IVAN HRSTIĆ

TEATAR: FESTIVAL SVJETSKOG KAZALIŠTA - Ostermeierov debeli iskvareni Hamlet

Čitava predstava zapravo počiva na plećima, plućima i olujnom grlu glavnog glumca.

Piše: Ivan Hrstić

To be or not to be - ovdje ne treba biti shvaćeno kao puko živjeti ili ubiti se, nego i kao pokoriti se ili ne pokoriti, djelovati ili ne djelovati protiv sila koje će nam gotovo sigurno oduzeti život ako im se suprotstavimo. Ostermeierov Hamlet jednostavno nema snage pokoriti se i biti 'dobar sin' čovjeku koji mu je ubio oca i koji mu sad 'jebe majku'.
Biti ili ne biti, sein oder nichtsein, izgovoreno na njemačkom doziva odjeke njemačkih filozofa, no, za vrijeme ove predstave nema vremena za kontempliranje o bitku. Ovaj Hamlet je naspeedu i scene se mijenjanju frenetičnom brzinom, a ritam pada tek u trenucima kada samog Hamleta nema na sceni.

Iako je izvorna priča o kraljeviću-ludi-osvetniku mnogo starija,William Shakespeare događanja, dakako, stavlja u svoje doba, negdje, nikad precizno određeno, na prijelazu šesnaestog i sedamnaestog stoljeća.Thomasa Ostermeiera i Mariusa von Mayenburga, naravno, ne zanima rekreiranje društvenih odnosa toga doba, kad je sasvim očito da se priča savim dobro uklapa i u prijelaz 20. i 21. stoljeća. Uostalom, nije on prvi koji Shakespeareovo remek djelo koristi u oslikavanju korupcije u suvremenom građanskom društvu.


Balkanizirani Shakespeare


Ostermeierov Helsingor samo je formalno i dalje u Danskoj, a reklo bi sa da ga on stvarno stavlje negdje uzduž balkanske zelene transverzale. Iako je jasno da se ova priča kroz povijest mogla dogoditi bilo gdje na zemaljskoj kugli, mogao je to biti krvavi obračun balkanskih skupljača perja jednako kao i masakr u nepalskoj kraljevskoj obitelji - Ostermeier zapravo ni nema mnogo izbora nego ovakve političke odnose i krvavu kulminaciju povezati sa zlosretnim pojmom - balkanizacija.




Prolog: farsični i groteskni pokop umorenog kralja


Kad se svi razbježe posrćući u blatu, užasnuti kao da su ugledali duha, i da ne znate ništa o Šekspirovom Hamletu, jasno vam je da je ovdje riječ o zločinu i nečistoj savjesti te da ćemo gledati grotesku i farsu. Kad lijes pred našim očima konačno nestane u utrobi raskopane pozornice, ostaje samo Hamlet, koji, kao gromom ošinut, pljoštimice, poput daske, prsimice pada i licem tone u još meku vlažnu podatnu humku.
Na početku predstave, gledatelji polaze pored otvorenog groba na kojem je postavljen lijes umorenog kralja Hamleta. Grob je na golemom povišenom podestu koji se proteže desetak metara u dubinu pozornice, ispunjen svježe prekopanom crnicom čiji miris vam brzo ispuni nosnice. Dok prolazite, razmišljate: zar će ovo doista biti Pozornica? I stvarno, u dnu te Pozornice Bijeli je Helsingor: još jedan podest od odozdo osvijetljenog prozirnog pleksiglasa, kao za televizijski show, koji će tijekom predstave putovati naprijed-nazad na tračnicama, približavajući se i bježeći od gledatelja, na njemu dugački svadbeni stol s bijelim stoljnakom, postavljen kao za Posljednju večeru.

Osvijetljena pozornica zaklanja prekopanu zemlju, no nema tog aktera koji se do kraja predstave neće temeljito izvaljati u blatu, Hamlet ponajviše. Na samom početku scena je ukopa: mrtvi kralj u svojem lijesu nekoliko puta će se prevrnuti i prije no svjetlo dana zauvijek nestane nad njim.

'Nespretni' grobar zajahat će sanduk i nekoliko puta će ga izokrenuti, dok akteri mučki sve promatraju držeći u rukama kišobrane, pokušavajući se zaštititi od kiše koja nemilosrdno pršti iz crijeva kojeg drži jedan od glumaca, a muzički crescendo prijeti rasprsnućem membrana zvučnika ZeKaeMa koje opasno gaze u overclipping, zajedno s pužnicama našeg unutrašnjeg uha.

Kad se svi razbježe posrćući u blatu, užasnuti kao da su ugledali duha, i da ne znate ništa o Šekspirovom Hamletu, jasno vam je da je ovdje riječ o zločinu i nečistoj savjesti te da ćemo gledati krajnju grotesku i farsu. Kad lijes pred našim očima konačno nestane u utrobi raskopane pozornice, ostaje samo Hamlet, koji, kao gromom ošinut, pljoštimice, poput daske, prsimice pada i licem i tone u još meku vlažnu podatnu humku.



Kad nakon, čini se, vječnosti, Hamlet ustaje usta punih plodne crnice, boreći se za dah, jasno nam je da slijedi ludilo i osveta koju ništa neće moći zaustaviti. Scena podsjeća na filmske prologe, i zapravo još samo nedostaje da na elektronskom zaslonu za prijevode iznad njihovih glava za to vrijeme idu imena glumaca, redatelja, scenskih radnika koji su tu zemlju prekopali možda netom prije dolaska gledatelja ...

Lars Eidinger ne fingira, usta su mu doista puna sočne crnice

Mnogo je tu televizijskog i videospotovskog: Uostalom, sam kraljević zabavlja se video kamerom snimajući scene, kao da aktere stavlja pod povećalo, povremeno okrećući njeno oko i prema publici, koji tako i sami postaju dijelom predstave: kamera je bežično povezana s projektorom, njihovi likovi uživo se projiciraju na nešto što se u prvi mah čini kao tanka koprena iznad putujuće pozornice od pleksiglasa. Kad se prvi put približi gledateljima, postaje jasno da su to zapravo guste rese od tankih lanaca.

To 'platno' mjesto je na kojem mi vidimo Hamletova priviđenja, uključujući i ukazanje duha mrtvog oca. U prvoj sceni svadbe Klaudija i Gertrude trešti istočnjački narodnjak, malo kasnije ona uzima u ruke mikrofon i pjeva - prepoznali su neki - novu pjesmicu novopečene prve dame Francuske, Carle Bruni.


Buba u uhu


Tijekom predstave, Hamlet će još dvaput gutati zemlju. Jednom će polizati i prljavi mač i pokazati nam svoj netom pocrnjeli jezik. Balkanska ikonografija upotunjena je i modernim arsenalom. Dva puta ispalit će gromoglasni rafal iz vrlo uvjerljivog Heckler und Kocha (''OVO vi svi želite vidjeti?''), dok se dvoranom diže dim i miris baruta, a na pozornicu uz zveket padaju čahure metaka, iz usta će prskati lažnu krv po svojim prijateljima i neprijateljima (pa i prema gledateljima, uz zvučni podrugljivi prdež ustima).





Hamlet nije siguran bi li prvo na grobu vlastitog oca, pojebao Ofeliju ili Gertrudu, svoju majku preljubnicu. Da prostite na izrazu, no u glumljenju ludila pred Polonijem, Hamlet dobiva i Touretteov sindrom, pa između Šekspirovih stihova pljucajući blato iz svojih usta bljuje i vlastiti otrov govoreći o Ofeliji: Jebati, jebati kučku!
Ovo je predstava koja se osjeća svim čulima, pa i onima kojih nismo uvijek svjesni (kad osjetite da vam se na leđima nakostriješe nevidljijve dlačice). Neki od nas imaju priliku i dodirnuti Hamleta dok se stepenicama unezvjerenog lica penje među gledatelje i nešto ispotiha u bunilu pokušava s njima iskomunicirati.

Nakon sve te krvi i vatrometa, završna scena u kojoj za bijelim stolom umiru Laert, Gertruda, Klaudije i sam Hamlet, doima se poput tihe minimalističke pantomime.

Hamlet je inscenirao ludilo, tako nam barem govori scena u kojoj on priprema svoje prijatelje na ono što slijedi, no time je možda samo pokušao postaviti alibi za stvarno ludilo za koje je slutio da će uslijediti. Paranoja je potaknuta zločinom koji se stvarno dogodio (osim ako i ti 'dokazi' koje smo vidjeli nisu također plod Hamletove mašte?), no na koncu Hamlet više ne vjeruje nikome, i teško razaznaje likove prijatelja od neprijatelja.

Uostalom kako bi u bilo što i mogao biti siguran, kad u ovoj predstavi 20 potpuno različitih uloga utjelovljuje samo 6 glumaca, koji pri tom uopće ne mijenaju odjeću, kamoli maske. Poruka je jasna: na korumpiranom dvoru nema unaprijed zadanih uloga i ne možeš biti siguran iz čijih korica će poletjeti rapir u tvoja leđa.

Samo šest glumaca neprimjetno uskače iz uloge u ulogu, utjelovljujući dvadesetak likova iz najdulje Shakespeareove drame.

Staro je pitanje zašto je ovo sve Hamletu bilo potrebno, zašto nije odmah isukao mač i priklao Klaudija ili mu u trbuh ispucao okvir metaka iz strojnice (način na koji je ovdje bez mnogo razmišljanja dokrajčio Polonija). Naravno, on nije siguran može li vjerovati riječima duha svojeg oca, odnosno svojim očima i ušima (je li ukazanje duha zapravo već početak ludila?).

Kazališna predstava u predstavi koju upriličuje Hamlet zapravo mu ne daje definitivan odgovor, usput gledateljima podcrtavajući nemoć teatra da stvarno promijeni svijet, odnosno društvene okolnosti oko sebe.

Hamlet upriličuje sado-mazo predstavu ne bi li izmamio reakciju priznanja na licu svojeg strica

No, u Ostermeierovoj predstavi odgovor se nekako samo nameće - Hamletu je trebalo upravo to pažljivo izgrađeno ludilo da se oslobodi osobne savjesti, obiteljskih obzira i političkih skrupula. Prije no što u kulminaciji ubije Klaudija, kako bi ostvario svoj cilj, bezobzirno će zgaziti mnoge oko sebe. Klaudije, pak, bez obzira je li umorio svojeg brata ili ne (u ovoj predstavi se to, naravno, ne dovodi u pitanje), ima nedvosmislen profil političara koji će učiniti sve da osigura svoju vlast.

To be or not to be - ovdje ne treba biti shvaćeno kao puko živjeti ili ubiti se, nego i kao pokoriti se ili ne pokoriti, djelovati ili ne djelovati protiv sila koje će nam gotovo sigurno oduzeti život ako im se suprotstavimo. Ostermeierov Hamlet jednostavno nema snage pokoriti se i biti ''dobar sin'' čovjeku koji mu je ubio oca i koji mu sad ''jebe majku''.




Debelo potkoženi Hamlet


U tradiciji šekspirijanskog kazališta Hamlet je obično lijep kao Romeo, plavi uvojci su gotovo standard. I ovaj ih ima, no u slijepljenim, znojnim pramenovima padaju s lica, a na vrhu glave već se pomalo sjaji ćela. Ispod košulje kipi trbušina, hod mu je težak, diše otvorenih usta. Glas mu je plačan, škripav, dok nariče za ocem ('oličenjem muškosti'), bolno manijakalan dok urla proklinjući njegove ubojice.

S naopako nasađenom krunom na glavi, Hamlet se penje na svadbeni stol, šutira konzerve piva i repa kao Grandmaster Flash: "Don't push me, cuz I'm close to the edge, I'm trying hard not to loose myself" i zatim na zamišljenom gramofonu izvodi scratch.

Za trenutak se postavlja pitanje bi li Ofelija doista mogla voljeti ovakvu zadriglu spodobu, no do konca predstave i mi sami u njega ćemo se zaljubiti.



Ispod košulje kipi trbušina, hod mu je težak, diše otvorenih usta. Glas mu je plačan, škripav, dok nariče za ocem ('oličenjem muškosti'), bolno manijakalan dok urla proklinjući njegove ubojice.
Kako je Ostermeier objašnjavao to jutro prije predstave, i Hamlet je, kao pripadnik danskog dvora, korumpiran, možda ne kao svi ostali, no upravo njegov trbuh tu je, kako kaže, da bi slikovito pokazao da je i on 'dobro potkožen. Kao, recimo, razmaženi sin nekog hrvatskog tajkuna koji, u pijanstvu ili prirođenoj ludosti, pregazi omanje društvance pa se u inozemstvu pokušava izvući bez kazne. Kao uostalom i Hamlet nakon što izrešeta Polonija. Zapravo, nam ništa ne govori da bi Hamlet bio bolji ili pravedniji vladar od Klaudija, a o umorenom kralju Hamletu govori samo ljubav njegovog sina.

Uloga Hamleta nije za bilo koga, i sjajni Lars Eidinger (zapamtiti ćemo to ime!) ima prirodne predispozicije da ju odigra na tradicionalan način, no iako pred našim očima navlači njegov lažni trbuh, savršeno uverljivo nam dočarava tog debelog iskvarenog Hamleta 21. stoljeća.

Hamlet nije siguran bi li prvo na grobu vlastitog oca, pojebao Ofeliju ili Gertrudu, svoju majku preljubnicu. Da prostite na izrazu, no u glumljenju ludila pred Polonijem, Hamlet dobiva i Touretteov sindrom, pa između Šekspirovih stihova pljucajući blato iz svojih usta bljuje i vlastiti otrov govoreći o Ofeliji: Jebati, jebati kučku!



OSTERMEIER: Ja i dalje režiram moderna djela, a razlog zašto se vraćam klasičnima je što ste onda sigurni da će vas zvati svi kazališni festivali, a Shakespeare znači gotovo sigurnu pozivnicu!
Kako osvetiti smrt oca i pobiti urotnike dok u njemu još uvijek tinja ljubavi prema bilo kome, pa i prema sebi samome?

Nakon što na grobu oca Ofeliju golim rukama zatrpava zemljom i okreće joj leđa, Hamlet se više puta okreće i vraća se, na djelić sekunde vidimo trag oklijevanja i žaljenja, da bi se već trenutak zatim još brutalnije obrušio na nju, upućujući je da ode u samostan i tamo okajava grijehe svoje puti i svojeg porijekla. Ona pak, i u ovom kazališnom životu, utjehu pronalazi u vodi. Sein oder Nichtsein, das ist hier die Frage...


Shakespeare kao garancija za poziv na kazališni festival


Stih kojim se Hamlet oprašta od nas dolazi naglo kao šok: Sve ostalo je šutnja - Der Rest ist Schweigen - sve je već rečeno, nakon završnog krvavog čina, i toliko izgovorenog i neizgovorenog, sve gubi značenje, nema više straha od otrovnih bodeža, otrovnih riječi ni otrova u uhu.

Na koncu, ipak, ne možete biti posve sigurni jeste li gledali Shakespeareovog Hamleta ili otkačeno uprizorenje Feydeauove Bube u uhu (ludilo i u jednom i u drugom slučaju kreće na isti način, a na koncu protagonisti ostaju ležati u lokvi krvi ili s peharima ispijenog otrova): Ostermeierova predstava je tragikomedija, koja izaziva hihotanje i u beznadnim trenucima, ali nikada ne pada na razinu pučke komedije.

21. stoljeće traži digest, već napola probavljeno štivo, no i u proteklih 400-tinjak godina od kako ga je Shakespeare napisao, malo je bilo onih koji bi tijekom uprizorenja Hamleta izrecitirali baš sve stihove starog barda, jer bi im za to trebalo više od četiri sata.

Neki će pitati zašto uopće igrati Shakespearea, ako ćete ga tako temeljito dekonstruirati? Zašto ne neko djelo svojeg suvremenika?

Usporedio bih to s jazzerima, koji također vole svirati standarde, iako su to često samo olinjali stari hitovi od prije pola stoljeća. Ostermeierova šestorka ponaša se poput nekog jazz seksteta: svoju glazbenu temu temeljito će dezintegrirati, ponekad gotovo na razinu destrukcije, da bi već sljedećeg trenutka na površinu izbila originalna melodija.

I kad im prodaješ nešto novo, ljudi vole imati vezu s već poznatim. Ili da odemo još dalje, da jednostavno citiram samog Ostermeiera tog prijepodneva koji nam je prije predstave (samo napola u šali) rekao: Ja i dalje režiram moderna djela, a razlog zašto se vraćam klasičnima je što ste onda sigurni da će vas zvati svi kazališni festivali, a Shakespeare znači gotovo sigurnu pozivnicu!



Ostermeier očito točno zna koje gumbe mora pritisnuti da bi moderna publika zaplesala u njegovom ritmu. Njegov Hamlet ostavlja snažan utisak, no - naknadna dekonstrukcija njegovog djela ipak dovodi do trezvenijeg uvida!

Dan poslije ipak donosi zaključak koji ne umanjuje činjenicu da je teatar još jednom iznjedrio čaroliju: čitava predstava zapravo počiva na plećima, plućima i olujnom grlu glavnog glumca. Njegova energija, iskreno ludilo i sasvim prisutna bol je ono što nas drži prikovanima za neudobne stolce ZeKaeMa jednako kao i gledatelje na premijeri u berlinskom teatru Schaubühne jedva tjedan ranije. Sve drugo, i pozornica i vatromet i ostali odlični glumci, samo su štake za njegovu sjajnu predstavu.

Završni naklon, u kojem on jedva dolazi do daha da ponovno iziđe na pozornicu, govori sve.

Sterben, schlafen ... Sve ostalo je šutnja.