stvorenjem, sa svakim čovjekom porukom: što ste učinili najmanjemu, meni ste učinili. Odatle slijedi samo jedna bitna spoznaja: temelj i bit kršćanske vjere sadržana su u spoznaji da je jedina briga i namjera Boga Isusa Krista u povijesti čovječanstva: voditi i dovesti ljudsku egzistenciju na put razvoja svih čovjekovih sposobnosti do konačnog ostvarenja punine života.

Iz tih misli (prenosim razmišljanje teologa i suradnika Glasa Koncila dr. Josipa Sabola) možemo zaključiti da Bog nije primarno sudac koji kažnjava. Tko je on i kako se odnosi prema nama grešnicima, pokazuje nam uvjerljivo prispodoba o izgubljenom sinu. Mogli bismo joj dati naslov: Patnja ljubećeg oca u iščekivanju povratka emancipiranog sina. Otac pati iz ljubavi prema sinu jer se sin ne vraća u kuću očevu. Bog ''pati'' iz ljubavi prema grešnicima jer ne dolaze moliti ga za oproštenje.

Bog trpi radi štete i patnje koju proživljava izgubljeni sin izvan kuće očeve. Bog osjeća bol ljubavi radi ispraznog i beznadnog života koji proživljava svaki grešnik na krivom putu. Bog trpi radi krize našeg društva kojoj su uzrok osobni grijesi političara i kulturnih elita društva. Treba shvatiti istinu da su osobni grijesi uzrok ''grijeha struktura''. Treba pokušati shvatiti da nitko ne griješi za sebe. Svaki individualni grijeh, bio on tajni ili javni, ima teške posljedice za društvo. To proizlazi iz zakona života koji je Pavao Apostol izrekao rečenicom: Nitko ne živi sam za sebe.

To je egzistencijalna vjera koju je objavio Isus Krist svojim naukom i svojim životom. Stoga može Pavao pitati Rimljane: ''Tko će podići tužbu protiv izabranika Božjih? Bog koji ih opravdava? Tko će ih osuditi? Isus Krist koji je umro - još bolje: koji je uskrsnuo - koji je s desne strane Bogu i koji posreduje za nas?'' (Rim 8, 33-34). U tim riječima otkrivamo egzistencijalnu istinu da je Bog onaj koji nas razumije i koji nas prihvaća kakvi jesmo. Od nas se traži samo jedno: priznati pred Bogom, pred samim sobom i pred ljudima da smo grešnici. Iz te spoznaje i iz tog priznanja trebamo htjeti osloboditi se svojih grijeha znajući da je to najučinkovitiji doprinos našem osobnom dobru i dobru cjelokupnog društva.

Pitanje Dr. Predsjedniku i Mr. Premijeru: Jesmo li doista na OVO spičkali 83 milijuna kuna?!? >>
Uz ovakvu vlast, možemo svi u tri lijepe Špičkovine.


Usprkos mučnom osjećaju krivnje, mi smijemo gledati u Bogu dobrog Oca koji nestrpljivo čeka da se bacimo u zagrljaj njegove očinske ljubavi. Bog nas ne može prisiliti na obraćenje. Svaki od nas mora ga htjeti. Društvo mora htjeti obraćenje stvarajući takve strukture i sustave zajedničkog života koji neće biti izvor, povod i uzrok volje na grijeh, nego koji će snažno pomagati razvoj i mogućnost svakodnevnog ostvarivanja dobre volje svih građana na opće dobro.

Jeste, bila je ovo možda preduga propovijed, ali iako premijer ima pravo na nevjernički stav, morao bi poznavati osnove katekizma: treba odbaciti grijeh, ali ne i grešnika/grešnicu. Nije da ne treba osuditi ponašanje Ruže Tomašić ili zanemariti činjenicu da imamo nemali broj sugrađana koji podržavaju njene krive stavove, ali mislim da premijer Milanović čini veliku grešku: u oholom ponašanju, jer prezire čovjeka. Mnoge ljude. I to nije dobro. Ni za njega ni za hrvatsko društvo.