Ivan Klarić

KOLUMNA IVANA KLARIĆA: Proslava ulaska u EU, Lex Perković, ustaše i partizani: Hoće li netko napokon brinuti o radnicima!?

Dolazi li do vladajućih vapaj radnica DTR-a i pirotehničara?

Piše: Ivan Klarić

Dva dana uoči dugonajavljivanog ulaska Hrvatske u EU i proslave na središnjem zagrebačkom Trgu, jedan od pirotehničara koji je bio u štrajku, 51-godišnji Ivan Dončević, oduzeo si je život. Valjda više nije mogao izdržati situaciju u kojoj se našao.

 

A dok radnici u Hrvatskoj prolaze kalvariju, političke elite se bave reakcijama na proslavu na koju smo potrošili 6 milijuna kuna, raspravljaju o promjenama Ustava i o tome tko je štitio a tko ne Josipa Perkovića. Još samo nedostaju rasprave o ustašama i partizanima kojima u ovoj zemlji nema kraja, da se zaokruži logika kojom političari upravljaju ovom zemljom od više od dvadeset godina.

Zajedno sa svojim kolegama, mahom hrvatskim braniteljima, štrajkao je nezadovoljan uvjetima u kojima je do sada radio i zbog nepostizanja dogovora oko kolektivnog ugovora.

 

Nezadovoljni pirotehničari, među kojima je do prije neki dan bio i pokojni Ivan, traže veća prava, ali poslodavci odgovaraju da ih ne mogu ispuniti. To što, prema riječima sindikata, rade više nego opasan posao za mizernu plaću u ovoj zemlji ne znači nikome ništa. 

 

Kao što nitko ne poduzima ništa oko tužne sudbine radnica DTR-a. Radnice DTR-a u štrajku su, naime, već 56. dan! Kao i pirotehničari, traže svoja osnovna prava - plaće. No, pomoć nitko ne nudi niti pomoć dolazi. I tako, eto, već 56. dan. Kao i obično, želju da pomognu nesretnim radnicama DTR-a pokazali su obični građani, mali ljudi velikog srca. Pa su na Facebooku pokrenuli akciju kojom se pozivaju svi građani koji mogu, da u prostorije poslovnice u Petrinjskoj donose pomoć u obliku najnužnijih namirnica.

 

Na popisu potrebnih namirnica naveli su: ulje, šećer, brašno, tjestenina, riža, sapun, šampon, gel za tuširanje, prašak za rublje itd.

 

I dok je vapaj očajnih pirotehničara tek danas došao do vladajućih, pa će u skladu s tim ministar Mirando Mrsić na sutrašnjem sastanku posredovati između pirotehničara i poslodavaca, o radnicima DTR-a nitko ništa. Kao da ne postoje. Kao da one i njihove obitelji ne znače ništa onima u udobnim ministarskim i saborskim klupama.

 

To što 56 dana, samo nekoliko metara dalje od mjesta na kojem su elite slavile ulazak u EU, očajne radnice DTR-a traže svoje pošteno zarađene plaće, vladajućima ne znači mnogo. A ni onima koji sjede u dobro plaćenim saborskim foteljama, izigravajući oporbu kojoj je jedini cilj doći na vlast i nastaviti tamo gdje su stali prije poraza na zadnjim parlamentarnim izborima. 

A dok radnici u Hrvatskoj prolaze kalvariju, političke elite se bave reakcijama na proslavu na koju smo potrošili 6 milijuna kuna, raspravljaju o promjenama Ustava i o tome tko je štitio a tko ne Josipa Perkovića. Još samo nedostaju rasprave o ustašama i partizanima kojima u ovoj zemlji nema kraja, da se zaokruži logika kojom političari upravljaju ovom zemljom od više od dvadeset godina.

 

Jer dok se oni međusobno prepucavaju oko ustaša i partizana, oko zakona koji nesumnjivo ide na ruku jednom čovjeku i tome kakva je bila 'svečanost' na Trgu bana Jelačića, gore spomenuti radnici - gladuju. I nažalost, nisu jedini.

 

Ovo je tužna hrvatska, a odnedavno, i europska stvarnost. Dok se europska i domaća politička elita 'Odom radosti' smješkala Europi, na slavlju koje je poreznike ove zemlje koštalo šest milijuna kuna, građani su se solidalizirali i, kad to već neće vladajući, odlučili pomoć svojim sugrađanima koji o meniju koji se služio Josipoviću, Milanoviću, Barrosu i ostalima mogu samo sanjati.

 

Socijaldemokratska Vlada Zorana Milanovića, na žalost svih nas, zaboravila je radnika, običnog 'malog' čovjeka koji u ovoj zemlji mašta o pristojnom životu a ne o preživljavanju od danas do sutra. Radnika se ova Vlada sjeti jedino kada im se kroz razne poreze i namete želi uzeti i ono malo dostojanstva koje im je preostalo.

 

To što 56 dana, samo nekoliko metara dalje od mjesta na kojem su elite slavile ulazak u EU, očajne radnice DTR-a traže svoje pošteno zarađene plaće, vladajućima ne znači mnogo. A ni onima koji sjede u dobro plaćenim saborskim foteljama, izigravajući oporbu kojoj je jedini cilj doći na vlast i nastaviti tamo gdje su stali prije poraza na zadnjim parlamentarnim izborima. I tako u krug punih džepova i sigurnih radnih mjesta. Za radnike će se ionako početi 'brinuti' u vrijeme predizborne kampanje. Zbog glasa više na izborima, naravno.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

IVAN KLARIĆ, SABOR, RADNICI, DTR, PIROTEHNIČARI, OPORBA, vLADA