Ante Gugo

ANTE GUGO - ISPOD POVRŠINE: Hoće li Hrvatska biti sretnija zemlja zato što je Šimunić drastično kažnjen?

Pomoz' Bog, junaci, dragi čitatelji koji se usudite čitati ovu kolumnu!

Piše: Ante Gugo

Pomoz' Bog, junaci, dragi čitatelji koji se usudite čitati ovu kolumnu! Unaprijed se ispričavam svima vama koje je ovaj i ovakav pozdrav jako povrijedio. Svima takvima savjetujem da u komentarima ispod teksta od mene zatraže osobnu ispriku kako bih se mogao ispričati ako je to potrebno. Ipak, nekako mi se čini da vas neće biti puno. Da sam napisao Za ... i ono dalje što je izrekao Josip Šimunić, bojim se da bi čak i urednik bio u dilemi hoće li objaviti kolumnu. Doduše, poznavajući ga, siguran sam da bi je objavio, kao što sam siguran i da bi baš te riječi izvukli iz konteksta i optuživali me za fašizam oni koji danas likuju zbog kazne Josipu Šimuniću.

A ja im ne dam prigodu za to. U stvari, ne želim da razvodnjavaju temu. Stoga želim postaviti pitanje: koja je razlika između podrava „Pomoz' Bog, junaci!“, kojeg možete izgovoriti bilo gdje u Hrvatskoj i nitko se neće zapitati čije osjećaje on vrijeđa, pozdrava koji su srbijanski sportaši izgovarali tijekom šetnje Zagrebom, pozdrava koji je bio službeni četnički pozdrav baš na onaj način na koji je bio ustaški i onaj što ga je na Maksimiru uzviknuo Josip Šimunić?


Šimunića danas razapinju oni koji Mesiću crtaju anđeosku aureolu oko glave. Ovo spominjem tek toliko da pokažem kakva je dosljednost autora pisama FIFA-i i pamfleta protiv nogometaša kojima su preplavljeni mediji. Dakle, ponesen oduševljenjem zbog povratka navijača, Šimunić im se očito poželio nekako zahvaliti, pokazati da je i on njihov dio. Na nesreću, mislio je da je to najbolje napraviti navijajući baš kao i oni. I izabrao je pogrešan navijački slogan. Izabrao je pozdrav s kojime u Hrvatskoj treba biti oprezan.

Količina naslade koja je zbog drakonske kazne Josipu Šimuniću preplavila Hrvatsku daje mi osjećaj straha i ugroženosti. Bojim se hrvatske podijeljenosti na ustaše i partizane, a netko je opet razbuktao baš tu podjelu. Taj netko nije Josip Šimunić. Ugrožen sam jer sam Hrvat. Šimunić nije prvi igrač u Europi, a niti u svijetu koji je napravio nedopustiv politički ispad. Ipak, nitko dosad nije dobio tako veliku kaznu. A nikad iz države nepromišljenog igrača nisu od FIFA-e tražili da kazna bude visoka.

Nizozemska je čak imala izbornika koji je javno rekao da u njegovoj momčadi mogu igrati samo igrači svjetlije puti. I nikom ništa. Domaći, dobro obaviješteni nogometni izvori govore o više stotina mailova u kojima se od čelnika svjetskog nogometa tražilo čak i da Šimuniću doživotno bude zabranjena svaka nogometna aktivnost. Ovo je pojava koja svakako zaslužuje temeljitu analizu. Nažalost, ona je u Hrvatskoj nemoguća. Ako bih krenuo od temeljnog pitanja tko su ljudi koji su se zalagali za tako visoku kaznu Šimuniću, odmah bih bio optužen za prebrajanje krvnih zrnaca i nacionalizam, odnosno nacionalnu nesnošljivost. Zato ću krenuti drugim putem. Zapitat ću se zašto ti isti dušebrižnici koji su pisali FIFA-i, ti isti novinari koji danas pišu traktate u kojima kaznu Šimuniću drže opravdanom, zašto nitko od njih nije reagirao kad je srbijanski košarkaš pokazivao svoju tetovažu Draže Mihailovića. Što bi bilo da je Šimunić na Maksimiru skinuo majicu i pokazao tetovažu Ante Pavelića, koju na sreću nema? On nije baš toliko zagrižen. Gdje su bili tada svi oni koji danas s tolikom  sladostrašću pišu o kraju jedne velike nogometne karijere? Jesu li tada bili toliko glasni? Ma na koncu, ni glasa nisu puštali kad se Vukovarom orilo „Nož, žica, Srebrenica!“. Zašto je onda hrvatski nacionalizam toliko gori od svih drugih nacionalizama?

Kad bi se u ovom slučaju radilo samo o tome da netko želi pomesti u vlastitom dvorištu, onda bi to bilo za svaku pohvalu. Nažalost, ovdje uopće nije bilo riječi o tome. Da jest, onda bismo se sami pozabavili time, bez traženja da FIFA drastično kazni jednog od najboljih igrača naše nogometne reprezentacije.

Josip Šimunić napravio je glupost koju ne treba niti pokušati opravdati. Nije glupost što je uzviknuo taj pozdrav koji ne smijem citirati kako ga netko ne bi mogao citirati istrgnutog iz konteksta, a i onako svi znademo o čemu se radi. Glupost je što je on uopće uzimao mikrofon i što je išao tako koketirati s navijačima. U ovoj je državi i previše onih koji se nisu mogli pomiriti s uspjehom hrvatske reprezentacije i koji su čekali bilo kakav incident. Da nije viknuo taj nesretni pozdrav i da je tada sve prošlo u redu, ali da je vani netko slomio granu na nekom zelenilu u parku, Šimunić bi bio optužen za raspiravanje strasti. Naš branič to je mogao, a možda i nije morao znati. Sasvim svejedno. On je nogometaš, a ne stadionski zabavljač.

Nije trebao to napraviti. Ali kad već jest, je li se itko zapitao zašto jest. Je li Josip Šimunić nacionalist? Je li on fašist? Mrzi li druge ljude zbog njihovog rodnog određenja? Ne, ne i ne, to je odgovor na ova pitanja.

I u tom trenutku prkosa i inata, Joe je možda i podsvjesno uzviknuo ono za što je znao da će najviše naljutiti dežurne defetiste, one koji bi jedva dočekali da Hrvatska nije otišla u Brazil. Kasnije je izjavio da je dugo čekao da baš to napravi. Da, dugo je čekao da praktično pokaže srednji prst onima koji su njega i kolege reprezentativce proglasili zrelima za staro željezo. Platio je vrlo visoku cijenu za to. A ja se pitam bi li je platio da nije onako oštro startao na onog srbijanskog igrača u utakmici Hrvatska – Srbija, spasivši tada Hrvatsku od prevelike sramote nakon koju bi reprezentativni nogomet teško preživio u ovoj zemlji. Hrabri ratnici, nažalost, uvijek plate najveću cijenu.

Od početka do kraja utakmice, cijeli je stadion povremeno uzvikivao taj povijesni, ali u jednom kratkom i vrlo zlom trenutku hrvatske povijesti jako osramoćeni pozdrav. Igrači i reprezentacija prošli su vrlo mučno razdoblje u kojem su se navijači distancirali od njih. Nakon utakmice u kojoj se to zajedništvo moglo vidjeti u zraku, emotivna ljudina Josip Šimunić želio se na neki način zahvaliti. Znao je koliko su navijači u javnosti napadani zbog pozdrava. O samom pozdravu on je znao vrlo malo, onoliko koliko su ga naučili roditelji dok je kao dijete odrastao okruženo emigrantima pobjeglima od komunizma i Jugoslavije. Na koncu, ni Stipe Mesić svojevremeno nije odolio tom ozračju pa je probesjedio nešto zbog čega bi Šimunić možda dobio i zatvorsku kaznu. No, Šimunića danas razapinju oni koji Mesiću crtaju anđeosku aureolu oko glave. Ovo spominjem tek toliko da pokažem kakva je dosljednost autora pisama FIFA-i i pamfleta protiv nogometaša kojima su preplavljeni mediji. Dakle, ponesen oduševljenjem zbog povratka navijača, Šimunić im se očito poželio nekako zahvaliti, pokazati da je i on njihov dio. Na nesreću, mislio je da je to najbolje napraviti navijajući baš kao i oni. I izabrao je pogrešan navijački slogan. Izabrao je pozdrav s kojime u Hrvatskoj treba biti oprezan.

Taj isti pozdrav često je bio uzvikivan tijekom Domovinskog rata. Postoje dvije kategorije ljudi koji su ga uzvikivali. Jedni su bili kafanski ratnici koji su tako pozdravljali spominjući spremnost i dom na ulasku u svaku birtiju u kojoj su se skrivali od moguće mobilizacije. Drugi su bili časni, pošteni i hrabri bojovnici Hrvatskih obrambenih snaga, poznatiji kao HOS-ovci. To su oni momci u crnim odorama koji su prvi krenuli nezadovoljni sporom organizacijom obrane države od strane državnog vrha. Mržnja prema tim momcima ne stišava se od 1991. pa do dana današnjeg. Oni jesu krivi, ali ne zbog ustaške značke na kapi, ne zbog crne odore, ne zbog pozdrava kojeg je uzviknuo i Šimunić. Oni su krivi jer je Kruševo palo malo sporije nego su neki u vrhu JNA, ali i neki u Hrvatskoj htjeli, oni su krivi jer Bogdanovci nisu htjeli pasti pa se i Vukovar održao još barem 20-ak dana dulje. Za to vrijeme, priliku za bolju obranu dobili su i Zadar i Vinkovci. A bilo je još puno, puno takvih primjera po Hrvatskoj. Tim momcima to do danas nisu oprostili oni koji u Šimunićevom pozdravu vide samo fašizam i ništa drugo.

Osobno nikad nisam mislio da je Ante Pavelić u sebi imao išta povijesno pozitivnog. Mislim da je Nezavisna Država Hrvatska nešto što se hrvatskom narodu nikad više ne bi smjelo dogoditi ili ponoviti. Mislim da svakog normalnog Hrvata treba biti stid zbog onoga što je ustaški režim u Drugom svjetskom ratu napravio onima koji nisu rođeni kao Hrvati. Isto sam mislio i 1991. kad sam primio u ruke značku s hrvatskim grbom, slovom „U“ i plamencem, i stavio ju na crnu beretku. Bojali su se te kape i crne odore tadašnji okupatori više nego najbolje puške koju sam mogao imati u ruci. I tada sam mislio jedino o tome. Povijest tog znaka bila mi je nešto potpuno nevažno. Vjerujem da se nekako slično osjećao i Josip Šimunić u trenutku eksplozije emocija nakon pobjede nad Islandom, koja je ostvarena usprkos činjenici da su ove igrače i ovu reprezentaciju kroničari sportskih i društvenih zbivanja proglasili otpisanima.

Napadali su ih baš kao i navijače, koji su u zajedništvu s igračima pokazali da ih još ne treba otpisivati. Ni jedne ni druge. I u tom trenutku prkosa i inata, Joe je možda i podsvjesno uzviknuo ono za što je znao da će najviše naljutiti dežurne defetiste, one koji bi jedva dočekali da Hrvatska nije otišla u Brazil. Kasnije je izjavio da je dugo čekao da baš to napravi. Da, dugo je čekao da praktično pokaže srednji prst onima koji su njega i kolege reprezentativce proglasili zrelima za staro željezo. Platio je vrlo visoku cijenu za to. A ja se pitam bi li je platio da nije onako oštro startao na onog srbijanskog igrača u utakmici Hrvatska – Srbija, spasivši tada Hrvatsku od prevelike sramote nakon koju bi reprezentativni nogomet teško preživio u ovoj zemlji. Hrabri ratnici, nažalost, uvijek plate najveću cijenu.

Na kraju se želim zapitati bi li Šimunić dobio ovliku kaznu da nije bilo srbijanske diplomatske inicijative protiv Hrvatske na koju naša diplomacija nije niti pokušala odgovoriti. Možda će se netko zapitati je li nogomet zaista toliko važna stvar. Kad sam znao otputovati 3 – 4 tisuće kilometara daleko, prvo po čemu bih uspio ljudima objasniti iz kojeg dijela svijeta dolazim bili su Šuker. Ćiro, Branko Ivanković... Drugi trenutak po kojem je Hrvatska postala prepoznatljiva u svijetu bile su navijačke majice s Europskog prvenstva u Austriji na kojima je pisalo A proud to be Croat (ponosan sam što sam Hrvat).

Netko se pobrinuo da sad u svijetu budemo prepoznati po nečem drugom. Ne Šimunić, nego oni koji su pisali pisma i tekstove tražeći ovakvu kaznu za njega. Hoćemo li nakon ovakve kazne Šimuniću biti ponosniji? Hoćemo li biti sretniji?

Razlog odustanka: Sudjelovanje u skandaloznoj promjeni Ustava bilo bi političko samoubojstvo HDSSB-a
Je li Velika Slavonija cijena HDSSB-a? >>

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

ante gugo, za dom spremni, joe šimunić