VESNA ŠKARE OŽBOLT

KOLUMNA VESNE ŠKARE-OŽBOLT: LUSTRACIJA - DA ILI NE? U Ustav treba ući barem osuda komunističkog režima i njegovih zločina

Predstojeće promjene Ustava prilika su da se konačno nešto napravi!

Piše: Vesna Škare-Ožbolt

Slučaj Perković i skore izmjene Ustava ponovo su aktualizirali pitanje lustracije u Hrvatskoj; mnoge javne osobe, a i hrvatski građani, zagovaraju njenu provedbu, ali čini se da malo tko razumije što ona točno podrazumijeva, kako bi ju trebalo provesti i ono najvažnije, nije li prekasno za to. 

Vjerojatnost da će Hrvatska donijeti zakon o lustraciji je zapravo nikakva. A kad već to nije učinjeno, bilo bi poželjno kod izmjene Ustava demonstrirati zrelost i minimum povijesne odgovornosti te konačno definirati karakter komunističkog režima i osuditi njegove zločine. Jer ako Vlada u Ustav unese samo odredbu o nezastarijevanju za „sve teške zločine“ - a ne i „za zločine počinjene u komunističkom režimu“ zločini počinjeni za vrijeme i u ime komunizma izjednačit će se s ostalim teškim ubojstvima.

Lustracija je zakonski postupak uklanjanja iz javnog života i državnih institucija svih onih koji su aktivno djelovali u komunističkim režimima, bilo kao nalogodavci ili doušnici. Lustracija nije jednostavan proces, postoje brojni pravni prijepori vezani uz taj proces (pitanje zastare, kršenje ljudskih prava, diskriminacija, itd.). Tako je 2006. Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu  u lustracijskim predmetima iz Poljske i Latvije presudio da je prekršen članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (pravo na pravedno suđenje). Nije zato slučajno da je Čehoslovačka, nakon što je prvi zakon o lustraciji doživio kritike međunarodne zajednice, domaćih pravnih stručnjaka a i tadašnjeg predsjednika Václava Havela, proces lustracije nastavila daleko od očiju javnosti.

Sve bivše komunističke države nakon promjene režima morale su se suočiti s „problemom mučitelja“ (a torturer problem), kako je to nazvao Samuel Huntington, odnosno kako postupiti prema bivšim pripadnicima partijske nomenklature. Usprkos teškoćama i pravnim dvojbama lustracija je u državama Srednje i Istočne Europe polučila određene pozitivne rezultate.  Lustracija u Čehoslovačkoj uzima se za primjer relativno uspješno provedene tzv. „tvrde“ lustracije. Prema zakonu donesenom 1991., formirane su posebne komisije sastavljene od „insajdera“, predstavnika civilnog društva i pravnih stručnjaka, kako bi se osigurala maksimalna nepristranost. Komisije su provjeravale podatke iz tajnih arhiva o svim javnim osobama i oni za koje se utvrdilo da su surađivali s tajnom službom morali su napustiti svoje položaje. Prema nekim procjenama, na taj način smijenjeno je oko 40 posto osoba iz državne i javne službe. Slovački premijer Vladimír Mečiar suprotstavio se zakonu te isti nikad nije proveden u slovačkoj regiji, niti kasnije u samoj Slovačkoj, nakon razdvajanja u dvije države.

Njemačka je provela najtransparentniji proces lustracije odnosno denacifikacije, a pod pritiskom disidenata iz bivše DDR prva je od svih država građanima otvorila tajne arhive. Lustracija je provedena u skladu s općim normama definiranim u Sporazumu o ujedinjenju. Održan je velik broj javnih suđenja i osobe koje su nekad radile u tajnoj službi bivše DDR (Stasi) morale su napustiti svoje položaje. Osim zaposlenika na državnoj i saveznoj razini, lustrirani su čak i „obični“ zaposlenici na nižim razinama; njih se u pravilu osuđivalo na dvije godine zatvora nakon čega su bili automatski amnestirani. Posebno rigorozne provjere provedene su u sektorima javnih službi gdje se tražila visoka etičnost i moralna ispravnost (sveučilišta, škole, sudovi) pa je, primjerice, samo u pokrajini Saksoniji oko 1000 profesora ostalo bez posla.

Ako u Ustav uđe formulacija kakvu predlaže vlada, nejasnoća ostaje: zločini komunističkog režima počinjeni često pod krinkom antifašizma neće biti spomenuti a onda niti simbolički osuđeni.

Madžarska je možda najbolji primjer negativne strane lustracije, kada se cijeli postupak pretvara u borbu za vlast i eliminiranje protivnika. Tako je u 10 lustracijskih zakona donesenih od 1990. do 2004. lustracijski obuhvat varirao u zavisnosti od toga tko je na vlasti; kada su to bili socijalisti (bivši komunisti) lustrirano je između 500-1000 pozicija (od zastupnika, državnih službenika do sudaca i novinara) a kad su na vlasti bili desničari lustriranje je obuhvatilo 7-8 tisuća pozicija.  

Poljska je imala relativno liberalan komunistički režim te je u početku odbacila ideju o lustraciji. Premijer Tadeus Mazowiecki u čuvenom inauguralnom govoru, 1989., izrazio je to riječima „treba podvući debelu crtu pod komunističku prošlost“. Članovi pokreta Solidarnost tražili su ipak radikalan otklon od prošlosti te je 1992. donesena tek rezolucija o lustraciji kojom se zahtijevala provjera podataka iz tajnih arhiva o svim visokopozicioniranim osobama. Proces je obustavljen zbog neustavnosti i tek je afera iz 1995. kada se otkrilo da je  tadašnji premijer Józef Oleksy bio sovjetski špijun, inicirala donošenje zakona o lustraciji 1997. kojim je obuhvaćeno oko 20.000 ljudi, od predsjednika i ministara do sudaca i vodećih figura iz medija.

Bugarska je 2006. donijela zakon kojim je otvorila arhive tajne policije i formirala komisije koje su provjeravale  uključenost bugarskih građana u agencijama državne sigurnosne policije i bugarske narodne armije. Provjerom su obuhvaćene sve razine, od premijera i ministara na dalje, ali prava lustracija nije provedena;  osobe za koje se utvrdilo da su djelovali kao bivši komunistički agenti ostale su na položajima ali su podaci o njima javno objavljeni.   

Rumunjska je od 1997.do 2010. donijela nekoliko prijedloga zakona o lustraciji no niti jedan nije prošao jer su bili u suprotnosti s Ustavom. Posljednji prijedlog zakona prema kojem pripadnici bivše nomenklature ne bi mogli  obnašati javne funkcije donesen 2012., prema mišljenjima stručnih krugova je besmislen jer nakon više od 20 godina od pada režima Ceausescua nema nikakvog smisla.

Zbog čega se Hrvatska, taj posljednji bastion komunizma u Europi, ne želi jasno odrediti prema bivšem režimu? Zbog čega ova vlast radi prepreke svakom pokušaju razumijevanja prošlosti pa tako SDP još uvijek ne dopušta istražiteljima i povjesničarima pristup fondu Saveza komunista?

Zbog rata odnosno srpske agresije Hrvatska lustraciju nije mogla provesti. Zapitajmo se samo što bi se dobilo lustracijom HDZ-a, SDP-a, Crkve, žutih i ratnohuškačkih medija pokrenutih od tajnih službi? I to na samom početku rata kada su tajne službe međusobno ratovale? Hrvatska taj rat sasvim sigurno ne bi dobila, a došlo bi do novih podjela. Zato je smiješna teza koju i dan-danas iznose neki politički komentatori kako lustracija u RH nije provedena jer bi onda prvo trebalo lustrirati samog predsjednika Tuđmana. Činjenica je da je predsjednik Tuđman među svojim najbližim suradnicima imao ljude koji su pripadali represivnom aparatu komunističkog vremena – jer nije imao drugog izbora, a i trebali su mu oni koji su poznavali sustav iznutra. No, javnosti je manje poznato da je Franjo Tuđman, nakon što se poslije rata riješio nekolicine bliskih suradnika, planirao nastaviti tzv.“meku” lustraciju kojom bi se, bez otvaranja istraga, neke osobe iz bivšeg režima, a koje su dale svoj doprinos u hrvatskoj borbi za samostalnost, diskretno uklonile iz političkog života. Njegova smrt je to spriječila, ali je pokrenut jedan drugi proces, tzv. “detuđmanizacija”, koji je de facto bio proces poništavanja svega što je državotvorno: sjetimo se prijedloga o promjeni naziva hrvatske himne, nesuvisle izmjene datuma Dana Državnosti, ismijavanja lika i djela pokojnog predsjednika Tuđmana od strane novoizabranog predsjednika Stipe Mesića, a osobito njegovih nevjerodostojnih svjedočenja na sudu u Haagu.

U Hrvatskoj su saboru upućena dva prijedloga zakona o lustraciji, i to  1998. i 1999. (tadašnji HSP) no niti jedan nije usvojen, jer su bili protivni Ustavu RH i Rezoluciji 1096 Vijeća Europe prema kojoj se lustracija dopušta samo protiv onih koji su direktno kršili ljudska prava, a ne protiv svih dužnosnika prethodnog režima. Prijedlog zakona predviđao je osnivanje lustracijskog povjerenstva koje bi otvorilo dosjee tajnih službi i ljudima koji su bili stupovi bivšega režima na 10  godina bi se zabranio politički angažman.

Vjerojatnost da će Hrvatska donijeti zakon o lustraciji je zapravo nikakva. A kad već to nije učinjeno, bilo bi poželjno kod izmjene Ustava demonstrirati zrelost i minimum povijesne odgovornosti te konačno definirati karakter komunističkog režima i osuditi njegove zločine. Jer ako Vlada u Ustav unese samo odredbu o nezastarijevanju za „sve teške zločine“ - a ne i „za zločine počinjene u komunističkom režimu“ zločini počinjeni za vrijeme i u ime komunizma izjednačit će se s ostalim teškim ubojstvima.

Držim da treba jasno reći: Njemačku ne zanima demontiranje komunističkog obrasca u Hrvatskoj nego procesuiranje teškog ubojstva počinjenog na njenom teritoriju. Eventualno suđenje, s obzirom da je na ovaj ili onaj način vezano uz tajne službe, može biti određeni katalizator, ali ništa dramatično.

Također, u točki 13. Rezolucije Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina iz 2006., pozivaju se komunističke i post-komunističke partije da se jasno distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća; ali ako u Ustav uđe formulacija kakvu predlaže vlada, nejasnoća ostaje: zločini komunističkog režima počinjeni često pod krinkom antifašizma neće biti spomenuti a onda niti simbolički osuđeni. Doista treba biti naivan pa vjerovati da će odredba o nezastarijevanju svih zločina otvoriti put ka procesuiranju preostalih živih komunističkih zločinaca - ministrica Vesna Pusić, svojom izjavom da bi se „ukidanjem zastare za politička ubojstva u Hrvatskoj, 20 godina nakon osamostaljenja, provela lustracija, a to je njima neprihvatljivo” to jasno potvrđuje.

I predsjednik Vlade Zoran Milanović bio je jasan kada je rekao „da će istjerati King Konga i da će se suditi HDZ-u i Crkvi koji su skrivali počinjene zločine“ bez da je jednom riječju spomenuo zločine Titovih komunista. Premijer očito misli, kao i ministar pravosuđa Orsat Miljenić, da je Hrvatska svoje komunističke zločince već osudila. A ako vladajući, uvođenjem nezastarijevanja svih teških zločina, žele samo poslati određenu moralnu poruku – premda  je prof. dr. Branko Smerdel u pravu kad kaže da „Ustav nije medij za slanje poruka“ – neka to onda  učine na odgovarajući način. Poljska je u svoj ustav uvrstila odredbu o nezastarijevanju političkih zločina, a Češka je komunistički režim zakonom definirala kao zločinački.  

Zbog čega se Hrvatska, taj posljednji bastion komunizma u Europi, ne želi jasno odrediti prema bivšem režimu? Zbog čega ova vlast radi prepreke svakom pokušaju razumijevanja prošlosti pa tako SDP još uvijek ne dopušta istražiteljima i povjesničarima pristup fondu Saveza komunista? Iako je UDBA dio arhive uništila, a dio „pospremila na sigurno“ tj. u Beograd, taj fond sadrži golemu količinu dokumenata SZUP-a i svih komiteta ONO i DSZ. Argument da je stranka pravni slijednik SKH-a, pa su, prema njihovom mišljenju oni jedini vlasnici, apsolutno ne stoji.

Iz brojnih izjava i otvorenih pisama javnih osoba nedavno upućenih europskoj povjerenici Viviane Reding, mogla su se iščitati očekivanja da će eventualno suđenje u Njemačkoj pomoći Hrvatskoj u zakašnjeloj lustraciji. Držim da treba jasno reći: Njemačku ne zanima demontiranje komunističkog obrasca u Hrvatskoj nego procesuiranje teškog ubojstva počinjenog na njenom teritoriju. Eventualno suđenje, s obzirom da je na ovaj ili onaj način vezano uz tajne službe, može biti određeni katalizator, ali ništa dramatično, jer hrvatski građani znaju da ubojstva hrvatskih disidenata nose potpis bivše Partije, a je li glavni nalogodavac bio Stane Dolanc ili neki drugi visokopozicionirani pripadnik bivše KPJ ili KPH, manje je važno.

Istina je da države u pravilu ne izručuju svoje bivše obavještajce, no s obzirom da su nam stranci već temeljito prošetali arhivom, da su mnogi transkripti isporučeni Haagu, mimo odredbi Ustavnog zakona o suradnji s haškim sudom (i to nezacrnjeni, za razliku od Srbije), gdje je tu opasnost za nacionalne interese? Osim toga, Perković na njemačkom sudu neće biti ispitivan o događajima iz Domovinskog rata nego na okolnosti vezane uz Đurekovićevo ubojstvo. Kod zatvaranja Poglavlja 23 Ugovora o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, hrvatski pregovarači ispravno su ocijenili da je slučaj Perković i drugi pravno, a ne političko pitanje i stoga nisu niti trebali imati rezerve prema klauzuli o primjeni Europskog uhidbenog naloga (EUN) za djela počinjena prije 2002. Političku boju cijelom slučaju oko Europskog uhidbenog naloga, dao je isključivo Milanovićev inat i to na jedan neprimjeren i Europi neprihvatljiv način.

Istinska lustracija u Hrvatskoj pokrenut će se onog časa kad se počnu dosljedno primjenjivati zakoni EU i svi uzusi civilizirane države. Tada će stari pripadnici „crvene elite“ konačno ispasti iz „tranzicijskog vlaka“ jer se neće moći prilagoditi uvjetima u kojima zakon važi za sve jednako, a njihovi nasljednici, ako ne žele proći kao njihovi očevi, bit će prisiljeni igrati po europskim pravilima.