Ljubo Jurčić

KOLUMNA: Ljubo Jurčić: Zdrav razum i ekonomska znanost - kad si u rupi nemoj dalje kopati!

Prostora za zaduživanje još ima, ali ne za financiranje postojeće gospodarske strukture nego za njenu promjenu.

Piše: Ljubo Jurčić

Ekonomija, kao i svaka druga znanost ima svoj povijesni razvoj. Kroz povijest se izgrađivala, usklađivala s promjenama u društvu, gospodarstvu i prirodi.  Samo gospodarstvo je kroz povijest imalo  svoje uspone i padove. Nakon industrijske revolucije, razvoja tržišta u kojem značajniju ulogu dobiva i novac, redovita pojava postaju financijske i ekonomske krize. Krize su uvijek bile prilike da se testira i preispita i valjanost ekonomske znanosti.

Danas se na Keynesa gleda kao na jednog od najvećih dobročinitelja čovječanstva. Tehnike ekonomskog upravljanja za koje se on zalagao danas su dio alata svakog centralnog bankara i svakog ministra financija… Najvažniji savjet koji nalazimo u Općoj teoriji dao bi se sažeti u tvrdnju: kad si u rupi nemoj dalje kopati“.

Dvadesetih godina prošlog stoljeća  makroekonomska znanost još je bila u primitivnom stanju. Ekonomska politika se temeljila na kombinaciji predrasuda i svakodnevnog zdravog razuma. Tih godina svijet je zahvatila najveća ekonomska kriza u povijesti, nazvana Velikom depresijom. Ciril Aydon u svjetskom bestseleru: Povijest čovječanstva, 150 000 godina ljudske povijesti, piše ono što je u ekonomskoj znanosti dobro poznato: „Trebalo je pričekati sve do 1935. da netko objasni kako krize izbjeći i iz njih se izvući: učinio je to John Maynard Keynes, isti onaj koji je upozorio na vjerojatne posljedice Versajskog sporazuma. Keynes je tu analizu izložio u svojoj knjizi Opća teorija zaposlenosti, kamata i novca. Bila je to, međutim, na nesreću  knjiga koja je od čitatelja tražila da se okani „zdravog razuma“ i umjesto toga malo mućne glavom. Ta je knjiga za ekonomiju bila što i Kopernikova O gibanju nebeskih tijela za kozmologiju. Zdrav je razum govorio da se Sunce okreće oko zemlje. Zdrav je razum, drugim riječima, govorio čistu glupost. Zdrav je razum isto tako govorio i da država u doba recesije mora smanjiti potrošnju. Zahvaljujući Keynesu mi danas  znamo da je i to čista glupost. . . . Danas se na Keynesa gleda kao na jednog od najvećih dobročinitelja čovječanstva. Tehnike ekonomskog upravljanja za koje se on zalagao danas su dio alata svakog centralnog bankara i svakog ministra financija… Najvažniji savjet koji nalazimo u Općoj teoriji dao bi se sažeti u tvrdnju: kad si u rupi nemoj dalje kopati“.

Ekonomska znanost , prije svega makroekonomija, nakon Keynesa se brzo razvijala.  Nakon, u praksi potvrđene ispravnosti objašnjenja funkcioniranja gospodarstva, dodijeljena je i 1969. godine prva Nobelova nagrada za ekonomiju Janu Tinbergenu za djelo Ekonomska politika.

Pametne zemlje, kad su prepoznale razvoj posljednje krize i pad potrošnje građana i pad poreznih prihoda, nisu napravile grešku i smanjile državnu potrošnju kako bi smanjile proračunski deficit zbog pada poreznih prihoda. Poduzeli su suprotan korak, povećali su javnu potrošnju i smanjili porezno opterećenje građanima i poduzetnicima kako bi  zaustavili pad domaće proizvodnje i zaposlenosti za razdoblje dok se ne vrati potrošnja građana na nivo na kojem je bila prije krize.

Zemlje koje svoju ekonomsku politiku prave na temelju ekonomske znanosti, a ne na „zdravom razumu“ najbrže su se izišle i iz ove posljednje krize. Ekonomska kriza nastaje kad građani počnu manje trošiti. Njihova manja potrošnja dovodi do smanjenja proizvodnje. Smanjenje proizvodnje smanjuje potrebe za energijom, sirovinama, poluproizvodima, prijevozom, financiranjem...  dolazi do otpuštanja radnika i pada dohotka, do smanjenja poreznih prihoda…  Kriza tridesetih godina produbila se i produljila se kod zemalja koje su uz pad osobne potrošnje smanjile i potrošnju države, tako da je takav potez dodatno smanjio proizvodnju i zaposlenost.

I u ovoj krizi bilo je takvih zemalja koje su vođene zdravim razumom. One sporije izlaze iz krize. 

Poučeni takvim iskustvom pametne zemlje, kad su prepoznale razvoj posljednje krize i pad potrošnje građana i pad poreznih prihoda, nisu napravile grešku i smanjile državnu potrošnju kako bi smanjile proračunski deficit zbog pada poreznih prihoda. Poduzeli su suprotan korak, povećali su javnu potrošnju i smanjili porezno opterećenje građanima i poduzetnicima kako bi  zaustavili pad domaće proizvodnje i zaposlenosti za razdoblje dok se ne vrati potrošnja građana na nivo na kojem je bila prije krize. Nije bilo rezanja nego povećanja i preusmjeravanja javne potrošnje prema domaćoj proizvodnji.

Podaci o deficitu razvijenih zemalja to i pokazuju. Proračunski deficit  najrazvijenijih zemalja u 2007. godini, tj. godini prije krize u prosjeku je iznosio – 1,1% bruto domaćeg proizvoda, da bi se za dvije godine, 2009., u godini najdublje krize, popeo na 8,9%,  a u 2010-oj još uvijek bio visokih 7,7%, dok je 2011. bio 6,5%. 

Rast deficita sastoji se u osnovi iz dva dijela. Jedan dio je rezultat pada potrošnje, proizvodnje i dohotka, a time i poreznih prihoda, drugi dio je zbog  ciljanog povećanja potrošnje države.

Pametne države su se poslužile ovom drugom politikom. Zadužile su se za milijarde dolara kako bi zastavile krizu i potakle razvoj. Drugi način ne postoji. Drugi način je propadanje države i tjeranje ljudi u bijedu. Trošak krize društvo uvijek plati, samo je pitanje na koji način. Kroz aktivnu politiku razvoja taj trošak se uopće ne osjeti. Politikom rezanja kriza se samo produbljuje i ljudi sve lošije žive. Tada se postavlja i pitanje opravdanosti borbe za državu i opravdanosti postojanja ekonomije i drugih znanosti.

Uloga države u zaustavljanju krize i pokretanju gospodarskog rasta još je vidljivija kroz javni dug. Prosječna vrijednost javnog duga najrazvijenijih zemalja u 2007. godini iznosila je 73,3% bruto domaćeg proizvoda, da bi taj dug u 2010. narastao na 100,3%.

Isto kao kod proračunskog deficita, javni dug nije porastao samo zbog pada prihoda države nego i zbog investiranja države u zaustavljanju krize i u poticanje gospodarskog rasta. Pametnom politikom države zaustavljena je recesija, sačuvana je domaća proizvodnja i zaposlenost i potaknut gospodarski rast. Deficit i dug su povećani, ali sačuvana je proizvodnja i stvaranje dohotka za sljedećih deset ili dvadeset godina, u kojem će se razdoblju taj dug otplaćivati. Puno lakše je otplaćivati veći dug sa sačuvanom proizvodnjom i zaposlenošću, nego manji dug uz pad proizvodnje i povećanjem nezaposlenosti. O socijalnim efektima da se ne govori.

Investiranje države u zaustavljanje krize i poticanje gospodarskog rasta rađeno je sukladno strategiji dugoročnog društvenog razvoja i gospodarskog rasta. U gospodarskom segmentu osim saniranja financijskog sektora, država je investirala i u skladu s industrijskom politikom. Zajednički kriteriji svim zemljama investiranja u industrijskom području bili su: 1. Broj zaposlenih u ciljanom i povezanim sektorima, 2. Dugoročnost industrije i 3. Razvoj novih industrija. Takvom politikom povećan je javni dug za 50%, ali je osigurano  preživljavanje u godinama krize i osiguran je gospodarski rast u sljedećem razdoblju u kojem će se otplatiti to povećanje javnog duga.

Kriza ima svoje troškove i za izlaz iz krize treba ih platiti. Govoreći malo prije o Keynesu poslužili smo se kriznom rupom. Ako se u borbi protiv krize koristi samo „zdrav razum“ bez ekonomske znanosti, samo će se kopati dublja rupu koja će se ispunjavati sa sve većim brojem nezaposlenih radnika i drugim nezaposlenim proizvodnim resursima.

Drugi način je ne kopati dalje kriznu rupu i ispuniti je javnim dugom koji će otplatiti ljudi koji su ostali „na površini“, zadržali posao, i oni koji su zbog aktivnije državne politike dodatno zaposleni. Pametne države su se poslužile ovom drugom politikom. Zadužile su se za milijarde dolara kako bi zastavile krizu i potakle razvoj. Drugi način ne postoji. Drugi način je propadanje države i tjeranje ljudi u bijedu. Trošak krize društvo uvijek plati, samo je pitanje na koji način. Kroz aktivnu politiku razvoja taj trošak se uopće ne osjeti. Politikom rezanja kriza se samo produbljuje i ljudi sve lošije žive. Tada se postavlja i pitanje opravdanosti borbe za državu i opravdanosti postojanja ekonomije i drugih znanosti.

Hrvatska, iako je postala članica Europske unije nije u suštini završila tranziciju niti transformirala strukturu hrvatskog gospodarstva. To je izvor naše krize. Posao transformacije ne može napraviti privatni sektor niti EU. To treba napraviti hrvatska politika.

Pored toga visoki javni dug, uz pametnu ekonomsku politiku, nije prepreka gospodarskom rastu. Potvrda takvoj tvrdnji su visoki javni dugovi Japana (243%), Singapura (107%), Amerike (106%), Velike Britanije (92%), Njemačke (80%), itd, koji unatoč visokom javnom dugu i visokoj zaposlenosti i razvijenosti stvaraju politike koje rezultiraju gospodarskim rastom. 

Hrvatska, iako je postala članica Europske unije nije u suštini završila tranziciju niti transformirala strukturu hrvatskog gospodarstva. To je izvor naše krize. Posao transformacije ne može napraviti privatni sektor niti EU. To treba napraviti hrvatska politika. Ta velika transformacija je nužna i stvorila bi uvjete za dugoročni razvoj hrvatskog društva i rast hrvatskog gospodarstva. Ta transformacija ima svoje troškove koji će se iskazati kroz povećanje javnog duga, ali i dugoročne buduće koristi iz kojih će se isplatiti taj dug. Bez takve politike zadržava se postojeća struktura koja proizvodi deficite koji se ne mogu riješiti rezanjem. Za transformaciju nije potreban samo novac, on je najmanji problem.  Potrebna je znanstveno utemeljena Strategija hrvatskog dugoročnog društvenog i gospodarskog razvoja. Javni dug Hrvatske je oko 55%. Prostor za zaduživanje još postoji, ima ga više nego dovoljno, ali ne za financiranje postojeće gospodarske strukture nego za njenu promjenu. Samo treba znati - kako?

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

John Maynard Keynes, Ciril Aydon, zapošljavanje, gospodraski rast, ljubo jurčić