Marijan Kostrenčić

KOLUMNA MARIJANA KOSTRENČIĆA: Baldasar i Ivanišević na kavi: Novi model ponašanja u hrvatskoj politici?

Bez toga mi ostajemo u 1941. i možemo se nastaviti igrati ustaša i partizana.

Piše: Marijan Kostrenčić

Prije nekoliko dana u Splitu je zasjala mala zvjezdica građanskog ponašanja u Hrvata. Novoizabrani gradonačelnik Splita pozvao je na kavu na Rivu svojeg protukandidata!

 

Svi oni koji danas revolucionarnim metodama (čitaj policijskim) i neredom vlasti žele održati svoje pozicije treba poručiti neka razmisle o svojoj djeci i unucima. Žele li im ostaviti svoje naslijeđe kaosa, pretvornosti, korupcije i pravne nesigurnosti koja povremeno može pružiti šansu za neki osobni uspjeh, ili žele društvo stabilnosti i poštenijih šansi za sve, društvo koje potiče razvoj, ali i štiti od pada.

Rijedak primjer u  novijoj hrvatskoj političkoj povijesti.

 

Baldasar kao SDP-ovac je pozvao Ivaniševića kao HDZ-ovca na kavu, iako su do koji dan ranije bili ljuti protivnici. Nakon kave, obojica su obećali raditi na dobrobiti Carskog grada (moj nadimak za Split), jedan sa pozicije vlasti, drugi sa pozicije oporbe.

 

Baldasar i Ivanišević, dva gradska čovjeka koji su obojica za vrijeme kampanje pokazali odlične manire, nažalost, nisu primjer i prosjek hrvatske politike.

 

U hrvatsku politiku uvukao se i procvjetao krajnji primitivizam koji je realno čak i ispod prosjeka nacije. To je naravno posljedica naše turbulentne političke  povijesti koje je uvijek bilo zavisno od velikih vanjskih sila.

 

Smatrao sam oduvijek da je građansko društvo na ovom prostoru nestalo odvođenjem Židova, Srba i slobodnomislećih Hrvata u logore 1941. godine.

 

Progon građana i onih koji su se to trudili postati nastavljen je 1945., pa je opet nakon kratkoga bljeska političko-gospodarstvenog liberalizma u Hrvata nastavljen 1971. godine.

 

Potom se građansko društvo lagano oporavljalo, te su čak i djeca i unuci revolucionara prihvatili građanski model, ali je Miloševićeva prijetnja opstojnosti Hrvatske zaustavila taj proces 1990/91., jer je obrana države bila važnija od izgradnje građanskog sustava, a Tuđman je (kao partizan) proglasio sve slobodnomisleće Hrvate stokom sitnog zuba.

 

Mi danas živimo u društvu koje je nastalo na bratoubilačkom pomoru između ustaša i partizana, iako niti jedni niti drugi nisu bili većina u Hrvatskoj, dapače bili su isključivo ekstremna manjina u bilo kojem razdoblju posljednjih 130 godina hrvatske politike.

 

Neki kažu da je i danas vlast kombinacija djece ili unučadi partizana i ustaša i da su zato tako popularne kod naših političara rasprave o tome. Vjerojatno su u pravu.

 

Kada pogledate razvoj političkih stranaka i njihovih lidera od 1990. godine stvarno su ključni ljudi bili manje više iz ova dva tabora, a predstavnici centra, ponajviše domobranske-građanske Hrvatske oličeni ponajviše u HSS-u (barem tradicijom) su nestali ili su marginalizirani.

Mnogi građani su pljeskali ovom susretu. Iskreno su se razveselili susretu dva čovjeka koji je dao tračak nade da u ovoj zemlji može postojati dijalog koji vodi dogovoru i koji jamči boljitak. Time su podržali koncept građanske Hrvatske koja nam toliko treba i koje od 1941. zapravo (uz kratke bljeskove trenutka) nemamo.

Baldasar je ponudio dijalog Ivaniševiću i mislim da obojica osobno to iskreno i misle. Pitanje je hoće li ustaško-partizanske agresivne strukture njihovih partija dozvoliti ovakvo ponašanje koje gradi građansko društvo reda, uljuđenosti i konstruktivnog razvoja.

 

U takvom društvu revoluciji nema mjesta. A niti ustaše niti partizani bez revolucije ne mogu vladati.

 

Zato je veliko pitanje koliko će uljuđeni i simpatični Baldasar (koji je ispravno naveo u svojoj kampanji neke od ključnih projekata za Split – Zapadnu obalu i druge) uspjeti raditi na način da radi dobro za svoj grad uz pomoć svih, zastupajući logične interese napretka, u želji da konsensusom sa oporbom učini Split još boljim gradom.

 

S druge strane, vrhunski intelektualac Ivanišević odskače od prosjeka svoje stranke danas i pitanje je hoće li uspjeti preživjeti kao političar koji je spreman podržati sve dobro za svoj grad, pa makar to predlaže i provodi SDP-ov predstavnik vlasti.

 

Mnogi građani su pljeskali ovom susretu. Iskreno su se razveselili susretu dva čovjeka koji je dao tračak nade da u ovoj zemlji može postojati dijalog koji vodi dogovoru i koji jamči boljitak. Time su podržali koncept građanske Hrvatske koja nam toliko treba i koje od 1941. zapravo (uz kratke bljeskove trenutka) nemamo.

 

To je društvo prava, socijalnog razumijevanja, ali i zaštite vlasništva, stimuliranje razvoja, uključujući razvoj kapitala, društvo otvoreno za sve, uključujući i one manjine koji tradicionalno nisu prihvaćene (tim više je Baldasarova podrška Gay paradi splitski Kopernikanski obrat i važna poruka svima!).

 

Svi oni koji danas revolucionarnim metodama (čitaj policijskim) i neredom vlasti žele održati svoje pozicije treba poručiti neka razmisle o svojoj djeci i unucima. Žele li im ostaviti svoje naslijeđe kaosa, pretvornosti, korupcije i pravne nesigurnosti koja povremeno može pružiti šansu za neki osobni uspjeh, ili žele društvo stabilnosti i poštenijih šansi za sve, društvo koje potiče razvoj, ali i štiti od pada.

 

Nema tog novca i blaga koje mogu djeca naslijediti, a koje društvo kaosa ne može ponovno uništiti. Zato i takvi moraju zbog budućnosti svojih nasljednika podržati Baldasara i Ivaniševića kao model ponašanja u hrvatskoj politici.

 

Bez toga mi ostajemo u 1941. i možemo se nastaviti igrati ustaša i partizana.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

MARIJAN KOSTRENČIĆ, SPLIT, IVO BALDASAR, VJEKOSLAV IVANIŠEVIĆ