DRAGO PILSEL - EKOLOGIJA SLOBODE

KOLUMNA DRAGE PILSELA: Nije istina da više nitko nikomu ne vjeruje! Meni je Branimir Pofuk znak pouzdanja

"Čisto srce odražava se u očima. Usta mogu varati, ali oči ne."

Piše: PolitikaPlus/Drago Pilsel

Glazbeni komentator i kolumnist Večernjeg lista, pametan je, obrazovan, duhovan i odvažan. On je, uz to, iznimna figura koja dobro razlučuje dobro od zla, koja se nije dala zavesti ni potkupiti. Baš kao i drugi veliki čovjek kojem vjerujem i posvećujem ove retke, beogradski pisac Filip David.

Pohvalio sam na ovome mjestu (4.3.2013.) mojega dobrog druga, književnoga kritičara Zdravka Zimu i znao sam da moram naći povod da se odužim još jednom sjajnom kolegi, Branimiru Pofuku, a povod mi je Pofukov nastup u emisiji HTV-a 1 ''Nedjeljom u dva'' od prije tjedan dana koju je Aleksandar Stanković vodio pametno i s voljom. Emisiju nisam pogledao uživo jer sam tada boravio u Dublinu, na tamošnjem festivalu pisaca, pozvan da govorim o odnosima jednog odista velikog irskog književnika, Huberta Butlera (1900-1991) prema Jugoslaviji i o njegovom kritičkom pogledu na odnose Katoličke crkve prema monarhiji, ustašama i Titovoj komunističkoj vlasti.

Napisao sam jednom: čisto oko dobro i ispravno vidi jer gleda iz čistoga srca. A čisto srce je ono u kojem nema prijetvornosti ni podlosti, ni ičega tomu sličnog. Čisto srce odražava se u očima. Usta mogu varati, ali oči ne. Iz očiju se čita prezir ili dobrohotnost, podmuklost ili jednostavno, dobrota. Treba imati oko za oko. Treba znati gledati. Treba znati i praštati i moliti za oprost.

Elem, toplo se nadam da će Butlerovi vrhunski eseji naći hrvatskog izdavača, naročito sada kada mogu posredovati volji irskih institucija da financiraju poduhvat. No, htjedoh reći, u Dublinu mi je bilo fenomenalno, a povratak u domovinu, kao i uvijek, mukotrpan i obeshrabrujuć, pa mi je naknadno gledanje emisije s Branimirom Pofukom >> došlo kao anestezija, kao melem, kao lagani topao i suhi vjetar kojeg volim, onaj moj patagonijski. Pojasnit ću sve ovo malo bolje, jer je to Branimir odavno zaslužio.

Sve što je Branimir Pofuk kazao Aleksandru Stankoviću, manje više, znao sam iz ranijih prilika, večera u mom domu, drugih susreta ili čitanja njegovih kolumni i članaka. Ali, to je ta čar televizije, kada se to kaže kako je rečeno u nedjelju 26. svibnja onda mi se pričinjava da kolegu iznova upoznajem, ali snažnije, kao da smo, Bože mi oprosti, u ispovjedaonici, gdje tajni ne bi trebalo biti. Znao sam kako ga je omađijala glazba, kako je sa ministrantske pozicije gledao na cilj: za orguljama u koru (ja sam također bio začaran glazbom, ali sam sa ministrantske pozicije uvijek gledao na prometnu ulicu ispred naše hrvatske katoličke misije Sv. Nikola Tavelić u Buenos Airesu maštajući kako ću, kao fratar, juriti u nepoznato i u napeto), kako je proveo godine gimnazije na Šalati, pametno se prilagođavajući potrebama suživota s režimom i društvenim uređenjem SFRJ, kako je, opet, briljirao dok je služio JNA (kao kulturnjak) u Makedoniji, kako se odlučio za svećenički poziv i zbog čega ga je napustio (Branimir i ja imamo i u tome zajedničke doživljaje ali nije ovdje mjesto da ih opišem). Znao sam kako je i zbog čega odabrao glazbeni poziv, kako je pak krenuo novinariti i, ukratko, zašto i kako se pretvorio u zrela čovjeka, sretnoga i spokojnoga, s pogledom uperenim u sada i u sutra, ali s nadom, i nepatvorenom vjerom.

Branimir možda formalno pripada Katoličkoj crkvi, ali ga apsolutno ne brine figurira li kao broj u statistikama Svete Stolice, baš kao što ga uopće ne zanima što o njemu misle pojedini katolički biskupi i nadbiskupi u nas. Ovca nije. U stada, ljudska, ili čopora, ne vjeruje kao izlaz, ma da su stalna prijetnja. Pastiri mu nisu potrebni. Čobani ponajmanje. Nije mu potrebno ni određenje ''katolik''. Iako je izjavio da ima ozbiljne poteškoće, kako sa prihvaćanjem djela onoga što Katolička crkva uči ili prisiljava da se prihvati, tako i s doživljajem zajedništva s većinom tzv. katolika u Hrvatskoj, ali i šire, međutim, ne ide mu se van iz te zajednice kršćana kao što mu se ne ulazi niti u drugu zajednicu ili kršćansku sljedbu. Zašto? Zato što je njemu dovoljna odrednica ''kršćanin''. Zato što mu je najvažnije prepoznati se u Isusovim riječima iz Evanđelja koja glase: ''Ne molim samo za njih nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u me, da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me ti poslao! Ja sam im predao slavu koju si ti meni dao, da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima, a ti u meni – da postanu potpuno jedno…'' (Vidi Iv 17, 20-23).

Branimir Boga najčešće nalazi u glazbi. I meni se to često događa, da me Duh ponese, da mi suze naviru dok me melodija razgolićuje i dovodi do moje istinske mjere. Ali Pofuk, vjerujem, to zna razumjeti i protumačiti bolje od mene, jer je glazbeni pedagog, dok ja pak mogu, s vremena na vrijeme, pojasniti nešto riječima i doživljajima teologije, kadkad i etike.

Sve sam to znao, ali opet, kada sam emisiju pogledao na webu HRT-a, shvatio sam da imam obavezu Branimira još bolje upoznati. Naime, ovaj glazbeni komentator i kolumnist Večernjeg lista, pametan je, obrazovan, duhovan i odvažan. On je, uz to, iznimna figura koja dobro razlučuje dobra od zla, koja se nije dala zavesti ni potkupiti. Baš kao i drugi veliki čovjek kojem vjerujem i posvećujem ove retke, beogradski pisac Filip David, čiju knjigu sabranih i novih priča ''Princ vatre'' (Fraktura) sam imao gušt iz prve ruke upoznati po povratku iz Irske jer je Filip ovih dana bio u Zagrebu (produžujući moji dublinski doživljaj da nije sve izgubljeno i da nije sve tako brutalno surovo i sirovo, kod nas, na Balkanu i na Milanoviću mrskom Bizantu). Jer, ovo sam zapravo želio kazati: nije istina da više nitko nikomu ne vjeruje, da od zajedničkog napora za smisao nema koristi jer, eto, meni je Branimir Pofuk znak pouzdanja.

On ima čist pogled. Pogled po kojem nas ljudi mogu osjetiti nježnima, skromnima, predanima, velikodušnima, mirotvornima, darežljivima, ljubaznima, radosnima, bliskima. Napisao sam jednom: čisto oko dobro i ispravno vidi jer gleda iz čistoga srca. A čisto srce je ono u kojem nema prijetvornosti ni podlosti, ni ičega tomu sličnog. Čisto srce odražava se u očima. Usta mogu varati, ali oči ne. Iz očiju se čita prezir ili dobrohotnost, podmuklost ili jednostavno, dobrota. Treba imati oko za oko. Treba znati gledati. Treba znati i praštati i moliti za oprost.

Branimir Boga najčešće nalazi u glazbi. I meni se to često događa, da me Duh ponese, da mi suze naviru dok me melodija razgolićuje i dovodi do moje istinske mjere. Ali Pofuk, vjerujem, to zna razumjeti i protumačiti bolje od mene, jer je glazbeni pedagog, dok ja pak mogu, s vremena na vrijeme, pojasniti nešto riječima i doživljajima teologije, kadkad i etike. Kada je na Stankovićevo pitanje, kakva mu je religioznost, odgovorio da nije tradicionalna, da se ne može smatrati niti nominalnim, a kamoli prakticirajućim katolikom, jer on shvaća vjeru nešto šire (i punije od toga) te da ne potrebuje niti robuje od crkvenog autoriteta, meni se srce proširilo, a um razbistrio, jer, da, takav sam i ja. Ali Branimiru vjerujem ne samo zato što postoji ta podudarnost naših religijskih uvjerenja i osjećaja, ekumenskih i mirotvornih. Mislim da mu ponajviše vjerujem jer pobuđuje kod ljudi osjećaj samopoštovanja. I ja mu zavidim jer bih volio da i meni netko dadne takav kompliment i pohvalu: da mojim poslom očovječujem kao što to čini Branimir Pofuk koji, osim svega što radi, skriveno, taj osjećaj dostojanstva i samopoštovanja sije po mnogobrojnim domovima kulture širem naše zemlje gdje je posadio, ne znam koliko, ali ozbiljan broj glasovira i umjetničkih darova.

Mislim da mu ponajviše vjerujem jer pobuđuje kod ljudi osjećaj samopoštovanja. I ja mu zavidim jer bih volio da i meni netko dadne takav kompliment i pohvalu: da mojim poslom očovječujem kao što to čini Branimir Pofuk koji, osim svega što radi, skriveno, taj osjećaj dostojanstva i samopoštovanja sije po mnogobrojnim domovima kulture širem naše zemlje gdje je posadio, ne znam koliko, ali ozbiljan broj glasovira i umjetničkih darova.

Jedan zajednički prijatelj (više, dakako, Branimirov nego moj), dominikanac o. Frano Prcela, dobro opisuje intelektulani habitus Pofuka kojeg ''ne definira u prvom redu talent ili izrazita sposobnost govora ili pisanja, interpretiranje stvarnosti ili pionirski istup kad su posrijedi supstancijalne društvene teme. Ne. To bi bili više stručnjaci odnosno medijski specijalci za sve vrste društvenih požara. Intelektualci pak (poput Branimira) posebni su upravo po autonomnosti svoga djelovanja i nadasve po dosljednoj odgovornosti za istinitost i prema istini. Oni ne iznose svoj stav kalkulirajući pri tom koliku si medijsku štetu osobno nanose zbog nekog tzv. presedana. Oni sami su na neki način (opće)društveni presedan! Strpljivo istraživanje, uporan rad ili osamljeničko promišljanje, javno prosvjetljivanje, stručnost za imaginarno ili status svojevrsnoga ''sekularnog duhovnika'' – sve to još ne čini intelektualca ili cjelovita intelektualca. Drugim riječima, intelektualci su sve to plus autonomni stav i moralna prosudba, javnim zaprekama unatoč i na štetu osobne koristi. Stoga se intelektualac (Pofuk) uvijek nalazi pred dvostrukim raskrižjem – prvo obuhvaća izbor: ostati živjeti s osjećajem bespomoćnosti i samim time marginalnosti, ili se priključiti establishmentu te na taj način postati dio institucija (politike, gospodarstva, kulture, pa i znanosti). Drugi procjep, čak i načelnije naravi nego prvi, jest onaj između odluke za svrstavanje ili za ostanak u samoći, dakle, između šutnje i govora. Bez obzira na to za što se odluče, intelektualci su uvijek za jednu od strana izdajnici''.

Prcela zaključuje da se nameće pitanje: ''jesu li intelektualci danas otišli u šutnju ili u ''izdaju''? Izgleda da su se odlučili za – rezignaciju!'', ali će se složiti, ipak, da Branimir Pofuk, on sam ili moja malenkost, Filip David ili Zdravko Zima, a ima još puno odličnika, nismo takvi.

Navodeći tumačenje još jedne izuzetne osobe koju imam čast ubrojiti među mojim dragocjenim poznanstvima, dr. Jadranke Brnčić, iz njene knjige ''Biti katolik još'' (Golden marketing, Zagreb, 2007, str. 293-305) treba kazati da Branimir Pofuk prakticira ono što Grci zovu Parrhēsia (grč. παρρησία, παν = sve + ρησις /ρημα = govor) – ''što doslovno znači: sve govoriti, odnosno govoriti slobodno i otvoreno''. Parrhēsia je, kako nas podsjeća gđa. Brnčić, ''govorna figura antičke retorike što ju govornik koristi kada otvoreno govori o neugodnim istinama bilo da se tiču pojedinaca bilo društva. Parrhēsia je potpuno iskrena, izravna, osobna – njezinu istinitost jamči osobnost onoga koji govori. Istodobno, govornik se upušta u parrhēsia jer smatra da je iznošenje istine njegova (moralna) dužnost, da to mora učiniti kako bi pomogao i sebi i drugima da dođu do istine''.

Parrhēsia je, očito, i to je moja završna pohvalna riječ o Branimiru Pofuku, bitno obilježje demokracije: srž građanske hrabrosti i angažmana. Parrhēsia, da sumiramo mišljenje prof. Brnčić, je točna podudarnost uvjerenja i istine. I ta podudarnost nije samo mentalno, ni retoričko, nego životno iskustvo.

Ja vjerujem da će Branimiru biti drago ovo čitati o sebi, jer znam koliko mi je važno kada mi čitateljica ili čitatelj kažu da sam ih osokolio, da sam im vratio pouzdanje, da sam im dao motiv i smisao za nastavak i to osobito kada nam se čini da nastavka nema, da je svejedno trudimo li se ili puštamo se niz struje. Meni je sve ovo bilo važno kazati jer sam to imao u grudima dok sam ga gledao u ''Nu2'' i otkrivao iznova blago prijateljstva i mudrosti kolege Pofuka. I zašto bih to zadržao samo za sebe?!

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

drago pilsel, branimir pofuk