IVAN HRSTIĆ

OBRAT : Razlog odustanka: Sudjelovanje u skandaloznoj promjeni Ustava bilo bi političko samoubojstvo HDSSB-a

Koja je cijena HDSSB-a?

Piše: Ivan Hrstić

Upravo sam dovršavao komentar pod radnim naslovom "Čime je Milanović kupio podršku Laburista i HDSSB-a za promjenu Ustava?", kad je stigla vijest koja je barem na prvi pogled srušila cijelu konstrukciju teksta. Ali samo na prvi pogled. Tako da najveći dio teksta ostaje kakav je i bio.

Posljednjih nekoliko dana, unatoč upitima, nismo uspjeli od HDSSB-a dobiti neki suvisao odgovor zašto baš oni pristaju biti trojanski konj pomoću kojega će Zoran Milanović jednim potezom zabiti glogov kolac u srce 'povampirene' neposredne demokracije i desne opcije u Hrvata, te istjerati na čistac King Konga. No, danas je došlo do obrata: Vladimir Šišljagić objavio je da HDSSB ipak neće podržati najavljivane promjene Ustava >>. Barem zasad.


HDSSB-u je danas nekako odjednom svanulo da će ustavne promjene u potpunosti ubiti referendum kao realistično sredstvo odlučivanja! To je trebalo biti jasno od početka. Olakšano je jedino prikupljanje potpisa, no uvođenje cenzusa, suprotno preporukama venecijanske komisije, u stvarnosti onemogućava da se referendumom izglasa bilo kakva promjena.

Nema nikakve sumnje da podrška HDSSB-a uopće ne bi bila upitna kad oni nakon svega ne bi bili označeni kao Jude koji su izdali referendum o ćirilici, izdali interese branitelja od kojih veliki dio dolazi upravo iz njihove lokalne izborne baze. Padne li referendum ne zato što je Ustavni sud u demokratskoj proceduri ustvrdio da je pitanje neustavno, već zato što se u očima branitelja HDSSB prodao 'komunjarama', bit će to političko samoubojstvo nekad ambiciozne slavonske stranke i početak njezinog kraja. Branimir Glavaš se uskoro ne bi imao na što vratiti. A on itekako sanja svoj skori trenutak povratka i pripremu novog trijumfa.

Potpuno je jasno zašto to vladajućima odgovara (bez obzira tko oni bili), jer je u prirodi vlasti da zatire svaku moguću konkurenciju, poput lava koji ubija mladunčad pobijeđenih lavova. No, apsolutni je misterij zašto bi se za ograničavanje referenduma zalagale oporbene stranke koje nemaju baš nikakvu šansu samostalno osvojiti vlast, kao što su Hrvatski laburisti i HDSSB i kojima bi referendum trebao biti jedno od moćnih oružja u borbi za vlastite ciljeve. Za laburiste donekle može biti opravdanje u tome što su prva dva građanska referenduma (možda i zadnja dva?) donijela baš takva referendumska pitanja s kojima se oni svjetonazorski ne slažu, no, u njihovom interesu bi trebalo biti da se referendumska problematika bolje uredi, a ne da se referendum u potpunosti onemogući.

No, utoliko je čudnije zašto je baš Dragutin Lesar, nekadašnji sindikalni, a danas čelnik nekonvencuionalne ambiciozne stranke, inzistirao na visokom cenzusu koje posve onemogućava građansku konkurenciju parlamentarnim inicijativama.

Za Vladimira Šišljagića i društvo nema baš nikakvog opravdanja i u njihovom slučaju jedino logično pitanje barem do danas bilo je: Čime Vas je, gospodo, Zoran Milanović (pot)kupio? Ne zato što bismo imali nekakve dokaze za to, već zato što se uopće ne možemo domisliti alternativnom pitanju.

Kuloarske priče povezane s trgovinom nekakvim optužnicama i ulozi Mladena Bajića ostavit ćemo tako zasad po strani, a ostaje nam da se pozabavimo onim najočitijim: Milanovićevo obećanje o podjeli Hrvatske na regije. To je očito bio savršeni paravan ili pak mamac kojem u HDSSB-u nisu mogli odoljeti i zbog toga su uletjeli u ove inače potpuno nepotrebne promjene Ustava.

Dvojbeno je ipak koliko oni kao stranka time zapravo dobivaju. Ne treba naravno sumnjati u njihov lokalpatriotizam, no posljednji lokalni izbori pokazali su da HDSSB ima itekakvih problema zadržati utjecaj u svojem glavnom uporištu - Osijeku i osječko-baranjskoj županiji - te da na razini neke regije koja bi se možda mogla nazvati Slavonskom, njihov presudni utjecaj ne bi nitko mogao zagarantirati.

Dvojbe tu ne prestaju, jer Milanović je odbio na bilo koji način precizirati čime bi ta regionalna podjela na samom koncu mogla rezultirati, a kamoli obećati im da će HDSSB-u izručiti Veliku Slavoniju, tako da je njegovo obećanje zasad samo figa u džepu, mačak u vreći, vrabac na grani.

Milanoviću ustavne promjene trebaju između ostalog i da bi zaustavio referendum o ćirilici. Kombinacijom njegove manjkave emocionalne inteligencije, prekomjerne arogancije te povrijeđene taštine, iskra koja je kresnula u Vukovaru zapalila je čitavu Hrvatsku i sad, umjesto o izuzeću Vukovara u zakonu o upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjina raspravljamo o izuzeću ćirilice iz 99% zemlje.

Jedini ispravni način za zaustavljanje referendumske inicijative s potencijalno štetnim pitanjem bio bi kompromis između vlade i predlagatelja, no ta riječ izbrisana je iz Milanovićevog rječnika. A i vrijeme za to je vjerojatno iscurilo sa službenom predajom 600-tinjak tisuća potpisa.

Ali, ni jedina preostala legitimna i legalna alternativa tom kompromisu za Milanovića ne dolazi u obzir: traženje od Ustavnog suda da kao Ustavom za to predviđena institucija da ocjenu ustavnosti referendumskog pitanja. Jer, premda ovo referendumsko pitanje nije neustavno samo po sebi, odnosno nije kontradiktorno nijednom pojedinom stavku Ustava, Ustavni sud mogao bi donijeti i po mnogima dvojbenu političku odluku da ono nije u duhu hrvatskog Ustava i ipak ga proglasiti neustavnim. No, premijer i dalje ustraje na tome da Sabor, kao "donositelj Ustava" ima pravo taj Ustav i tumačiti. To objašnjenje je, naravno, koliko naivno toliko i pogrešno i na razini je ekspertize Peđe Grbina, koji je donedavno tragikomično tvrdio da rezultati građanskog referenduma traže dvotrećinsku potvrdu zastupnika u Saboru.

HDSSB-u bi sad itekako odgovaralo da Ustavni sud ipak dobije priliku djelovati te da tako ne moraju sami 'okrvaviti ruke' referendumom o ćirilici, a da istodobno od Milanovića utrži jače garancije da će dobiti ono što su tražili, te da neće popustiti pred zahtjevima koje je iznio predsjednik Josipović. No Milanoviću se iznimno žuri, jer ako na vrijeme ne prođu ustavne promjene nastale kao posljedica Lex Perković, onda će hrvatsko pravosuđe 1. siječnja na stolu pri odlučivanju o sudbini Josipa Perkovića imati samo europski uhidbeni nalog pa on može slobodno već sad planirati put u Frankfurt - bez kufera i povratne karte.

Nikad do sada Ustav nije bio ovako podvrgnut taštinama jednog čovjeka. Umjesto legalističkog pristupa, Milanović kreće u zaoštravanje Ustavne krize i rata s Ustavnim sudom kao neprijateljski nastrojenom institucijom. No, za to mu je potreban sitni uvjet - podrška Laburista i HDSSB-a. Nema nikakve sumnje da podrška HDSSB-a uopće ne bi bila upitna kad oni nakon svega ne bi bili označeni kao Jude koji su izdali referendum o ćirilici, izdali interese branitelja od kojih veliki dio dolazi upravo iz njihove lokalne izborne baze. Padne li referendum ne zato što je Ustavni sud u demokratskoj proceduri ustvrdio da je pitanje neustavno, već zato što se u očima branitelja HDSSB prodao 'komunjarama', bit će to političko samoubojstvo ambiciozne slavonske stranke i početak njezinog kraja.

Branimir Glavaš se uskoro ne bi imao na što vratiti. A on itekako sanja svoj skori trenutak povratka i pripremu novog trijumfa. Nakon odslužene kazne on bi, premda sa stigmom ratnog zločinca, u očima zakona bio posve jednak bilo kojem drugom građaninu. Što bi značilo i da može birati i biti biran. Samo je pitanje: na čiju bi to podršku u Slavoniji ili bilo gdje u Hrvatskoj mogao računati čovjek tko je sudjelovao u saborskoj eutanaziji referenduma o ćirilici i poslužio beskrupuloznim planovima SDP-ovog premijera? Na glasove ljevice i centra ionako ne može računati, tamo baš ničim ne može ubrati nove bodove, a na desnici bi bio definitivno označen kao izdajica.

To je jedan od razloga zašto sada HDSSB pokušava kupiti još vremena. Ali to nije sve. Javna rasprava oko promjena Ustava bila je besramno kratka, Sabor nije raspravljao čak ni o amandmanima koje je podnio ovlašteni predlagatelj - predsjednik Republike. Unatoč Josipovićevom klizećem startu
u posljednjem trenutku s Pantovčaka na Markov trg, Milanović ga je u potpunosti ignorirao i nije ga pripustio ni na utješnu prvu bazu. No, ono što je Ivo Josipović izgovorio >> ne može tek tako nestati, jer se radi o vrlo ozbiljnim primjedbama na tekst ustavnih promjena, a ukazao je i na elemente na koje bi mogao, a možda i morao reagirati Ustavni sud i tako dovesti u pitanje barem dio paketa ustavnih promjena. Htio-ne-htio, Milanović će se ipak morati vratiti na Josipovićeve prijedloge kojima se u pitanje dovodi i predložena regionalna podjela.

HDSSB-u bi sad itekako odgovaralo da Ustavni sud ipak dobije priliku djelovati te da tako ne moraju sami 'okrvaviti ruke' referendumom o ćirilici, a da istodobno od Milanovića utrži jače garancije da će dobiti ono što su tražili, te da neće popustiti pred zahtjevima koje je iznio predsjednik Josipović.

No Milanoviću se iznimno žuri, jer ako na vrijeme ne prođu ustavne promjene nastale kao posljedica Lex Perković, onda će hrvatsko pravosuđe 1. siječnja na stolu pri odlučivanju o sudbini Josipa Perkovića imati samo europski uhidbeni nalog pa on može slobodno već sad planirati put u München - bez kufera i povratne karte.

Tako da nema sumnje da će Milanović itekako pojačati svoju ponudu HDSSB-u ispod stola, no, ako oni pod povećalom javnosti ponovno zagrizu na isti mamac, ta sramna politička trgovina kojom se pred našim očima besramno prostituiraju sabor i Ustav - u tom trenutku neće više ostati skrivena ni zadnjem političkom slijepcu u ovoj državi.

Za FB komentare osvježite ovdje >>

Za rubriku ''vjerovali ili ne'': Talijani bijesni, za pretovar sirijskih otrova u njihovim lukama saznali su od - Milanovića?!?
Dva su moguća odgovora: (1) premijer je traljava šeprtlja koja ne zna pripremiti teren niti za vlastitte inicijative, ili je pak (2) prepredeni lukavac koji zapravo nije htio da prođe inicijativa koju su mu nametnuli drugi, ali je nije imao hrabrosti otvoreno odbiti. Točan odgovor zaokružite sami. >>