Anita Zelić

KOLUMNA: Anita Zelić: Nema kruha bez motike!

Vrijeme zulufa i svinjskih polovica „preko sindikata“ davno je prošlo, a hoćemo li se, kada i kako latit' motike vrijeme će pokazati. U međuvremenu... Neke se stvari ne mogu kupiti novcem. Za sve ostalo tu je rebalans proračuna - verzija 2013.

Piše: Anita Zelić

Korekcija, korekcija projekcije, korekcija korekcije projekcije... Možda upravo ovi pojmovi cifrastog naziva na najbolji način opisuju našu ekonomsku klimu posljednjih dana. Naime, prvo je donešen rebalans proračuna, a kao glavni razlog rebalansa u Banskim dvorima navode korekciju projekcije ekonomskog rasta u ovoj godini s 1,8 posto na 0,7 posto.

 

Tinta se nije ni osušila, a stigla je MMF-ova prognoza o padu hrvatskog gospodarstva za 0,2 posto umjesto predviđenog rasta od jedan posto.

 

I dok iz državnog vrha mudro zamjećuju kako najnovija vijest za Hrvatsku 'nije dobra' te tako po tko zna koji put zaključuju nešto što je samo po sebi vrlo očito, tri relevantne domaće institucije ovaj tjedan objavile su različite podatke o stanju u ekonomiji.

 

Državni zavod za statistiku objavljuje pad indeksa industrijske proizvodnje za više od 4 posto, a Hrvatska narodna banka i Ekonomski institut Zagreb, koji se služe istim originalnim podacima, kažu da je industrijska proizvodnja u veljači rasla 1,5 posto u odnosu na isto razdoblje prethodne godine! Kome vjerovati i kako doći do boljeg ekonomskog stanja u državi ako ne znamo niti gdje smo?!

 

U međuvremenu, dok se oni ne dogovore koji su podaci točni mi ćemo boljke našeg gospodarstva vjerojatno opet rješavati prema dobro poznatom receptu MMF-a. Scenarij je uhodan, u skladu s njihovom doktrinom i vrlo jasan svima koji ga znaju čitati: malo rezova, pa još malo rezova i po mogućnosti malo privatizacije. U svakom slučaju, ovakva preporuka je, ako gledamo stvari sa stajališta MMF-a, sasvim logična i ti ljudi samo rade svoj posao. Njih zanima da država ima novaca i da može vraćati dugove koje ima prema vlasnicima tog fonda. Dakle, bitna im je financijska stabilnost i da knjigovodstveno sve štima. O standardu građana treba razmišljati netko drugi.

 

Po svemu ovom sudeći, čini se da ako već u nečemu postoji kontinuitet vođenja naše ekonomske politke onda je to zasigurno - traženje riješenja u preraspodjeli postojećeg. Međutim, uporno se zaboravlja osnovna ekonomska logika: Svakoj preraspodjeli prethodi jedan puno teži dio – stjecanje! Ili kako bi neki dosta stariji i dosta mudriji jednostavno rekli: „Nema kruha bez motke!“

No, s druge strane, ako samo malo okrenemo kut gledanja i stavimo se u poziciju onih koje će te mjere izravno zakačiti stvari nisu baš tako jednostavne. Jer kada obrok od više desetaka kuna smatraš ekstravagancijom onda je i malo rezanja - previše.

 

Po svemu ovom sudeći, čini se da ako već u nečemu postoji kontinuitet vođenja naše ekonomske politke onda je to zasigurno - traženje riješenja u preraspodjeli postojećeg. Međutim, uporno se zaboravlja osnovna ekonomska logika: Svakoj preraspodjeli prethodi jedan puno teži dio – stjecanje!

 

Ili kako bi neki dosta stariji i dosta mudriji jednostavno rekli: „Nema kruha bez motke!“

 

Prvi put to sam čula od svog vlastitog ćaće. Bila sam odjevena u hlače na tregere i prugastu dolčevitu, a stari je imao zulufe do ruba košulje s ogromnom kragnom i hlače koje se šire prema dolje. Išli smo pokupiti svinjsku polovicu koju je nabavio jeftino, preko sindikata na rate i odnijeti je “istrančirati“ da imamo za zimu. Tada mu jesam povjerovala, no stvarnost ga je u narednih 30-ak godina nerijetko demantirala, a da kruha ima i bez motike ispostavljalo se vrlo često.

 

Prvo je naš kredit za kuću u osamdesetima pojela inflacija, potom je tetka kupila društveni stan za simboličnu sumu, a onda je došla privatizacija i donijela svoje dobitnike – velike i male. Prvotna ideja da se privatizacijom riješi pitanje ekonomske efikasnosti privređivanja ostala je vrlo upitna, a počeo je dominirati uvoz za koji, budimo iskreni, baš i nije potrebno neko preveliko znanje.

 

Pokazalo se da sve to s motikom i kruhom „može bit da bude, al može bit i da ne bude“ pa smo se nekako s vremenom, prirodno ljudski, naviknuli da se motike „latimo“ tek kad se baš mora.

 

Vratimo se ekonomiji. Problem jest i u deficitu vanjskotrgovinske bilance i u dugu, bilo da ga stavljamo u odnos s BDP-om ili ga raspoređujemo po stanovniku. No puno bitnije pitanje leži u činjenici što je s tim novcem napravljeno. Najviše je plaćen uvoz robe široke potrošnje i sirovina i repromaterijala koji su završli na domaćem tržištu, opet za potrebe široke potrošnje.

 

Pokriće ostvarenog vanjskotrgovinskog deficita nema uporište u realnom sektoru koji će obezbijediti njegovo uravnoteženje na duži rok. U prijevodu: Mijenjaju li se uvozom realne izvozne mogućnosti i hoće li uvoz te robe bitnije osposobiti naše izvoznike? Istovremeno, povećanje našeg vanjskog duga ne prati srazmjerno povećanje osnovnih sredstava i proširenje materijalne osnove rada koja će generirati uvjete iz kojih se krediti mogu vratiti. Nemamo proizvodne resurse za nivo ekonomske aktivnosti koja može pratiti dinamiku dospijeća uzetih kredita.

 

Upravo stoga, nekako mi se čini kako smo ovih dana dobili proračun koji ponovno kreće od krivih premisa.

 

Što to znači? Vrlo jednostavno: Novac koji se u proračunu neće ubrati rastom, morat će se uzeti negdje drugdje. Ako već prihodi od PDV-a neće pojačati "lijevu stranu" budžeta, povećat će se oporezivanje po nekoj drugoj osnovi, srezat će se još nešto na „desnoj strani“ , a dio rupe pokrpat će se i najavljenom privatizacijom.

 

Vrijeme zulufa i svinjskih polovica „preko sindikata“ davno je prošlo, a hoćemo li se, kada i kako latit' motike vrijeme će pokazati.

 

U međuvremenu... Neke se stvari ne mogu kupiti novcem. Za sve ostalo tu je rebalans proračuna - verzija 2013.

 

LAJKOVE I KOMENTARE POTRAŽITE OVDJE!