Crna kronika

HAAG: 'Udruženi zločinački pothvat' još prijeti: U srijedu presuda Prliću, Praljku i ostalima

Tužitelji za četvoricu traže po 40 godina zatvora.

Piše: PolitikaPlus/Hina

OSLOBAĐAJUĆOM PRESUDOM GOTOVINI I MARKAČU JOŠ UVIJEK SE NISMO RIJEŠILI MOGUĆE STIGME UDRUŽENOG ZLOČINAČKOG POTHVATA - Haški tužitelji i dalje inzistiraju na istoj formulaciji u slučaju grupe bosanskih Hrvata, tražeći maksimalne kazne, a s njima bi mogla biti 'osuđeno' i nekadašnje vodstvo RH na čelu s Franjom Tuđmanom. Iako je vjerojatnost za to manja nakon pravomoćne presude Gotovini, ta formulacija se još uvijek može provući na 'mala vrata'. Sve će bi moglo ovisiti o slučajnoj konstelaciji glasova sudačkog vijeća, kao i u slučaju Gotovine. Devet godina nakon dobrovoljne predaje šestorice bosanskohercegovačkih Hrvata, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u srijedu će izreći prvostupanjske presude bivšim čelnicima Herceg-Bosne optuženima za zločine nad muslimanskim stanovništvom Herceg-Bosne počinjene 'u sklopu udruženoga zločinačkog pothvata'.

"Teritorijalni cilj udruženog zločinačkog pothvata bio je uspostavljanje hrvatskog teritorija u granicama Hrvatske banovine, teritorijalnog entiteta koji je postojao od 1939. do 1941. godine. Udruženi zločinački pothvat obuhvaćao je i kreiranje političke i nacionalne mape tih područja tako da njima dominiraju Hrvati, kako u političkom tako i u demografskom smislu"

U završnim riječima tužitelji su zatražili da ih se proglasi krivima te su za premijera Herceg-Bosne Jadranka Prlića, ministra obrane Brunu Stojića, zapovjednike Glavnog stožera HVO-a generale Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića zatražili 40 godina zatvora, za zapovjednika vojne policije HVO-a Valentina Ćorića 35, a za načelnika Ureda za razmjenu zarobljenika Berislava Pušića 25 godina zatvora, dok su obrane zatražile njihovo oslobađanje.

Praljkova braniteljica Nika Pinter kaže da očekuje da će presudom biti utvrđeno da ne postoji udruženi zločinački pothvat zbog uvjerljivih dokaza koje su obrane izvele tijekom suđenja.

"Vjerujem da svih šest obrana nije radilo uzalud", kaže Pinter. Dodaje da Praljak izricanje presude dočekuje mirno jer se konačno završava dugo razdoblje neizvjesnosti.

Prlićeva odvjetnica Suzana Tomanović kaže da njezin branjenik s optimizmom čeka ročište. "Sve su opcije otvorene i sve je neizvjesno", kaže Tomanović, pojašnjavajući da je u proteklih godinu dana donesen niz presuda koje su je osobno iznenadile.

Šestoricu Hrvata optužnica tereti za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu predvođenom bivšim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom čiji je cilj bio etničko čišćenje područja Herceg-Bosne radi stvaranja "velike Hrvatske".

Oni su se dobrovoljno predali 5. travnja 2004. Suđenje je počelo 26. travnja 2006. i pretvorilo se u jedno od najduljih i najkompleksnijih suđenja pred Haškim sudom. Tužiteljstvo je izvelo 145 svjedoka a obrana je izvela 61 svjedoka. Samo je dokaznih predmeta izvedeno oko deset tisuća.

Prema dostupnim informacijama presuda je napisana na gotovo pet tisuća stranica.

Šestorica Hrvata optužena su za zločine protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja ratovanja te povrede ženevskih konvencija počinjene progonom, ubojstvima, razaranjem, zatočenjem u logorima, deportacijama bosanskih muslimana i drugih ne-Hrvata od 1992. do 1994. godine.

Optužnica obuhvaća zločine počinjene na području općina Prozor, Gornji Vakuf, Jablanica, Mostar, Ljubuški, Stolac, Čapljina i Vareš, kampanju progona počinjenog ubijanjem, razaranjem, deportacijama te logorima.

Prema optužnici, udruženi zločinački pothvat postojao je od 18. studenoga 1991. do travnja 1994. i njegov je cilj bio "političko i vojno potčinjavanje, trajno uklanjanje i etničko čišćenje bosanskih muslimana i drugih ne-Hrvata koji su živjeli na onim dijelovima teritorija Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj Zajednici (a kasnije Republici) Herceg-Bosni, te pripajanja tih teritorija kao dijela 'Velike Hrvatske'".

Pothvat je provođen "upotrebom sile, zastrašivanjem ili prijetnjama silom, progonom, zatvaranjem i zatočenjem, prisilnim premještanjem i deportacijama, oduzimanjem i uništavanjem imovine i drugim sredstvima koja predstavljaju ili obuhvaćaju činjenje zločina".

"Teritorijalni cilj udruženog zločinačkog pothvata bio je uspostavljanje hrvatskog teritorija u granicama Hrvatske banovine, teritorijalnog entiteta koji je postojao od 1939. do 1941. godine. Udruženi zločinački pothvat obuhvaćao je i kreiranje političke i nacionalne mape tih područja tako da njima dominiraju Hrvati, kako u političkom tako i u demografskom smislu", navodi se u optužnici.

U pothvatu su, prema optužnici, sudjelovali prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, bivši hrvatski ministar obrane Gojko Šušak, bivši načelnik Glavnog stožera HV-a Janko Bobetko, predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Mate Boban, šestorica optuženih Hrvata te Dario Kordić, Tihomir Blaškić i Mladen Naletilić Tuta.

Prlić je, kaže optužnica, sudjelovao u formuliranju i usvajanju i bio potpisnik ogromne većine odluka i uredbi koje su činile službenu politiku Herceg-Bosne i HVO-a i koje su korištene za ostvarivanje i provođenje udruženog zločinačkog pothvata.

Tužitelji su uz pomoć transkripata iz Ureda predsjednika tijekom suđenja dokazivali da je Prlić zastupao politiku etnički očišćenih prostora Herceg-Bosne te da je imao punu kontrolu i bio član unutarnjeg kruga od povjerenja bivšeg hrvatskog predsjednika Tuđmana. Također smatraju da su dokazali da se bez njegova i Bobanova znanja ništa u Herceg Bosni nije smjelo dogoditi.

"Sve u svemu Prlić je bio jedan od ključnih, najmoćnijih faktora u Herceg Bosni i HVO-u uz Tuđmana, Šuška i Bobana", napisali su u završnom podnesku tužitelji.

Tužitelji smatraju da su Prlić i njegova vlada uspostavili i nadzirali tijela HVO-a odgovorna za progon, deportacije i prisilno premještanje bosanskih muslimana. Po tužiteljima Prlić je igrao i "ključnu ulogu u stvaranju i održavanju logora u Herceg-Bosni".

Stojića, Praljka i Petkovića tereti se da su kontrolirajući HVO omogućavali i podržavali udruženi zločinački pothvat i zločine za koje se terete tako što su planirali, pripremali i vodili vojne operacije u sklopu kojih su činjeni takvi zločini.

Njih terete za logore i korištenje zatočenih bosanskih muslimana za protivpravni prisilni rad kada su mnogi od njih poginuli ili bili ranjeni. Pušića terete da je također odigrao središnju ulogu u strukturama Herceg-Bosne koje su sudjelovale u progonu, zatočenju, deportaciji i prisilnom premještanju zatočenih bosanskih muslimana.

Završne riječi u tom predmetu održane su prije više od dvije godine u ožujku 2011.

........

 

........

 



Hrvatska umiješanost u rat u BiH kroz haške presude


Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u presudi "Prlić i drugi" u srijedu će prvi puta odlučivati jesu li dužnosnici Republike Hrvatske kao članovi udruženog zločinačkog pothvata imali teritorijalne aspiracije prema BiH dok je u dosadašnjim presudama utvrđivao je li Hrvatska bila umiješana u sukob u BiH i je li on bio međunarodnog karaktera.

U prvoj presudi u kojoj je ICTY donio zaključke o umiješanosti Hrvatske - u presudi "Kupreškić i ostali" za zločine u Lašvanskoj dolini vijeće je u siječnju 2000. prvi puta utvrdilo vezu Hrvatske i stvaranja etnički čistih hrvatskih područja u BiH i to tek jednom rečenicom. "Radilo se o dijelu opće kampanje u dolini rijeke Lašve, čija je namjera bila da se kroz sustavni i rasprostranjeni napad postigne 'etničko čišćenje', što je bio preduvjet za neograničenu dominaciju Hrvata na tom području, koju su poticali ili bar odobravali HVO i vojna policija, te, još uopćenije, vodstvo Hrvatske", zaključilo je to vijeće.

U predmetu protiv bivšeg upravitelja zatvora u Kaoniku Zlatka Aleksovskog prvostupnjasko vijeće ICTY-ija u svibnju 1999. zaključilo je da se radilo o oružanom sukobu HVO-a i Armije BiH, a ne o međunarodnom sukobu u koji je umiješana Hrvatska; u pravomoćnoj presudi 24. ožujka 2000. žalbeno je vijeće zaključilo kako je prvostupanjska presuda pogrešno utvrdila da se nije radilo o međunarodnom oružanom sukobu, odnosno o umiješanosti Hrvatske, ali je svejedno odlučilo u tom dijelu ne preinačiti presudu.

U presudi bivšem zapovjedniku Operativne zone Središnja Bosna Tihomiru Blaškiću haški suci nešto prije toga 3. ožujka 2000. utvrdili su prvi puta kako je oružani sukob u Srednjoj Bosni imao međunarodni karakter na temelju aktivnog sudjelovanja HV-a u BiH, koji je zajedno s HVO-om bio angažiran u borbi protiv ABiH te na temelju opće kontrole koju je Hrvatska imala nad HVO-om i Herceg-Bosnom.

Tada je prvi puta vijeće utvrdilo kao činjenicu teritorijalne aspiracije Hrvatske, a u presudi Blaškiću prvi puta pojavljuje se i ideja bivšeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana o obnovi Banovine u granicama iz 1939., razgovori s bivšim jugoslavenskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem o podjeli Bosne u Karađorđevu u ožujku 1991. te poznata "Ashdownova salveta". Svi ti elementi ponavljaju se i u presudama u predmetu "Kordić i Čerkez" u kojoj se aspiracije prvi puta stavljaju u kontekst stvaranja "velike Hrvatske" te u predmetu "Naletilić i Martinović".

"Predsjednik Tuđman imao je aspiracije prema podjeli te susjedne zemlje", navodi vijeće u predmetu Blaškić u kojem je svjedočio britanski političar Paddy Ashdown koji je opisao kako je 1995. Tuđman na jednoj večeri na poleđini jelovnika ugrubo nacrtao kartu bivše Jugoslavije koja je prikazivala situaciju za deset godina. Tuđman je objasnio Ashdownu da će jedan dio Bosne pripasti Hrvatskoj, a drugi Srbiji. Vijeće je tada utvrdilo i da stavovi koje je predsjednik Tuđman iznosio nisu bili samo njegovi osobni stavovi jer je Tuđman "do te mjere dominirao hrvatskom vladom da su njegovi osobni stavovi u stvari bili službeni".

"Vijeće zaključuje da je predsjednik Tuđman gajio teritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercegovini, koje su bile dio njegova sna o Velikoj Hrvatskoj koja bi uključivala zapadnu Hercegovinu i Srednju Bosnu", zaključilo je vijeće u predmetu "Kordić i Čerkez".

"Vijeće podsjeća na riječi samog predsjednika Tuđmana na sastanku održanom 22. listopada 1993: Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru obrane Šušku i generalu Bobetku, naša pomoć i naše angažiranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rješava - rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica hrvatske države", citiralo je vijeće u predmetu "Naletilić i Maritonović" transkripte iz Ureda predsjednika.

Kao dokaz umiješanosti Hrvatske Haaški je sud u te tri zadnje presude koristio i činjenicu da je general Janko Bobetko imenovan zapovjednikom južnog bojišta i da su njegove dužnosti obuhvaćale zapovijedanje jedinicama HV-a i HVO-a u Hrvatskoj i u BiH te da su visoki vojni i civilni dužnosnici RH generali Milivoj Petković i Slobodan Praljak imenovani načelnicima Glavnog stožera HVO-a. "Te odluke o imenovanjima donijela je hrvatska vlada, a odnosile su se na vojsku koja je u načelu pripadala jednoj drugoj suverenoj državi", ocijenilo je Blaškićevo vijeće.

 

U predmetu "Kordić i Čerkez" vijeće je zapisalo da se "uvjerilo da su aktivnosti generala Bobetka ilustracija nadzorne uloge koju je Hrvatska imala nad HVO-om tijekom sukoba između bosanskih muslimana i bosanskih Hrvata".

Osim toga, u presudama se kao dokaz utjecaja koristilo i to što je Tuđman naredio smjene u HDZ-u BiH poput tadašnjeg predsjednika Stjepana Kljujića te imenovanje Mate Bobana za predsjednika Herceg-Bosne. "Vođe bosanskih Hrvata slijedile su smjernice koje im je davao Zagreb ili su, u najmanju ruku, usuglašavale svoje odluke s hrvatskom vladom", zapisalo je Blaškićevo vijeće koje je utvrdilo da je HVO imao iste ciljeve kao i Hrvatska - pripajanje dijelova BiH Republici Hrvatskoj i da je Hrvatska HVO-u pružala financijsku i logističku podršku, a te su zaljučke potvrdili suci i u kasnijim presudama "Kordić i Čerkez" i "Naletilić i Martinović".

Već je u predmetu Blaškić sud utvrdio da je prisustvo zapovjednika, vojnika ili jedinica HV-a u Bosni i Hercegovini iscrpno dokazano, bilo putem svjedoka koji su ih vidjeli bilo putem naredbi za uklanjanje oznaka HV-a radi prikrivanja njihova prisustva, kao i putem službenih dokumenata Vlade BiH ili UN-a. Primjerice - 1993. vlada BiH tražila je od Hrvatske da "odmah i bezuvjetno obustavi napade" te "povuče jedinice države Hrvatske s teritorija BiH"; Vijeće sigurnosti rezolucijama je zahtijevalo da jedinice HV-a poštuju teritorijalni integritet BiH i da se povuku iz BiH, a glavni tajnik UN-a u izvještajima Vijeću sigurnosti govorio je o 3.000 do 5.000 pripadnika HV-a u BiH. Na istim dokazima suci su i u predmetima "Kordić i Čerkez" i "Naletilić i Martinović" utvrdili da je Hrvatska svojim snagama bila izravno umiješana u rat i BiH.

Teze o umiješanosti vodstva RH i Hrvatske vojske u rat u BiH potvrđene su i presudom protiv Ivice Rajića 8. svibnja 2006. godine.