IVAN HRSTIĆ

KAKO JE IZIGRANA DEMOKRACIJA: Protivnici referenduma ostali su doma - jer se tako njihov glas dvostruko računa

Nijedna odluka se ne može srušiti, jer zakon potiče one kojima je to interesu da uopće ne glasuju.

Piše: Ivan Hrstić

84 posto Dubrovčana na referendumu je odlučilo da se na Srđu uz golf ne može graditi nekretninski projekt s apartmanima i vilama za prodaju! Tako bi barem naslov glasio da živimo u normalnoj zemlji, u kojoj zakoni nisu smišljeni tako da izvrnu smisao demokracije i volje građana. Ovako, tipični jučerašnji naslovi govore o tome da je većina Dubrovčana ipak ZA projekt koji navodno donosi nova radna mjesta. Prvak u tome je Jutarnji list, koji već tjednima vodi potpuno jednostranu kampanju.

Posve je dakle jasno, da je u Hrvatskoj sve smišljeno posloženo tako da se obeshrabri organiziranje bilo kojeg referenduma, osim onog kojeg u svojem interesu provodi središnja vlast. Teški uvjeti za skupljanje potpisa u prilog organizaciji referenduma, zatim teško ostvarivi uvjet o natpolovičnoj izlaznosti garancija su da se u Hrvatskoj direktnom demokracijom ne može osporiti nijedna odluka donesena na političkoj razini, osim ako ona nije izazvala gotovo plebiscitarnu reakciju, kakvu je u slučaju spornih investicijskih projekata apsolutno nemoguće očekivati.

Što zapravo znači podatak da je svega 31 posto građana Grada izišlo na referendum koji je u nekim stranim medijima nazvan 'povijesnim'? Ako je većina Dubrovčana doista Za projekt, zašto barem dio njih nije izišao na glasačka mjesta, zaokružio Za i tako javno artikulirao svoju volju?

Prvo objašnjenje, koje guraju mediji poput Jutarnjeg lista, jest da su oni koji su ostali doma zapravo Za projekt, što bi bilo prelakonski za povjerovati, iako je učinak njihovog neizlaska upravo takav. Drugo objašnjenje je da nisu bili dovoljno motivirani za izlazak na glasačka mjesta. Iz raznih razloga - neki zato što na temelju iznesenih podataka nisu sigurni što je ispravno rješenje, neki zato što im je svejedno što će se graditi na brdu koje njima nije niti stražnje dvorište, neki zato što ne izlaze niti na parlamentarne izbore. Treće objašnjenje je da su bili itekako motivirani za neizlazak na referendum, što sasvim sigurno vrijedi za zagovornike projekta i protivnike referenduma.

Točan odgovor je zasigurno kombinacija sva tri navedena objašnjenja, no, u ovom trenutku najintrigantnije je treće objašnjenje - da su protivnicima referenduma bili itekako zainteresirani da poslušaju pozive da ostanu doma i zapravo bojkotiraju referendum.

Pobijedila je matematika koja je bila jasna unaprijed. Budući da je bilo očito da postoji značajan broj Dubrovčana koji će izići na referendum i zaokružiti Protiv, što je na koncu napravio svaki četvrti građanin s pravom glasa, postojala su samo dva načina da se sruši njihova volja. Prvi je da se skupi još toliko Dubrovčana koji su Za projekt i još su k tome dovoljno u to uvjereni da doista potegnu do glasačkih mjesta. No, daleko lakši način je bio da svi ti protivnici referenduma ostanu doma, računavši da posve izgledan scenarij da se neće skupiti zakonski minimum izlaznosti od 50 posto plus jedan glas.

I to se dogodilo. Uz one koji i inače ne bi izišli, protivnici referenduma ostali su doma, jer ih zakon potiče da izigraju demokraciju, zato jer im zakon daje mogućnost da njihov glas vrijedi dvostruko - u slučaju da se uopće ne pojave na referendumu. Svojim nedolaskom kao da su dali glas Za projekt, a istovremeno su srušili legitimitet konačnog rezultata, jer nije dosegnuta minimalna izlaznost. To istovremeno znači da svi glasači nisu u jednakom ustavno-pravnom položaju.

U Švicarskoj građani glasuju na referendumima više puta godišnje, i to obično za više referenduma odjednom, u prosjeku je odziv negdje oko 45 posto (rijetko prijeđe 50 posto, osim ako se istovremeno ne održavaju i lokalni ili parlamentarni izbori) i to je sasvim dovoljno za kvalificiranu odluku.

Protivnici referenduma ostali su doma, jer ih zakon potiče da izigraju demokraciju, zato jer im zakon daje mogućnost da njihov glas vrijedi dvostruko - u slučaju da se uopće ne pojave na referendumu. Svojim nedolaskom kao da su dali glas Za projekt, a istovremeno su srušili legitimitet konačnog rezultata, jer nije dosegnuta minimalna izlaznost.

10 tisuća Dubrovčana koji su glasovali Protiv gradnje na Srđu (pitanje nije bilo usmjereno protiv golfa, već protiv nekretninskog projekta) bilo bi dovoljno i da je izlaznost bila 60 posto, čak i da su svi ostali glasovali Za. Kao što je gotovo isti broj bio dovoljan za odluku o ulasku u Europsku uniju, uz izlaznost od 44 posto.

Posve je dakle jasno, da je u Hrvatskoj sve smišljeno posloženo tako da se obeshrabri organiziranje bilo kojeg referenduma, osim onog kojeg u svojem interesu provodi središnja vlast. Teški uvjeti za skupljanje potpisa u prilog organizaciji referenduma, zatim teško ostvarivi uvjet o natpolovičnoj izlaznosti garancija su da se u Hrvatskoj direktnom demokracijom ne može osporiti nijedna odluka donesena na političkoj razini, osim ako ona nije izazvala gotovo plebiscitarnu reakciju, kakvu je u slučaju spornih investicijskih projekata apsolutno nemoguće očekivati.

Predstavnici vlade nakon referenduma nisu propustili spomenuti da je referendum u Dubrovniku privukao interes niza svjetskih medija, istaknuvši da je dobro da su građani pokazali da u Hrvatskoj ne vlada antipoduzetnička i antiinvesticijska klima, no propustili su primijetiti da taj referendum nije nazvan povijesnim zbog toga, već zato što su hrvatski građani po prvi put (nakon onog jednako neuspješnog, ali nesuporedivo manje atraktivnog prije nekoliko dana u malim Fužinama) dobili priliku direktnom demokracijom preispitati odluke koje utječu na njihove živote.

Posve je jasno da je Hrvatska pala na tome povijesnom ispitu. No, suprotno komentarima iz vlade, rezultat sam po sebi ne znači zeleno svjetlo za nastavak projekta, koji ipak mora proći još nekoliko stepenica i nipošto još nije tako definitivno jasno da se on može izgraditi u obimu u o kojem se trenutno govori. To će tek GUP-om biti definirano.

A neka ne sumnjaju da ćemo itekako pod mikroskop sve njihove odluke koje pogoduju investitoru.

Tko će graditi potrebnu infrastrukturu? Hoće li to i u kojoj mjeri ići na račun poreznih obveznika? Što je sa zemljištem koje je u vlasništvu države te ostalim kvadratima koje investitor još uvijek nije uspio otkupiti? Zašto bi projekt uopće m orao obuhvatiti cijelu površinu platoa? Hoće li se to riješiti po recepturi po kojoj je Milan Bandić novcem građana Zagreba gradio prilaz garaži privatnog investitora, žrtvovaši pri tom pješačku zonu? Hoće li grad i država na temelju toga tražiti udio u projektu ili će sve jednostavno pokloniti investitoru? Kojom vodom će se zalijevati hektari i hektari travnjaka kojima će biti presvučen Srđ? Hoće li se zbog toga inzistirati na gradnji HE Ombla koja donosi nove ekološke rizike? Gdje će odlaziti tone pesticida i herbicida potrebnih za njihovo održavanje? Na koji način će biti zaštićena autohtona flora ovog platoa? ...

To su samo neka od pitanja na kojima će inzistirati inicijativa Srđ je naš i udruge građanskog društva. U međuvremenu, razdoblje kampanje za lokalne izbore vrijeme je u kojem se treba izvršiti pritisak na stranke koje žele njihov glas da potpišu obećanja o tome na koji način će osigurati interes građana i kontrolu ovog projekta i njegovo stavljanje u okvire koji će biti prihvatljivi svim građanima Dubrovnika, ali i Hrvatske, koji bi itekako trebali biti zainteresirani što se događa s njihovim povijesnim nasljeđem.

P.S. Posljednja vijest glasi da je na sastanku Inicijative "Srđ je naš" odlučeno da će se dio aktivista angažirati u političkom životu Grada, te će sa svojom nezavisnom listom krenuti u kampanju za osvajanje glasova za Gradsko vijeće. Nositelj liste je Igor Miošić.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

srđ je naš, dubrovnik, referendum, golf