Ante Gugo

ANTE GUGO - ISPOD POVRŠINE: Gospođo Markić, potpis vam nisam dao da ga valjate u blatu

Odlukom o medijskoj cenzuri pokretači referenduma sami prešli u protivnički tabor

Piše: Ante Gugo

Ova naša jedna i jedina Hrvatska kao da je rob sudbine po kojoj je osuđena na prisvajanje. Tko bi rekao nakon 30. svibnja 1990. da će se javnom scenom redati posvajači Lijepe naše, odnosno silovatelji istinske hrvatske neovisnosti i demokracije. Nisam siguran je li baš počelo s prvim hrvatskim premijerom Mesićem i njegovom uvrijeđenošću što mu Tuđman ne dopušta da sam formira Vladu kakvu on želi, ali u raznim varijacijama na temu i s mnogim drugim ljudima nastavilo se do danas.

Trenutak u kojem je netko u toj udruzi odlučio reći da postoje poželjni i nepoželjni novinari postao je granica preko koje su kliznuli u ponor stavljanja vlastitog ega ispred javnog interesa. Od prvog dana je bilo jasno da inicijativi „U ime obitelji“ nedostaje netko tko zna s medijima. Oni u niti jednom trenutku nisu imali medijsku inicijativu. Od prvog trenutka su zauzeli stav kao da su svi na svijetu protiv njih i oni će se braniti kad već moraju.

Tako se raspetljava klupko oko Sanaderovog pogleda gdje je bila njegova granica privatizacije javnih hrvatskih dobara, dok sudeći prema navodima državnih odvjetnika te granicu uopće nije imao Nadan Vidošević. A kad veliki zaigraju takve igre ni onima manje utjecajnima na javnoj sceni nije teško pokušati plesati u istom ritmu. Zadnji primjer nam je došao iz inicijative „U ime obitelji“.

Uvrijeđeni što su ih pojedini mediji žestoko kritizirali, a ponekad i neutemeljeno prozivali i vrijeđali na osobnoj razini, čelni ljudi ove vrlo značajne društvene akcije odlučili su zanemariti javni interes akcije koju su pokrenuli i sad već sigurni u ishod referenduma odnosno u svoju pobjedu, osvetiti se pojedinim novinarima i medijima. Odbili su im izdati akreditacije za praćenje proglašenja referendumskih rezultata u stožeru inicijative.

Ukratko, ideju referenduma koja je u svojoj suštini trebala biti jedno od najznačajnijih nacionalnih pitanja, što po širini i snazi javnih rasprava nedvojbeno i jest, oni su pretvorili u svoju privatnu prćiju. Da stvar bude još i gora, zabranom za pojedine novinare oni su pokazali istu razinu netolerantnosti, nedemokratičnosti pa i neciviliziranosti kakvu su spočitavali onima koji su ih napadali od prvog dana prikupljanja potpisa, pa sve do danas.

Trenutak u kojem je netko u toj udruzi odlučio reći da postoje poželjni i nepoželjni novinari postao je granica preko koje su kliznuli u ponor stavljanja vlastitog ega ispred javnog interesa. Od prvog dana je bilo jasno da inicijativi „U ime obitelji“ nedostaje netko tko zna s medijima. Oni u niti jednom trenutku nisu imali medijsku inicijativu. Od prvog trenutka su zauzeli stav kao da su svi na svijetu protiv njih i oni će se braniti kad već moraju. Nisu htjeli ili nisu znali prepoznati medije i novinare koji su im bili skloni.

Način na koji su pojedini mediji izvještavali o radu inicijative „U ime obitelji“ bio je daleko ispod najniže granice koju može podnijeti novinarski kodeks. Pojedini tekstovi u kojima su tema bili baš osobno neki čelni ljudi inicijative bili su daleko ispod granice dobrog ukusa. Posebno degutantno bilo je čitati opaske o nečijoj tjelesnoj težini, teškoćama pri govoru i slično. No, to je bio samo još jedan u nizu primjera koliko je pogrešnih ljudi zalutalo u svijet medija i novinarstva.

Ponašali su se kao dijete koje ulazi u vrtić i duboko u džepu skriva čokoladicu bojeći se da je druga djeca ne ukradu i ne pojedu. Njihov odnos s medjima bio je sve samo ne dobar. I rezultat njihovog prikaza u većini medija bio je baš u skladu s tim.

Način na koji su pojedini mediji izvještavali o radu inicijative „U ime obitelji“ bio je daleko ispod najniže granice koju može podnijeti novinarski kodeks. Pojedini tekstovi u kojima su tema bili baš osobno neki čelni ljudi inicijative bili su daleko ispod granice dobrog ukusa. Posebno degutantno bilo je čitati opaske o nečijoj tjelesnoj težini, teškoćama pri govoru i slično. No, to je bio samo još jedan u nizu primjera koliko je pogrešnih ljudi zalutalo u svijet medija i novinarstva. Kad su pokretali inicijativu za referendum o braku, njezini pokretači su morali znati u kakav ring ulaze i tko će im biti u suprotnom kutu.

To im nije smjelo biti iznenađenje.

A u taj ring su ušli kako bi pokazali da su bolji, da iz njega izađu kao pobjednici. Znali su da se protivnik ne zna pošteno boriti, da igra prljavo. Oni su u ring ušli ne da prihvate tu prljavu igru nego da pobijede pošteno u čistoj i fer borbi. I što su napravili? Kad su već protivnika nokautirali, kad taj protivnik već danima grogiran baulja ringom, umjesto da ga maknu u svoj kut i sa smješkom promatraju njegov pad, čelnici inicijative „U ime obitelji“ nisu moglo odoljeti i odlučili su meč završiti jednako prljavo kako se cijelo vrijeme ponašao protivnik. Odlučili su udarati ispod pojasa.

Oni su odlučili da će oni odlučivati što jest, a što nije sloboda medija. Odlučili su da njima pripada pravo reći tko smije doći na javno mjesto obavljati javni posao izvještavanja javnosti. Oni su sasvim smetnuli s uma da interes javnosti nije obračun nekih medija i čelnika inicijative „U ime obitelji“ nego da je javni interes saznanje o tijeku referenduma, odnosno o tijeku glasovanja.

Kad su već protivnika nokautirali, kad taj protivnik već danima grogiran baulja ringom, umjesto da ga maknu u svoj kut i sa smješkom promatraju njegov pad, čelnici inicijative „U ime obitelji“ nisu moglo odoljeti i odlučili su meč završiti jednako prljavo kako se cijelo vrijeme ponašao protivnik. Odlučili su udarati ispod pojasa. Oni su odlučili da će oni odlučivati što jest, a što nije sloboda medija. Odlučili su da njima pripada pravo reći tko smije doći na javno mjesto obavljati javni posao izvještavanja javnosti.

Zašto kažem da su inicijatori referenduma odlučili meč završiti jednako prljavo kako su igrali i njihovi protivnici? Zaista je jadno to obrazloženje po kojem su oni odlučili raditi cenzuru na traženje brojnih volontera. To je toliko oprobana metoda da mi nije jasno kako ih nije bilo stid tako nešto spominjati. Tako su se nekad skidale glave ljudima na traženje radnika i radničke klase. Ali uvijek onih bez imena i prezimena. Ta metoda, nažalost, nije do danas izumrla u Hrvatskoj, a svoje je korijenje pustila i tamo gdje je najmanje trebala.

U svojoj silini i neumjerenosti napada protivnici ovog referenduma su često govorili o inicijativi „U ime obitelji“ kao o nekome tko ima totalitarni svjetonazor i upozoravali su da bi baš zato trebalo ignorirati prikupljene potpise i zabraniti referendum. Umjesto da im pokažu i dokažu da nisu takvi, da su tolerantni i spremni na dijalog i nakon najgrubljih napada i najoštrijih kritika, inicijatori referenduma su napravili potez kojim su pokazali da se zalažu za drukčije zakonske definicije o braku i obitelji, ali da po pitanju demokracije, tolerancije i slobode mišljenja nisu ništa bolji od onih koji su ih napadali. Pokazali su da nemaju snagu skromnosti u trenutku pobjede.

U cijeloj ovoj priči je čudno i to da nitko od ljudi koji su donosili odluku u medijskoj cenzuri nije imao na umu Isusov nauk i poruku o okretanju drugog obraza. Umjesto da svojim mučiteljima okrenu drugi obraz, inicijatori referenduma su posegli za istom onom batinom kojom su dobijali po leđima sve ovo vrijeme.

Gospođe i gospodo iz inicijative „U ime obitelji“, ako ste već zanemarili neka suvremena demokratska dostignuća, niste li se mogli zapitati gdje bi danas bio ljudski rod da Isus Krist nije primio križ na svoja leđa nego da je umjesto toga posegnuo za kopljem kojim je na kraju bio proboden na križu?

Ja vam svoj potpis nisam dao da se valjate u blatu s onima koje s teškom mukom mogu nazvati novinarima. Dao sam vam svoj potpis da budete bolji od njih. Niste uspjeli. Na sreću, posljedica ovog referenduma se ne može poistovjetiti s vama, koliko god vam slava neopravdano udarila u glavu.

A možda je sve ovo bila i Božja providnost. Zamislite da vam sad nisu maske pale s lica i da ste se za koji mjesec pojavili negdje sa svojim političkim ambicijama. E to bi tek bila tragedija. Bog nam uvijek učini dobro djelo, samo ga trebamo prepoznati.   

ZAMKE NETOLERANCIJE

Pismo neznanom pederu: Ako sam zaokružio ZA, to ne znači da te mrzim!
NEMA DVOJBE da su mediji pali na ispitu. Nema dvojbe da HND nije obavio svoju dužnost - jer baš ničim nije reagirao na drske smišljene manipulacije kojima svjedočimo posljednjih dana. Novinari su jednostavno prestali biti novinari. >>

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

željka markić, referendum, u ime obitelji