MATE KAPOVIĆ

KOMENTAR: Mate Kapović: 'Lex Perković' - politički oportunizam i bijeda intelektualne elite

Naše elite spremne su raditi sve kako bi se zaštitile od isplivavanja mračne prošlosti.

Piše: Mate Kapović

Svi smo svjedoci toga da je politika svih naših vlada u zadnjih desetak godina prema EU bila uglavnom poslušnička - gotovo sve su se direktive iz Bruxellesa ispunjavale, makar nevoljko, bez pogovora.

 

Komisionarka Reding sasvim sigurno svojim zalaganjem za ovaj slučaj podilazi Njemačkoj s obzirom na svoje osobne političke ambicije, a Njemačka "principijelnost", iako u nju bespogovorno vjeruje hrvatska liberalna scena, malo dolazi u sumnju kad se sjetimo da se takva "principijelnost" uvijek zadržava na manjim državama poput Hrvatske.

Dapače, pristajanje uz "standarde EU", "evropska pravila igre" i sl. je postala prava mantra naših političkih elita. Sada pak odjednom imamo situaciju da se trenutna vlada žestoko ustobočila i prkosi Bruxellesu i to oko problema koji je najvećem broju ljudi u zemlji zapravo zadnja rupa na svirali. Očito je da iza toga moraju stajati ozbiljni razlozi i da su ideje o Milanovićevoj neozbiljnosti, tvrdoglavosti i slične prazne psihologizacije potpuno promašene.

 

Odgovor se nameće sâm po sebi i dosta je puta u javnosti iznesen - Perković je, kao bivši "glavni špijun", jednostavno premoćan igrač još iz jugoslavenskoga režima i očito previše zna. I to ne samo da zna, jer se ovakve borbe s EU ne bi vodile samo zbog pukog nagađanja, nego je izgleda određenim krugovima u politici (a zacijelo i ekonomiji) i ozbiljno zaprijetio da bi u slučaju izručenja moglo svašta izići u javnost. Sve je to, u svakom slučaju, dobar pokazatelj toga kako se Europi može usprotiviti i kakve će biti posljedice iako je povod, dakako, iz perspektive interesâ većine potpuno irelevantan.

 

S jedne strane imamo, dakle, očito politikanstvo i zaplotnjačke igre političke elite (koja očigledno ima mnogo kosturâ u ormaru), a s druge strane, kao svojevrsna komična protuteža, imamo zapanjene reakcije većine medijâ i intelektualne javnosti koja je zaprepaštena, iz njihove perspektive, bogohulnim nastupom Milanovićeve vlade prema nepogrešivoj svetosti EU birokracije.

 

Dok se SDP može s pravom optužiti za eklatantan i bahat politikantski oportunizam (koji nas ipak ne treba čuditi s obzirom na to da je mračno porijeklo pozicijâ i ekonomske moći trenutne političko-ekonomske vrhuške ipak svojevrsna javna tajna), ipak je još bjednija pozicija dotične intelektualne "elite" koja je u tolikoj mjeri apsorbirala i pounutrila naivnu eurofilsku ideologiju da je ovo Milanovićevo protivljenje EU komisiji doživjela kao herezu i gaženje svih njihovih lijepih ideja o Evropi. Sve to dodatno začinjeno malograđanskim i autorasističkim strahom od toga što će o nama misliti na "uljuđenom Zapadu".

 

I konačno, tu je i pitanje same EU, kojem također treba pristupiti malo objektivnije i bez toliko strahopoštovanja prema svetim EU propisima. Kao prvo, pitanje je koje točno igrice stoje iza njemačkog inzistiranja na Perkoviću. Da je riječ samo o inzistiranju na pravdi, to ipak zvuči malo predječje naivno.

Koje će biti prave posljedice svega ovoga nije još sigurno, no sasvim je jasno da se oko svega ovoga ne treba dizati tolika prašina. U državi imamo puno gorih problema (od nezaposlenosti i uništavanja zdravstva pa do nepostojanja prave ekonomske perspektive u budućnosti), a to hoćemo li dobiti parsto milijuna kuna za osiguranje granicâ i kad ćemo ući u Schengen i nije baš najvažnije pitanje na svijetu.

 

I konačno, tu je i pitanje same EU, kojem također treba pristupiti malo objektivnije i bez toliko strahopoštovanja prema svetim EU propisima. Kao prvo, pitanje je koje točno igrice stoje iza njemačkog inzistiranja na Perkoviću. Da je riječ samo o inzistiranju na pravdi, to ipak zvuči malo predječje naivno.

 

Komisionarka Reding sasvim sigurno svojim zalaganjem za ovaj slučaj podilazi Njemačkoj s obzirom na svoje osobne političke ambicije, a Njemačka "principijelnost", iako u nju bespogovorno vjeruje hrvatska liberalna scena, malo dolazi u sumnju kad se sjetimo da se takva "principijelnost" uvijek zadržava na manjim državama poput Hrvatske, na kojima se može trenirati strogoća, dok se npr. SAD-u lako oprašta afera sa špijuniranjem, s Rusijom se također ne želi ulaziti u konflikte itd.

 

Iz svega se ovoga može ipak izvući dva opažanja. Jedno je da su naše političke elite spremne doista beskompromisno braniti svoje interese i privilegije kako bi se zaštitile od isplivavanja mračne prošlosti na vidjelo, a drugo je da je od takve kombinacije političkog oportunizma i bahatosti gora samo snishodljiva naivna eurofilija naše intelektualne "elite", koja unatoč visokom stupnju svog euroobožavanja ipak uglavnom ne uspijeva skupiti dovoljno hrabrosti pa otvoreno reći "car je gol" i priznati o čemu se tu zapravo radi, nego, svjesno gurajući glavu u pijesak, uporno inzistira na nekakvoj Milanovićevoj nerazumnosti i sličnim fantazmagorijama.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

europska unija, zoran milanović, lex perković, vlada, mate kapović