VESNA ŠKARE OŽBOLT

KOLUMNA: Vesna Škare Ožbolt: Srbi u Podunavlju svjesni su da je Tuđman spasio živote mnogih od njih

16 godina kasnije uglavnom možemo biti zadovoljni.

FOTO: Arhiv
Piše: Vesna Škare Ožbolt

Republika Hrvatska danas slavi dvije obljetnice: obljetnicu međunarodnog priznanja i 16 godina od dana formalnog završetka rata. Dana 15. siječnja 1998. na proslavi okončanja mandata UNTAES-a u Vukovaru, predsjednik dr. Franjo Tuđman riječima "konačno imamo punu državnu suverenost na čitavom državnom teritoriju" zatvorio je teško poglavlje integriranja istočne Slavonije u ustavno-pravni poredak Hrvatske.

Usudila bih se reći - što na temelju iskustva svojeg djelovanja u procesu mirne reintegracije, a što na temelju informacija raznih ljudi koji žive u istočnoj Slavoniji s kojima sam i dalje često u kontaktu – da je većina običnih građana srpske nacionalnosti prihvatila punu integraciju u Hrvatsku.

Sami pregovori oko načina provedbe mirne reintegracije istočne Slavonije odvijali su se paralelno u Daytonu, u sklopu s pregovorima za rješavanje pitanja Bosne i Hercegovine te u Vukovaru gdje je tadašnji ambasador SAD-a u RH Peter Galbraigth pregovarao s lokalnim srpskim čelnicima i radio na nacrtu budućeg sporazuma. 

Erdutski sporazum potpisan je 12. studenog 1995. od strane predstavnika vlada RH i SR Jugoslavije te veleposlanika Petera Galbraitha i mirovnog posrednika UN-a Thorvalda Stoltenberga, a Vijeće sigurnosti UN-a   Rezolucijom br. 1037 od 15. siječnja 1996. uspostavilo je Prijelaznu Upravu Ujedinjenih Naroda za Istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem (UNTAES).

Poučen iskustvom s ranijim neuspješnim misijama UN-a u Hrvatskoj (UNPROFOR i UNCRO) predsjednik dr. Franjo Tuđman, procijenio je da je za uspjeh reintegracije nužno osigurati direktan angažman SAD-a odnosno američkog čovjeka na čelu buduće misije; računao je, naime, na poslovičnu pragmatičnost i efikasnost Amerikanaca. Uz pomoć glavnog pregovarača u Daytonu, Richarda Holbrookea, izlobirao je suglasnost predsjednika SAD-a Billa Clintona te je Vijeće sigurnosti prijelaznim upraviteljem, odnosno zapovjednikom civilnih i vojnih komponenti misije UNTAES imenovalo američkog umirovljenog generala Jacquesa Paula Kleina. General Klein pokazao se ne samo efikasnim nego i posve neopterećenim diplomatskim finesama te se lokalnim srpskim vlastima u Vukovaru već na prvom sastanku obratio riječima: "Pobunili ste se, odigrali svoje karte i izgubili. Ako mi ne pomognete, odlazim, pa će Hrvati sami obaviti posao. Nema treće opcije!"

S prvim danom formalnog početka misije UNTAES-a krenule su opstrukcije procesa reintegracije od strane srpskih čelnika, ali i lokalnog stanovništva. Nakon ubojstva jednog belgijskog vojnika vrlo ozbiljan incident zbio se u proljeće 1996., kada je kamenovano vozilo američke delegacije u kojoj su bili veleposlanica SAD pri UN-u Madeleine Albright, veleposlanik Galbraith i general Klein. Prijetnje oružjem i napadi na lokalno hrvatsko stanovništvo i razna "događanja naroda" bili su svakodnevnica. Zato sintagma "mirna reintegracija" koja se uvriježila u političkom diskursu, onima koji su je provodili zvuči pomalo apsurdno, jer je za njih bila sve prije nego mirna. 

Kada danas, s povijesne distance od 16 godina pokušavamo kritički analizirati rezultate cijelog procesa mirne reintegracije, s većinom rezultata možemo biti zadovoljni; iako je demografska slika područja istočne Slavonije u odnosu na onu iz 1991. donekle izmijenjena, završetak mirne reintegracije nije potvrdio rezultate etničkog čišćenja, jer se većina onih koji su to htjeli, vratila u svoje domove, a proces povrata nastavio se i po završetku misije.

Lokalni srpski čelnici pokušavali su na različite načine zaustaviti ili usporiti proces mirne reintegracije; od zahtjeva srpske ''Skupštine'' u Podunavlju za autonomijom, ucjenjivanja međunarodnih predstavnika odlaskom Srba iz Podunavlja što su pokušavali prikazati kao „tihi egzodus“– a toga su se oni najviše bojali jer je to značilo definitivnu propast misije – pa sve do pokušaja organiziranja referenduma lokalnog srpskog stanovništva za izglasavanje autonomije, uoči lokalnih izbora.   

No, glavni problem samog procesa reintegracije, možda je najbolje izrazio predsjednik Tuđman kada je, na jednom od sastanaka u Daytonu, na izjavu veleposlanika Petera Galbraighta kako se pitanje istočne Slavonije može relativno lako riješiti, rekao da „nisu problem 'tehnikalije', ovdje je ključno pitanje hoće li Srbi htjeti prihvatiti punu integraciju istočne Slavonije u Republiku Hrvatsku". Moram naglasiti kako sam ja osobno, ali i drugi hrvatski pregovarači, kroz stotine susreta s lokalnim srpskim stanovništvom u te dvije godine trajanja misije, shvatila da nije problem u većini običnih, „malih“ ljudi, da oni doista samo žele mir  i normalan suživot sa svima, nego u njihovim vođama. Nebrojeno puta sam čula da oni ne misle isto što i njihovi vođe, ali se ne to boje javno reći, da ne bi bili izloženi prijetnjama.

Hrvatska je učinila ne mali broj ustupaka kako bi predstavnike lokalnih Srba privoljela na suradnju, sve s ciljem da zajednički dovedu misiju do njenog uspješnog kraja, a neki od tih ustupaka bili su veoma teški i mučni - tako je u sklopu procesa demilitarizacije dopustila da se postrojbe vojske Jugoslavije koje su na tom području boravile četiri godine povuku u Srbiju zajedno s teškim naoružanjem; za program otkupa oružja od lokalnog srpskog stanovništva koje se nije htjelo dobrovoljno odreći oružja, hrvatska vlada izdvojila je preko 1,6 milijuna dolara, i to u vrijeme kada nije imala dovoljno sredstava za rješavanje pitanja hrvatskih izbjeglica, pristala na zahtjev lokalnih srpskih čelnika za posebnim srpskim školama iako je tadašnje Ministarstvo prosvjete i športa izradilo zajednički program sa srpskim kulturnim društvom Prosvjeta za srpsku djecu u Hrvatskoj, dopustila je odgodu služenja hrvatske vojske za pripadnike srpske nacionalnosti uz kasnije i pravo na priziv savjesti - i još mnoge druge.

U svojem pokušaju podjele krivnje za rat međunarodna zajednica je od samih početaka rata maksimalno politizirala ljudskih prava, kao pritisak na Hrvatsku; tako je, između ostalog, bilo mnogo prijepora oko abolicije; prvi Zakon o oprostu od krivičnog progona za počinjena kaznena djela za vrijeme ratnih sukoba svima koji imaju boravište ili prebivalište na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema donesen je već u rujnu 1992., a predsjednik Tuđman je još prije toga već abolirao određeni broj hrvatskih Srba. Drugi Zakon o općem oprostu od 17. svibnja 1996. za kaznena djela počinjena na privremeno okupiranim područjima hrvatskog Podunavlja u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 1. lipnja 1996., međunarodna zajednica dočekala je na nož: tražilo se da zakon o oprostu vrijedi za cijeli teritorij RH te da se reducira inicijalna lista potencijalnih zločinaca. Pokušalo se tada Hrvatskoj nametnuti i da se ta lista proglasi konačnom i zaključenom te zabraniti gonjenje ratnih zločina bez izričite suglasnosti suda u Hagu. Oba ova zahtjeva bez presedana Hrvatska je odbacila pozivajući se na međunarodne zakone o nezastarijevanju ratnih zločina i zadržala pravo da pokreće nove kaznene postupke u budućnosti.

Kada danas, s povijesne distance od 16 godina pokušavamo kritički analizirati rezultate procesa mirne reintegracije, s većinom rezultata možemo biti zadovoljni; iako je demografska slika područja istočne Slavonije u odnosu na onu iz 1991. donekle izmijenjena, završetak mirne reintegracije nije potvrdio rezultate etničkog čišćenja, jer se većina onih koji su to htjeli, vratila u svoje domove, a proces povrata nastavio se i po završetku misije.

Ali, vratimo se na pitanje koje je Franjo Tuđman postavio Peteru Galbraightu u Daytonu: hoće li Srbi prihvatiti punu integraciju u Republiku Hrvatsku? Ako ono „hoće li“ zamijenimo s „jesu li“, na temelju iskustva svojeg djelovanja u procesu mirne reintegracije i  na temelju informacija ljudi koji žive u istočnoj Slavoniji s kojima sam i dalje često u kontaktu, usudila bih se reći da je većina običnih građana srpske nacionalnosti iskreno prihvatila punu integraciju u Hrvatsku. Oni su svjesni toga da je Franjo Tuđman ne samo reintegrirao Slavoniju nego spasio i živote mnogih od njih. A njihovi predstavnici? Neki možda i ne u potpunosti? Mnogo je vremena prošlo od srpnja 1997., kada je, povodom osnivanja  Srpskog nacionalnog vijeća, Milorad Pupovac izjavio da koncepti teritorijalnog ustroja istočne Slavonije koji bi se naslanjali na plan Z4 „u ovom trenutku s ovim stanjem stvari nisu ni izgledni ni mogući". Uvjerena sam da je g. Pupovac danas prihvatio činjenicu da bilo kakva autonomija za stanovnike srpske nacionalnosti u istočnoj Slavoniji ne dolazi u obzir - ne samo „u ovom trenutku“ nego niti u budućnosti. Hrvatska je, naime, za provedbu mirne reintegracije platila (pre)veliku cijenu. Nema zemlje u svijetu koja je uspjela praktički odmah nakon zaključenja ratnih operacija okončati rat mirnim putem.

I za kraj: u svakom ratu ponekad bude i “chaplinovskih” trenutaka; 8. lipnja 1997. dan kada je pokojni Predsjednik Tuđman, u pratnji hrvatskih dužnosnika i generala Kleina nenajavljeno posjetio Vukovar, zasigurno je jedan od takvih trenutaka: kada je predsjednik Tuđman ušao u dvoranu za sastanke srpski čelnici od šoka su se sakrili pod stol!

A Tuđman im je samo došao reći da je ovo - Hrvatska.