Elizabeta Hrstić

KAZALIŠNA PREPORUKA: Damir Karakaš: Snajper ili kako do Pariza ubojstvom predsjedničkog kandidata

Likovi su onoliko plošni, ali i onoliko životni, koliko to i jesu mladi.

Piše: Elizabeta Hrstić

Prva ovosezonska premijera u ZKM-u drama je iz pera domaćeg romanopisca Damira Karakaša i nije zahtijevala previše intervencija pri kazališnom adaptiranju. Karakaš je svoj 'Snajper' pisao kroz čak tri godine, kako bi, kako sam veli, postigao komunikativnost i lakoću čitanja. Kad se takav punokrvan tekst nađe u rukama dobrog redatelja (Franka Perković), nije iznenađujuće da je rezultiralo dinamičnom predstavom, koja će zaintrigirati mlade, ali i ostale generacije koje će se možda zateći u razmišljanju o idealima, o buntu i mirenju, o smislu ili besmislu dizanja revolucija raznog tipa.

Svo troje glumaca valja pohvaliti, iznenađujuće su uvjerljivi, sigurne dikcije i scenskih kretnji, puni neke nove i svježe energije i ambicije kakva i treba krasiti jedno dobro kazalište mladih. Postigli su bitan cilj: da predstava niti u jednom momentu ne stagnira, ne gubi na snazi. Iako nam je od početka jasno da ovdje nećemo ugledati rasplet u vidu filmske katarze, da ovo ipak nije kazališni Taksist i da Muki nije opasni De Niro, redateljica i glumački trojac cijelo vrijeme grade jednu suptilnu napetost, kako i nalaže okosnica drame.

U 'Snajperu' su na sceni samo tri lika. Sasvim dovoljno, jer svaki od njih pruža jednu drugačiju sliku i na istu stvarnost gleda iz drugačijeg kuta. Troje mladih generacija su djece branitelja. S jedne strane nose nasljeđe i stresove rata, silinu pomiješanih emocija, nezacijeljene rane, mržnju; dok na drugoj strani ipak pripadaju mirnoj i modernoj generaciji mladih, no bez puno nade u budućnost. Nekim novim neopterećenim mladim ljudima nedostaje topline, začahureni su u svoje internetske svjetove, neki jedva preživljavaju, a drugi će krenuti putem snalaženja i laktanja. Njima je bitan novac i moć i od toga se grade snovi. Kamo su nestali oni zaboravljeni ideali i imamo li moć barem dio njih oživjeti, ako već nećemo uspjeti promijeniti svijet?

Muki (Vedran Živolić) sin
je poginulog branitelja, a uz to i dijete iz neke malene sredine čiji su san o poslijeratnim otkrićima gradskih divota grubo prekinule posljedice rata i beznadna zbilja. Pisac Karakaš ga je na sceni zamislio poput lava u kavezu, zarobljenika u strašnom i opasnom svijetu, sa snajperom u rukama kao jedinom mogućnošću za obranu, za promjenu. Da bi dobio potreban novac, i s trudnom djevojkom otišao u bolji i ljepši svijet, u Pariz preuveličan maštom, on odluči izvršiti naručeno ubojstvo pokvarenog političara (kandidata za budućeg predsjednika) pa njegova psihološka napetost dostiže kulminaciju.

Sunčica (Hrvojka Begović) je njegova trudna djevojka. Pasivna i povodljiva, ali joj snagu i odlučnost ipak daje vjera u ljubav. Instinktivno zna da jedino ljubavlju može pomaknuti stvari s mjesta i promijeniti barem vlastitu stvarnost. Njena vjera u sunčaniju, ali realniju zbilju dobiva na intenzitetu kako se pojačavaju i pokreti ploda u njenoj utrobi. Paralelno, san o Parizu postaje sve manji i manji... Sunčica se koncentrira na nadu, iako se ustvari oslanja na Mukija. Nije baš zrelog razmišljanja, još nezrelije prošlosti, no sam život ju polagano vodi na ispravan izbor puta.

Student (Frano Mašković) je lik kojeg je pisac zamislio kao nekakvog tipičnog nezavršenog i malko razočaranog studenta. Nešto je starijih od ostalih dvoje, naoko pasivniji i miroljubiviji, no ustvari je već davno suočen s gubitkom ideala i već je na zrelom tragu mirenja sa stvarnošću. Lišen bunta, prilagodljiv, razvio je i finu životnu ironiju, kao izlaz, kao spas.

Likovi u ovoj drami su onoliko plošni, ali i onoliko životni, koliko to najčešće i jesu mladi u ranim dvadesetim godinama.

Svo troje glumaca valja pohvaliti, iznenađujuće su uvjerljivi, sigurne dikcije i scenskih kretnji, puni neke nove i svježe energije i ambicije kakva i treba krasiti jedno dobro kazalište mladih. Postigli su bitan cilj: da predstava niti u jednom momentu ne stagnira, ne gubi na snazi. Iako nam je od početka jasno da ovdje nećemo ugledati rasplet u vidu filmske katarze, da ovo ipak nije kazališni Taksist i da Muki nije opasni De Niro, redateljica i glumački trojac cijelo vrijeme grade jednu suptilnu napetost, kako i nalaže okosnica drame.



Scena i efekti su jednostavni i tu ništa ne treba ni dodati ni oduzeti. Sve je smješteno u maloj ZKM-ovoj dvorani pa je ugođaj još prisniji, kao da se i mi, publika nalazimo u toj njihovoj opskurnoj sobi koja ima izgled prljave i beznadne stvarnosti, hladna i prijeteća poput mračne ulice. S pokojim grafitom ili posterom koji joj ipak daje i miris života i mladosti. Klaustrofobična metafora stvarnosti i želje za bijegom. Glavni kontakt s ružnim vanjskim svijetom i zbivanjima u političkoj žabokrečini likovi dobivaju uz pomoć radio aparata. No, čim se ovaj oglasi s najnovijim vijestima, bijesno ga gase udarcem šakom. Kao da je to ustvari jedina moguća osveta. Hoće li snajper kojeg vidimo na početku predstave na koncu ipak opaliti?

Izmjena scene odnosno scenski protok vremena postignut je jednostavnim no prilično efektnim gašenjem svjetla na par trenutaka. U spoju napetosti i gorke frustracije, i tek tračaka svijetlih nagovještaja, predstava ipak nije teška, možda i zahvaljujući humoru koji je Karakaš spretno inkorporirao i u ovakvu temu, a redateljica Perković je to prepoznala i pametno iskoristila. Moj 13.godišnji sin se više puta nasmijao i nije mu niti malo bilo dosadno, ali nakon završetka je ipak postavio par ozbiljnijih pitanja.

Kraj će možda i razočarati neke gledatelje, nekima će se učiniti nejasnim ili nedovršenim (jer predstava završi na 'raskrižju'), no ustvari je posve logično da se kad tad moramo naći na samom raskrižju i odlučiti se za jedan put. Ionako je jasno da na kraju okolnosti, puno više nego naša razmišljanja ili borbe s vjetrenjačama, nagovijeste naš put. Pitanje je treba li ga pokušati makar i silom mijenjati.



Snajper propituje revoluciju i smisao bunta, pravo na ubojstvo (pa i životinja u lovu!), ukazuje na važnost svjesnosti trenutka u kojem jesmo. Izgrađuju li se ideali ili se ruše u susretu s neupitnom stvarnošću? Kako postići balans između odgovornosti nas sviju za svijet u kojem živimo i bavljenja vlastitim malim i samo našim životima? Moramo svi pronaći svoje odgovore, ali je važno pitati se. Kao san o tamo nekoj zelenijoj travi, naši likovi su odabrali Pariz. No možda im je, baš takav, pomalo kičasto-otrcan, dobro poslužio ukazavši na važnost nečeg bližeg i bliskijeg, sada i ovdje.