A PHP Error was encountered

Severity: Warning

Message: getimagesize(http://www.politikaplus.com//upload/images/arhiva/O-P-Q/potpuna-insuficijencija-satisfakcje-100.jpg): failed to open stream: HTTP request failed! HTTP/1.1 404 Not Found

Filename: controllers/home.php

Line Number: 131

Od Kakanije do Podunavizma: Europa u procijepu između lijevih i desnih totalitarizama | Politika+
THOR EINAR LEICHHARDT

KOLUMNA THORA EINARA LEICHHARDTA: Od Kakanije do Podunavizma: Europa u procijepu između lijevih i desnih totalitarizama

Podunavska incijativa je moguća.

FOTO: Ivan Hrstić
Piše: Thor Einar Leichhardt

"Moguće je izbjeći vojnu invaziju, no ono što se ne može izbjeći jest invazija ideja čije je vrijeme došlo."
Victor Hugo ~ Histoire d’un Crime


 "Shvatio sam i nešto više, da pojave u povijesti treba promatrati iz daljine vremenskih razmaka; i da periodizacija ne može biti isključivo okovana u datume; nego se mora oblikovati iz značajke duhovnosti, koja se u stanovitom periodu povijesti izražava"
Bogdan Radica ~ Živjeti , nedoživjeti, knjiga prva- str.165


Ugledni hrvatski mislilac, intelektualac, pisac i povjesničar Dr. Bogdan Radica napisao je kada se susreo s francuskim piscem Pierre Drieu La Rochelleom u Parizu, da je taj pisac ''predstavnik jedne izgubljene generacije koja ne zna što će sama sa sobom''. Premda je Drieu pokušavao pronaći izlaz u svojevrsnim utopijama maštajući o ujedinjenoj Europi od kojih su mnoge bile više no pogrješne, njegovo traženje kojemu je posve nedostajalo pragmatičnosti i dodira s realnošću, na kraju se završilo s njegovim samoubojstvom. Radica je pritom predvidio i moralno-civilizacijski krah Europe, stoga je njegova knjiga ''Agonija Europe'' i u današnje vrijeme svojevrsno upozorenje na ono što nam se već događa, i što će se uostalom neminovno i dogoditi.

Proroka i duhovnih učitelja više nema, jer i da postoje – bili bi ponovno kamenovani ili razapeti. Ako još i postoje, i proroci su digli svoje ruke od ovakve civilizacije i našli svoje utočište na izoliranim mjestima daleko od ljudi, na udaljenim otocima koje oplakuju mora i oceani, na svetim mjestima opisanim u već odavno zagubljenim i zaboravljenim knjigama povijesti, gdje obitavaju skriveni od očiju drugih, te za njihovu egzistenciju znade nekolicina ljudi, na onim nedostižnim planinskim vrhovima i obroncima, gdje su im susjedi posljednji primjerci ptica koje označavaju slobodu i integritet - orlovi i sokolovi, te usamljeni redovnici u samostanima zaboravljenih religija i vjera .

Došli smo do trenutka kada je iskomercijaliziranost i duhovna ispraznost našega života dosegla jednu točku u kojoj više nema nikakva strukturalna, kulturnog ili ideološkog otpora, i u kojemu su gotovo sve sfere društvenog i individualnog života reorganizirane u biti samo kao jedna funkcija u neoliberalnoj konzumerističkoj logici.

Prva, kao i ova trenutna, posljednja faza neoliberalizma, gotovo su otkinula pojedinca u svakom pogledu od njegovog identiteta. Logika neoliberalizma uhvatila se i infiltrirala u skoro sva područja privatnog i javnog života. Živeći u ovim vremenima post-identiteta, pitanje koje se postavlja jest gdje se jedan Hrvat, ili neki drugi Europljanin u današnje vrijeme zapravo mogu pronaći u kompletnom kaosu post-modernizma ili radije hipermodernizma? U svojim člancima često napominjem da tradicionalna dihotomija ''ljevice i desnice'' više nikako ne (po)stoji. U današnje vrijeme sve nosi prefiks - ''post''. Tako da je taj prefiks ''post'' kongruentan uz terminologiju tipa post-identitet, post ljevica, post desnica, post kultura (kulturološki umjesto kulturnog), post književnost, post umjetnost itd.

Na početku smo jednoga novoga perioda u ovoj globalističkoj- mondijalističkoj verziji Europe, drugim riječima Europskoj Uniji, u kojemu dihotomiju čine na jednoj strani stranke i udruge inspirirane institucionaliziranim post-monoteizmom, a koje pokušavaju pronaći nove vidove svojeg kompletnog povratka i utjecaja u sferu političkog, ne bi li pritom povratile sve veći autoritet i pritom se koristeći izvorima religiozne tradicije prisutne u određenoj zemlji,
dok se na drugoj strani nalazi sve agresivniji sekularizam i ateizam u kojemu dominantnu ulogu ima između ostaloga i religija ''ljudskih i svih ostalih prava''. Oboje polako postaju glavnim čimbenicima postmodernog društva, drugim riječima hipermoderniteta, zamijenivši pritom skoro posve nekadašnju političku dihotomiju, profilirajući se sve više i otvoreno ne samo kao surogati, već potpuna zamijena za nekadašnju političku i kulturnu ''ljevicu i desnicu''. Ono što vidljivo izostaje jest dijalektika, a s njom naravno i vrlina duhovne izvrsnosti aretē (grčki: ἀρετή), i to upravo iz razloga jer se promiču interesi pojedinih sfera, tako da, premda je dihotomija prisutna, ona izlazi sve više izvan okvira ravnoteže, klizeći polako, ali sigurno u nove oblike svojevrsnih post ideologija. Religija lišena filozofije, svoje prirodne iskrenosti kao i prostodušja, okrenuta od ljudi, postaje sentimentalizam koji prerasta u fanatizam, koji se boji izgubiti tlo ispod sebe, dakle drugim riječima - svoju sljedbu.

Na suprotnoj se strani nalazi filozofija, koja osim što nije ništa drugo no mentalna špekulacija potpomognuta svojevrsnim nihilizmom, promovirajući usput i ateistički hedonizam, pokušavajući se riješiti Svetog kao i prisustva duše, i to ne samo u čovjeku, već i u svemu onome što živi, okružuje i nalazi se u prirodi i oko nas, koja obožava tehnološki napredak kao novoga Boga, pokušava izjednačiti sportskog pobjednika s gubitnikom, reducirati humanističke znanosti do točke kada bi cjelokupno znanje trebalo biti izbrisano i zamijenjeno čistom ekonomijom profita i kalkulacijama. Dovoljan dokaz za to je da sve više mladih ljudi umjesto humanističkih znanosti studira subjekte poput: ''razvoj video –igara'' ili ''poslovno managerske škole'' koje praktički niču poput gljiva poslije kiše.

Hrvatskoj, Europi i Zapadnoj civilizaciji stoga prijeti jedan potpuni kolaps njenih političko-religioznih temelja koji ni sam Oswald Spengler ne bi mogao opisati. Ako dočim prije želimo još nešto spasiti, ako doista želimo da djeca naše djece žive u jednom mirnom svijetu, potrebno je ponovno otkriti naše korijene, vratiti se iskonskom štujući te iste korijene, predaje i naslijeđe, no ne u nekom arhaičnom obliku, jer je to naravno i nemoguće.

Proroka i duhovnih učitelja više nema, jer i da postoje – bili bi ponovno kamenovani ili razapeti. Ako još i postoje, i proroci su digli svoje ruke od ovakve civilizacije i našli svoje utočište na izoliranim mjestima daleko od ljudi, na udaljenim otocima koje oplakuju mora i oceani, na svetim mjestima opisanim u već odavno zagubljenim i zaboravljenim knjigama povijesti, gdje obitavaju skriveni od očiju drugih, te za njihovu egzistenciju znade nekolicina ljudi, na onim nedostižnim planinskim vrhovima i obroncima, gdje su im susjedi posljednji primjerci ptica koje označavaju slobodu i integritet - orlovi i sokolovi, te usamljeni redovnici u samostanima zaboravljenih religija i vjera .

Podunavska inicijativa ili podunavizam je vrlo moguća politička, ekonomska i geopolitički pragmatična opcija, koja se kao takva jedina može suprotstaviti rastućim političkim opcijama koje u sebi nose sjeme totalitarizma ili ekstremizma, a koje dobijaju sve više zamaha u Europi dolazile one s tzv. ljevice ili tzv. desnice.

Kontinentalna Europa u kojoj se naravno nalazi i Hrvatska s Danskom, Irskom i baltičkim republikama, drugim riječima kompletno bez zemalja Skandinavije, Ujedinjenog Kraljevstva i Islanda, mora pronaći svoj novi put i s njime svoju duhovnu Obnovu i potpomognuta istom mora se konačno uzdići iz svoje hibernacije, a pritom biti daleko od teorija, ideologija i pogrješaka, kako minulog nam dvadesetog, tako i početka dvadeset i prvog stoljeća. Takva geopolitička teorija zove se eurokontinentalizam, koji teži sjedinjenju zemalja kontinentalne Europe u jedan savez ili uniju, koja bi kao takva bila temeljena na posve drukčijim, prvenstveno duhovnim i kulturnim osnovama od sadašnje profitom i ekonomijom vođene ideje Europske Unije. Unutar eurokontinentalizma postoje kao takvi i drugi savezi zemalja, primjerice kao što je geopolitička teorija pod nazivom podunavizam (eng. Danubianism, koji u sebi sadrži kao svoj osnovni dio i meridijanizam ili mediteransku misao) ili bolje rečeno Podunavski savez (ili Unija) u kojoj se nalaze Austrija, Mađarska, Slovenija, Hrvatska, Češka i Slovačka, drugim riječima bivše zemlje sljednice Habsburške monarhije ili Kakanije. Više o tome možete pročitati i na njemačkom jeziku na stranicama ''Crno-Žutog saveza'' >>.

Podunavizam, kao takav, zajednički okuplja neomonarhiste i republikance (izvor za republikance je Lajoš Košut i njegova ideja Podunavske federacije kao i kasnija incijativa Richarda von Coudenhove-Kalergija i Otta von Habsburga nakon Drugog svjetskog rata). Ideja je okupiti zajednički zemlje koje su kulturno, povijesno i tradicijski povezane i koje će na taj način biti u ravnoteži sa ostalim zemljama kontinentalne Europe, a ponajviše Francuske, Njemačke, Italije kao i onih zemalja koje nisu ni obuhvaćene geopolitičkim Eurokontinentalizmom, dakle prvenstveno Velikom Britanijom i skandinavskim zemljama. Premda bi neki apriori odbacili eurokontinentalizam i Podunavsku inicijativu kao opcije za budućnost, napomenuo bih stoga da su neomonarhisti te općenito pristalice Podnavske inicijative sve brojniji, i to ne samo u Austriji i jednoj Mađarskoj Viktora Orbana (a koji je svoj recentni govor u Engleskoj ispunio i postavkom o nužnosti očuvanja tradicionalnih vrijednosti), nego ih ima sve više i u Češkoj, Slovačkoj, Sloveniji i samoj Hrvatskoj, u kojima se okrunjen nezadovoljstvom s EU, sve više doživljava svjesnost o pozitivnosti jedne posve nove Podunavske inicijative. To dakako nije više samo neka puka nostalgija ili sentimentalnost za proteklim vremenima, već nešto posve novo, okvir za buduću inicijativu, čiji su temelji nalaze primjerice u ''posljednjem samuraju Zapada'', prijestolonasljedniku princu Franzu Ferdinandu (kako ga je nazvao francuski povjesničar Dominique Venner), a koji je želio preurediti Podunavsku monarhiju tako da svi njeni narodi budu ravnopravni, blaženom posljednjem hrvatskom kralju Karlu i kraljici Ziti von Habsburg, potom u radovima mađarskog filozofa Bele Hamvasa (kojega citira i sam Viktor Orban), mislioca Erika von Kuehnelt-Leddihna, te kasnijom misli hrvatskog intelektualca i publicista dr. Bogdana Radice, te ponajviše još neotkrivenih ranijih knjiga njegove visosti nadvojvode Otta Von Habsburga (primjeri su dakako knjige ''Soziale Ordnung von Morgen'' i ''Im Frühling der Geschichte'', između ostalog inspiracija za tu knjigu bile su i knjige Ernsta Jüngera, koji je napisao i posvetu za spomen knjigu povodom osamdesetog rođendana Otta von Habsburga)  a što možemo pročitati i iz jednog od posljednjih predavanja našeg velikog akademika i znanstvenika, prof. dr. Radoslava Katičića u posljednjem broju časopisa ''Vijenac'' >>.

Podunavska inicijativa ili podunavizam je vrlo moguća politička, ekonomska i geopolitički pragmatična opcija, koja se kao takva jedina može suprotstaviti rastućim političkim opcijama koje u sebi nose sjeme totalitarizma ili ekstremizma, a koje dobijaju sve više zamaha u Europi dolazile one s tzv. ljevice ili tzv. desnice.

Ideja je okupiti zajednički zemlje koje su kulturno, povijesno i tradicijski povezane i koje će na taj način biti u ravnoteži sa ostalim zemljama kontinentalne Europe, a ponajviše Francuske, Njemačke, Italije kao i onih zemalja koje nisu ni obuhvaćene geopolitičkim eurokontinen- talizmom, dakle prvenstveno Velikom Britanijom i skandinavskim zemljama.

Duhovna okosnica gore spomenutih dviju opcija, ili da ju tako nazovemo jedna ''duhovna citadela'', naziva se paradosis (grčka riječ : παραδοσις, prof. Algis Uždavinys u knjizi ''Golden Chain''). Paradosis svoje temelje tj. težište pronalazi u zajedničkim mitovima, povijesti, kulturi, predajama i naslijeđu kontinentalne Europe, uključujući u njega i u narodu uvriježeno kršćanstvo paralelno s drevnim politeističkim, henoteističkim i rodnovjernim rekonstrukcijskim religijama kao i panteizmom. Na taj način sadašnjost pronalazi svoje izgubljene i skoro posve zapostavljene povijesne temelje, mitove, priče i heroje. U Hrvatskoj je tako zaboravljen Lucius Artorius Castus – jedna od prvih osoba koje su dale osnove za legendu o kralju Arturu, Diomed - heroj Trojanskog rata, koji je živio svoje posljednje dane na otoku Palagruži, Jonije Viški, vladar Isse/Visa, Kalija, grčki ratnik s otoka Isse/Visa o kojemu piše i dr. Katičić u svojoj knjizi ''Na Ishodištu'', Marcelin Dalmatinski – slavni paganski vojskovođa i neoplatonist iz petoga stoljeća koji je bio hrvatski pandan Julijanu Filozofu, vladaru iz četvrtog stoljeća, Mihael Tarchaniota Marullus - renesansni pjesnik, avanturist i ratnik inspiriran neoplatonizmom i prijatelj Leonarda da Vincija,  koji je branio Dubrovnik od Turaka, Frane Petrić - veliki hrvatski neoplatonistički filozof i nasljednik Gemistosa Plethona, iz povijesti dvadesetog stoljeća mislioci pokreta ''Hrvatska Povijesna Revolucija'',  hrvatskog odgovora na njemačku ''Konzervativnu revoluciju'' u kojemu su između ostaloga bili dr. Milan pl. Šufflay, dr. Ivo Pilar, dr. Filip Lukas, prof. Vinko Krišković, Antun Bonifačić, Viktor Vida, dr. Bogdan Radica, dr. Mirko Kus-Nikolajev (naš prvi autor koji je pisao o Ernstu Jüngeru te je proučavao neoplatonizam i Julijana Filozofa), dr. Ante Ciliga  i mnogi, mnogi drugi filozofi, heroji, mislioci koji su danas zaboravljeni. 

Paradosis / Paradozija se pritom i razlikuje od škole tradicionalizma/perenijalizma u kojima su neki od glavnih mislilaca Rene Guénon i Julius Evola. Paradosis je novi naziv za ono što je francuski povjesničar Venner nazivao u svojim posljednjim knjigama - ''Traditionism'' ili tradicionizam (od latinske riječi traditio). Paradosis je kao naziv terminologijski mnogo prikladniji, jer se ne miješa sa već postojećim ''Tradicionalizmom'', te je kao takav i na taj način od njega odijeljen. Paradosis između ostaloga postavlja misao i i predstavlja mislitelja/mislioca putem svojevrsnog stoičkog asketicizma koji prolazi kroz svoje prirodne etape ili razdoblja (grčki : physis - φύσις), a u kojemu se ispoljava, gore u tekstu već spomenuti - arete ili duhovna izvrsnost, kojoj je zadatak stvoriti mislioca - aristokrata duha.

Na onaj način kakvim su bili starogrčki filozofi, a kasnije neoplatonisti, te nakon toga svećenici i redovnici keltskog kao i rano europskog kršćanstva, koji su njegovali kulturu, običaje, predanja, naslijeđa, čuvajući tako za nadolazeća pokoljenja drevne spise i znanja u svojim samostanskim knjižnicama. Zadatak je dakle ono što pokojni prof. dr. Uždavinys piše: ''odmak od onoga što je moderna Zapadna filozofija postala, čudovišna i duhovnom korupcijom prožeta kreatura, oblikovana prvobitno kasnom kršćanskom teologijom i post-dekartovskom logikom i koja je sustavno reducirana na filozofski diskurs jedne dogmatske vrste, kroz kobnu jednostranost svog tobožnjeg sekularno humanističkog mentaliteta, uz ključno nerazumijevanje tradicionalne mudrosti. Zadatak drevnih filozofa bio je kontemplirati kozmički poredak i njegovu ljepotu, živjeti s njime u skladu, transcendirajući pritom ograničenja nametnuta osjetilnim iskustvom i diskurzivno promišljanje. Jednom riječju, putem mudrovanja (razumjeti ga kao vrstu asketicizma) kultivacija, prakticiranje i njega prirodnog, etičkog, građanskog, pročišćavajućeg, teoretskog, paradigmatičkog te hijeratičkih vrlina (aretai), a upravo putem noetičke vizije (noesis), drevni su filozofi pokušali probuditi božansko svjetlo iznutra tako da dotaknu božanski intelekt Kozmosa. Za njih, doseći apoteozu (apotheosis) bio je krajnji cilj čovječanstva (telos). Christos Evangeliou stoga ispravno primjećuje da ''ni Aristotel, niti bilo koji drugi platonski, ili autentični helenski filozof , ne bi odobravao ono što je moderni europski čovjek, u svojoj pohlepnoj i nezasitoj želji za profitom i gotovo demonskom voljom za moći, napravio iz originalne helenske filozofije''. [1]

Vrijeme će naravno pokazati jesu li kontinentalna Europa i njeni narodi voljni i pripremljeni za ovakve inicijative, koje nam svakako mogu pomoći u svim sferama obnove, počevši od one duhovne, pa sve do ekonomsko – političke.

[1] Dr. Algis Uždavinys – ''Golden Chain'' (proslov, prijevod Thor Einar Leichhardt )

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

podunavizam, kakanija, Thor Einar Leichhardt