DRAGO PILSEL - EKOLOGIJA SLOBODE

KOLUMNA DRAGE PILSELA: U svojem odnosu prema Crkvi, Milanović se pokazuje temeljito nepristojnim i neobrazovanim

Agresivni ateist i bahati moćnik bez relevantne biografije.

Piše: PolitikaPlus/Drago Pilsel

Nije prvi put da se Zoran Milanović blamira nepoznavanjem elementarnih činjenica koje se tiču društvenog uređenja, ali izjava koju je dao o Crkvi u okviru intervjua koji je objavljen u subotnjem izdanju Jutarnjeg lista jest onaj Rubikon nakon čega bi svaka iole pismena osoba u Republici Hrvatskoj, bila vjernik ili ne, trebala kazati: To je to - ''Alea iacta est'' (''kocka je bačena''), drugim riječima: premijer je, kažimo to već jednom - temeljito nepristojna i neobrazovana osoba.

Na pitanje novinara Roberta Bajrušija (koji se nakon skandalozna odgovora sugovornika ne snalazi, ne shvaća što mu je rečeno ili ne zna reagirati) ''Kako biste opisali svoje odnose s Katoličkom crkvom? Na propovjedima za Veliku Gospu biskupi su opet kritizirali politiku vaše Vlade'', premijer je odgovorio: ''Za mene, Katolička crkva su Rim, rimska crkva i njihovi predstavnici u Hrvatskoj, a to je papinski nuncij i sa svima njima imamo odlične odnose. Što se tiče Katoličke crkve u Hrvatskoj nju svaki dan predstavlja netko treći tako da je to teško definirati''!

Milanović bi želio ostaviti dojam da postupa mudro, pristojno, državnički. Premijer, tako, na velika usta hvali papu. No, samo malo, je li to onaj isti Zoran Milanović koji se silno pravio važan i odbio doći na susret uglednika s Benediktom XVI u Hrvatskom narodnom kazalištu (prvog dana papine posjete Zagrebu, 4. lipnja 2011.), dapače, koji je tu svoju odluku javno obznanio preko tajnice u Saboru i koji je ipak došao, ali nakon velikog medijskog skandala zbog njegova nekulturnoga ponašanja?

Primjer ne zna da je ''rimska crkva'' isto što i požeška ili varaždinska mjesna crkva, dakle, možda prva jer joj predsjedava ''u ljubavi'' (kako reče Franjo) papa, ali jedna u nizu mjesnih crkava u svijetu te da niti jedna mjesna crkva ne može biti sinonim Katoličke crkve koja je univerzalna. Milanović ne zna ni to da postoji razlika između Grada Vatikana i grada Rima. On ne zna ni to da nema Sveta Stolica više predstavnika (jer govori u množini), i tako bismo mogli raščlanjivati žalosnu nepismenost toga trećerazrednoga bivšeg diplomatskog službenika. No, s druge strane, nije neuobičajeno što ni ljudi iz crkvenih redova ne znaju protumačiti i shvatiti što je to zapravo kazao Milanović.

U reakciji koju donosi Večernji list, glavni urednik Glasa Koncila, Ivan Miklenić, kaže: ''Vrlo je neobično da predsjednik Vlade Katoličku crkvu svodi na državu Vatikan i na njezine predstavnike. Ne znam je li riječ o nepoznavanju crkvene stvarnosti ili o pokušaju da se stvara razdor između Katoličke crkve u Hrvatskoj i Svete Stolice''. Naime, Vatikan je u Rimu, ali Grad Vatikan nije Rim. Zatim, Miklenić, koji i sam pokazuje da ne poštuje i ne cijeni apostolskog nuncija u RH, nadbiskupa Alessandra D'Errica (to bi trebalo biti jasno svakom koji malo pažljivije prati Glas Koncila i način kako Miklenić ponižava nuncija na stranicama Bozanićeva lista), nije najmeritornija osoba da komentira eventualnu politiku razdora hrvatskog premijera jer je Miklenić poznat kao cenzor i kao osoba koja u svojim neumjerenim često i klevetničkim komentarima unosi podjele u hrvatskome društvu.

No, ovdje se neću baviti Miklenićem (koji je posebna sorta). Ovdje ću vam ponuditi dokaze da je Milanović bahat moćnik koji namjerno vrijeđa sugovornike, naročito crkvene, što je dokaz kompleksa jer ne posjeduje relevantni curriculum vitae. Novinar Bajruši može, to nas ne bi trebalo čuditi, prekinuti premijerov godišnji odmor da bi napravio opsežan intervju jer je autor knjige ''Zoran Milanović - Politička biografija'' (Jesenski i Turk, Zagreb, 2011.), s kojom je Milanović zadovoljan, iako to djelo, kako stoji u službenoj reklami knjige, ''opisuje neobično kratku političku karijeru jedne neobične političke osobnosti'', drugim riječima, iako Bajruši pokazuje da ta biografija nema ničeg posebnog s naglaskom na ''ničeg''.

Ono čega sigurno u toj biografiji nema su dokazi da je Zoran Milanović prošao temeljitu naobrazbu ili da je stekao adekvatnu političku kulturu, potrebnu za funkciju koju obavlja, a što vidimo iz njegova, treba to nažalost tako nazvati, stupidnoga stava da ne odgovara službenim dopisima Katoličke crkve u Hrvatskoj (tu se trebamo složiti s Miklenićem), koja svakako spada ''u hijerarhijski najuređenije ustanove ili zajednice pa je vrlo neobično da predsjednik Vlade ne bi znao tko Crkvu predstavlja".

Zoran Milanović nastavlja ponižavati biskupe pa mi nije jasno kako on to smatra da se njegova vlast može odnositi s crkvenim predstavnicima, kako je to u oproštajnom pismu papi Benediktu napisao, ''u duhu dijaloga, otvorenosti i međusobnog uvažavanja'', a istodobno te iste crkvene predstavnike tretirati kao idiote?! Kako on to misli ''da sa svima njima (u Vatikanu) ima odlične odnose'' ako šamara predsjednika HBK Puljića i potpredsjednika kardinala Bozanića (koji je i član vatikanske kurije)? Ne samo njih nego i cijeli episkopat?

Hajmo, onda to pojasniti gospodinu premijeru. Ugovorom između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima (stupio na snagu 9. travnja 1997.) ''Republika Hrvatska priznaje javnu pravnu osobnost Katoličke crkve'' (članak 2 #1). Hrvatska biskupska konferencija, kao trajna ustanova osnovana od Apostolske Stolice, skupština je biskupa Katoličke crkve kojima je sjedište u Republici Hrvatskoj. Prema drugom članku statuta HBK, ona ''po samom pravu ima pravnu osobnost'' (usp. kan. 449, § 1 Zakonika kanonskoga prava). Što znači da se gospodin premijer ima držati uređenja HBK. A ono je, trenutno, slijedeće: predsjednik HBK je zadarski nadbiskup, mons. dr. Želimir Puljić dok je potpredsjednik zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić.

Oni su mu adresa. Njima se treba javiti.

HBK ima i Stalno vijeće u kojem sjede mons. Želimir Puljić kao predsjednik, kardinal Josip Bozanić kao potpredsjednik te mons. Marin Barišić i mons. Ivan Devčić kao članovi. HBK ima i Komisiju za odnose s državom. Predsjednik joj je kardinal Josip Bozanić, a članovi su: mons. Želimir Puljić, mons. Ivan Devčić, mons. Ante Ivas, mons. Vjekoslav Huzjak, mons. Mate Uzinić i mons. Ivan Šaško.

Dakle, glupostima Zorana Milanovića da ''Katoličku crkvu u Hrvatskoj svaki dan predstavlja netko treći'' ovdje smo stali na kraj pa će gospodinu premijeru sada biti lako ''definirati'' s kim se on to treba naći. No, problem nije samo osnovna kulturološka nepismenost Milanovića, razlozi napetih odnosa leže u nesposobnosti Vlade da komunicira i preskoči izazov agresivnog ateizma od koji pate neki njeni članovi počevši od samoga premijera. Građane uopće ne bi trebalo zanimati koje je vjeroispovjesti ili svjetonazora određeni državni službenik sve dok osobna uvjerenja ne postaju prepreka funkcioniranju demokratskih i državnih institucija. Naime, kao što nas ne smeta što je predsjednik države agnostik (nešto što on sam rado i bez kompleksa ističe) jer pokazuje poštovanje svima na isti način bez obzira koje konfesije ili svjetonazora bili, na žalost, mora nas smetati to što neki u Vladi anteponiraju svoja uvjerenja državnim poslovima.

Između Vlade i Katoličke crkve vodi se ideološki ''rat'' i članove Vlade je moglo povrijediti što su neki biskup (Valentin Pozaić, na primjer), pozvali na nasilno rušenje iste. Ali, argument s kojim crkveni autoriteti i predstavnici, poput Ivana Miklenića, mašu, da je Vlada dužna poštivati činjenicu da se 86,32 posto hrvatskih građana slobodno deklariralo kao katolici, kao pripadnici Katoličke crkve u Hrvatskoj, nije ovdje ključan niti najvažniji.  Od nastanka samostalne Hrvatske 1991. godine (ali od neformalna saveza s HDZ-om prije prvih parlamentarnih izbora 1990.) Katolička crkva u Hrvatskoj pokušava promicati svoje vrijednosti u društvu, često uz suradnju konzervativnih političkih stranaka i katoličkih udruga. Neke od vrijednosti i inicijativa su neradna nedjelja, lustracija i kažnjavanje zločina iz vremena komunizma, vjeronauk u školama, (katolički) spolni odgoj u školama, zaštita braka kao zajednice muškarca i žene, protivljenje homoseksualnim brakovima (istospolnim zajednicama), zaštita života od začeća do prirodne smrti, tj. protivljenje pobačaju, umjetnoj/medicinski pomognutoj oplodnji i eutanaziji, prirodne metode u planiranju obitelji i liječenju neplodonosti i protivljenje umjetnim kontracepcijskim metodama, osobito abortivnim kao npr. spirala koja se smatraju ubojstvom i teškim grijehom, itd.

Vjerojatno je netko Milanoviću kazao, što i vrapci znaju, da nakon tolikih ponižavanja Josip Bozanić ne želi, za sada, njemu ići na noge pa se čeka reakcija predsjednika HBK koji bez problema kontaktira s predsjednikom države i s čelnicima mnogih javnih ustanova. Želimir Puljić, vjeruje se, nije želio popustiti i ispasti ''mekušac'' ispred tvrdolinjaša u Crkvi pa kibicira i čeka. Milanović želi pokazati mišiće pa provocira, pokušavajući ''slomiti'' crkveno vodstvo i baca lopticu u dvorište apostolskog nuncija koji bi, misli Milanović, trebao ''prišarafiti'' biskupe.

Hrvatska Vlada, pak, ima pravo, kao što je učinila predlaganjem Zakona o potpomognutoj medicinskoj oplodnji, provoditi politiku za koju smatra da je potrebna i dobra za građane i to unatoč protivljenju Crkve (tada je, nakon donošenja toga Zakona, u javnoj i medijskoj bitci koju je Crkva izgubila, donesena odluka da se Vladi neće dalje popuštati i da drugih promašaja neće biti pa se zaratilo oko seksualnog odgoja i ostalih tema), ali Vlada ima obavezu sve građane poštivati na jednaki način bez obzira na njihov svjetonazor. Vlada treba poštivati, dakle, i javnu pravnu osobnost svih crkvenih ustanova koje imaju takvu pravnu osobnost prema odredbama kanonskoga prava. Vlada nema pravo oglušiti se, primjerice, na dopise HBK.

U ovim sam kolumnama nekoliko puta upozorio da se to događa. U priopćenju s izvanrednoga Plenarnoga zasjedanja HBK (održan u Zagrebu, 21. siječnja 2013.), koji je objavljen 23. siječnja, kaže se i ovo:
 
''Posebno je istaknuto da je Hrvatska biskupska konferencija nakon prošlogodišnjeg jesenskog zasjedanja, 15. studenoga 2012. uputila službeni dopis Vladi RH u kojem je zatražen razgovor o aktualnim pitanjima te da do danas nije dobiven nikakav službeni odgovor''.

To se stanje nastavlja do danas! Dakle, Zoran Milanović nastavlja ponižavati biskupe pa mi nije jasno kako on to smatra da se njegova vlast može odnositi s crkvenim predstavnicima, kako je to u oproštajnom pismu papi Benediktu napisao, ''u duhu dijaloga, otvorenosti i međusobnog uvažavanja'', a istodobno te iste crkvene predstavnike tretirati kao idiote?! Kako on to misli ''da sa svima njima (u Vatikanu) ima odlične odnose'' ako šamara predsjednika HBK Puljića i potpredsjednika kardinala Bozanića (koji je i član vatikanske kurije)? Ne samo njih nego i cijeli episkopat?

Podsjetimo se: hrvatski biskupi očekuju objašnjenje rečenice predsjednika Vlade po kojoj su "zločince ovih 20 godina štitili Crkva i HDZ" te traže ispriku zbog uvrede, klevete i narušavanja ugleda, isticalo se u priopćenju Tiskovnog ureda Hrvatske biskupske konferencije sa sjednice Stalnoga vijeća HBK. Biskupi su čuli izjavu premijera Milanovića na sjednici održanoj 26. lipnja, a koju su prenijeli mediji.

"U kontekstu rasprave o Zakonu o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske Unije, predsjednik Vlade RH izjavio je da su 'zločince ovih 20 godina štitili Crkva i HDZ'. Biskupi očekuju objašnjenje takvog istupa i traže ispriku zbog uvrede, klevete i narušavanja ugleda", navodilo se u priopćenju Tiskovnog ureda HBK. Možda je Milanović mislio na suradnju episkopata i osuđenog ubojice Bože Vukušića, šef parade na Bleiburškom polju i mentora portala dnevno.hr, jer je odista skandalozno da biskupi ''jedu iz ruke'' liku koji je bio, po mišljenu njemačkoga pravosuđa, likvidator, ali premijer je za tako tešku optužbu morao dati valjane argumente. A nije.

Što se trenutno događa? Vjerojatno je netko Milanoviću kazao, što i vrapci znaju, da nakon tolikih ponižavanja Josip Bozanić ne želi, za sada, njemu ići na noge pa se čeka reakcija predsjednika HBK koji bez problema kontaktira s predsjednikom države i s čelnicima mnogih javnih ustanova. Želimir Puljić, vjeruje se, nije želio popustiti i ispasti ''mekušac'' ispred tvrdolinjaša u Crkvi pa kibicira i čeka. Milanović želi pokazati mišiće pa provocira, pokušavajući ''slomiti'' crkveno vodstvo i baca lopticu u dvorište apostolskog nuncija koji bi, misli Milanović, trebao ''prišarafiti'' biskupe. Sve bi to moglo biti itekako istininito, ali Milanović na to ponašanje nema pravo. Svojim držanjem premijer krši zakone i ugovore, a da o dobrim običajima kućnog odgoja i ne govorimo.

''Pa to je politika, Pilselu, čemu se vi čudite?'', kazala mi je jedna poznanica. Ma, je, naravno, to hrvatska politika, ali to je ujedno i farizejština, teško licemjerstvo, rabijatno balkansko ponašanje (ono, kao kada se, metaforički rečeno, u krčmi gasi svjetlo i pijandure krenu jedni na druge noževima).

Milanović bi želio ostaviti dojam da postupa mudro, pristojno, državnički. Premijer, tako, na velika usta hvali papu. No, samo malo, je li to onaj isti Zoran Milanović koji se silno pravio važan i odbio doći na susret uglednika s Benediktom XVI u Hrvatskom narodnom kazalištu (prvog dana papine posjete Zagrebu, 4. lipnja 2011.), dapače, koji je tu svoju odluku javno obznanio preko tajnice u Saboru i koji je ipak došao, ali nakon velikog medijskog skandala zbog njegova nekulturnoga ponašanja? Je li to onaj isti Zoran Milanović koji, dok piše ljubavna pisma poglavaru Katoličke crkve, nastavlja ignorirati kompletni hrvatski episkopat i vrijeđati ga nevjerojatnim količinama prezira i bahatosti?!

Jeste, to je taj.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

zoran milanović, robert bajruši, ivan miklenić