Hrvatska

KRONOLOGIJA: Od Gotovine do Perkovića: Svi sukobi Zagreba i Bruxellesa

Popuštali smo po pitanju ZERP-a, granice, korupcije, pravosuđa, Ljubljanske banke. Samo oko jedne stvari ne popuštamo!

Piše: Vanja Deželić

Europska unija i Hrvatska imaju poprilično dugu zajedničku prošlost pa ne čudi činjenica da smo u nekoliko navrata bili suočeni s problemima pa čak i sukobima. No Zakon o europskom uhidbenom nalogu izgledao ne samo kao najapsurdniji već je jedini u kojem ne popuštamo. Odustali smo i od ZERP-a, praktički granice sa Slovenijom i Ljubljanske banke.

 

>> Vlast nas je godinama uvjeravala da moramo ispuniti što EU traži, a onda se pojavio Josip Perković... 

 

Iako smo sanjali članstvo u Europi još 1993. godine, do promjene vlasti 3. siječnja 2000. nije postojalo plodno tlo za nešto konkretnije. Napokon, službeni zahtjev za članstvo u Europskoj uniji Hrvatska predaje u veljači 2003. u Ateni, a u lipnju 2004. dobiva status kandidata za članstvo. U prosincu iste godine Europsko vijeće donosi odluku da će pregovore o članstvu RH u EU započeti 17. ožujka 2005., ali pod uvjetom da Hrvatska dotad ostvari punu suradnju s Haškim sudom.

Hrvatska je "rušila blokade" redom odustajući od ZERP-a , postizanjem dogovora o međunarodnoj arbitraži oko pitanja granice i potpisivanjem Memoranduma o suglasnosti o rješavanju pitanja prenesene štednje Ljubljanske banke

Upravo je taj Haški sud bio prva znatnija prepreka. Premijer Ivica Račan nije se usudio ući u sukob s "desnicom" pa je "vrući krumpir" izručenja hrvatskih generala prepustio nasljedniku - Ivi Sanaderu. Silni napori tadašnjeg državnog vrha, usvajanje Akcijskog plana za rješavanje slučaja generala Ante Gotovine i permanentni pregovori s tadašnjom glavnom tužiteljicom Haškog suda Carlom del Ponte urodili su plodom i u ranim jutarnjim satima u noći između 3. i 4. listopada 2005. službeno su otvoreni pregovori između RH i EU, a kada je 9. prosinca iste godine uhićen Ante Gotovina, sve je moglo početi.

Ivo Sanader je govorio da ćemo postati članica već 2007., ali pokazalo se da Europska unija samo nije željela u pregovore dok suradnja s Haškim sudom ne bude kompletirana. Tada su uslijedile neke druge stvari.

Trebalo je u nekoliko navrata ukloniti blokade pregovora kojima je Slovenija branila svoje nacionalne interese. Hrvatska je to uspijevala redom odustajući od ZERP-a , postizanjem dogovora o međunarodnoj arbitraži oko pitanja granice i potpisivanjem Memoranduma o suglasnosti o rješavanju pitanja prenesene štednje Ljubljanske banke, čime je Slovenija uvjetovala ratifikaciju hrvatskog pristupnog ugovora.

Trebalo je uz to zadovoljiti zahtjeve europskih birokrata na svim razinama, napisati, prevesti, proučiti i razmijeniti desetke tisuća stranica dokumenata i radnih materijala. Spočitava nam se korupcija pa je USKOK krenuo u akcije, zbog kojih je "pao" Ivo Sanader, ali ne i svi koji su mu pomagali. Dakle, istovremeno su pravosuđe i korupcija na estetski način riješeni, što je Uniji bilo dovoljno. Nisu nakon toga više inzistirali ni na sređivanju državne uprave, koja je i dan danas velik teret.

I sada je došao taj famozni 'lex Perković'. Zbog jedne osobe odjednom smo postali principijelni, ne odustajemo od stavova, spremni smo na sukobe s mnogo jačom Europskom komisijom, a samim time i Europskom unijom. Dovoljno da se zapitamo što se to točno događa. Građanima su okrenuta leđa po pitanju Ljubljanske banke i ZERP-a, kada su štediše i ribari direktno oštećeni, Srbiji smo dozvolili da dvojicu branitelja odvede pred svoj sud na temelju priznanja iz logora koje Srbija nikada nije priznala. Apsurd do apsurda.

A premijer Zoran Milanović se busa o prsa kako na ovom primjeru pokazujemo snagu, principijelnost, stav... Da nije tužno, bilo bi smiješno.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

europska unija, josip perković, haag, ivo sanader