Elizabeta Hrstić

TEATAR: FESTIVAL SVJETSKOG KAZALIŠTA Pippo Delbono i Alexander Balanescu osvajaju toplinom i strašću

Svirka je čarobna.

Piše: Elizabeta Hrstić

Nakon 2005. godine (predstava 'Tišina'), te 2012. godine ('Poslije bitke') na Festivalu svjetskog kazališta ponovno smo dobili priliku vidjeti glumca i redatelja Pippa Delbona, jednog od najzanimljivijih talijanskih kazališnih umjetnika. Ovaj put se uspješno udružio s poznatim rumunjskim violinistom i skladateljem Alexanderom Balanescuom, kojeg smo također u zagrebu već imali prilike gledati i slušati u sklopu kazališne predstave. Rezultat je fascinantan: ugođajna, uzbudljiva i topla predstava koja glas i tijelo stavlja u prvi plan, lišena svega suvišnog i kićenog, pomiče granice i izmiče klasificiranju. 'Ljubav i tijelo' je divna mješavina koncerta, recitala i bogatog kazališnog performansa.

Ideju za ovaj projekt Delbono je dobio prisjećajući se djetinjstva i svojeg oca koji je neko vrijeme svirao violinu.


"...Kad sam čuo kako Balanescu svira violinu, u njoj sam čuo one note koje su izlazile poput krikova duše..."

I upravo to što je čuo, što je u njemu izazvalo ponovno rađanje nekih davnih ljudi i prohujalih vremena, različitih kultura, nekih fantastičnih emocija i psiholoških stanja, Delbono je uspio prenijeti i dočarati publici.

Balanescuova svirka je čarobna, istodobno čeznutljiva i energična, sjetna i poletna. Zvuk njegove violine je savršeno čist, moćan i prodoran. Ovaj slavni violinist svojom pojavnošću odaje jednostavnog, skromnog, originalno duhovitog i pomalo mističnog umjetnika, dok je Delbono u komunikaciji s publikom tipično talijanski spontan, duhovit i prisan (npr. čekamo ga, kasni, pa se nadugačko ispričava publici,priča o problemu s glasom i koncentracijom, svoj performans povremeno prekida upadicama, pričicama pa i trivijalnim vicevima). No u svojoj predstavi-performansu nije nipošto tipičan, jer miješa istočnjačke i zapadnjačke stilove i kazališne izraze.

'Ljubav i tijelo' čine recitacije Rimbauda, Whitmana, Eliota, Pasolinija, a njihovi stihovi dobili su neku novu i nevjerojatnu snagu Delbonovim načinima interpretiranja te utopljeni u zvuke Balanescuove violine. Instrument koji je u njegovim rukama izgovorenim riječima dodao liričnost, mekoću i sjetu.



Delbono se energično poigravao dinamikom i bojama glasa kao i zavidnim rasponom glasovnih i pjevačkih varijacija. Poput izražajnog instrumentarija, glas mu je katkad šapat, ili vapaj, upozorenje, strast, ludilo. A Delbonov pokret je slobodan, nekonvencionalan, kadkad duhovit, nalik gegu, kadkad istrzan, ili veselo razuzdan. Ovako maštovito izgovoreni stihovi nude bezbroj maštovitih slika i dimenzija, a Delbono i Balanescu na ogoljeloj pozornici lišeni bilo kakve scenografije uspijevaju stvoriti živ i ganutljiv svijet. Nekoliko puta ih je publika ZKM-a vratila na pozornicu, a poslastica za kraj je bila poznata i zarazna Balanescuova obrada Kraftwerkove 'Models' uz koju je Pippo plesao duhovito, uz vragoljasto zavodljive poglede upućene oduševljenoj publici.

Kazališni izraz Pippa Delbona gledatelju nudi jednu finu, toplu i ljudsku patetiku koja se ne srami ranjivosti i prkosi svim hladnoćama i artificijelnostima koje karakteriziraju brojne moderne kazališne iskaze.