MISLAV MIHOLEK

MIŠLJENJA: Željka Markić u parlamentu: Je li opasnija za desnu ili lijevu opciju?

Željka Markić ima puno jaču mobilizacijsku vrijednost za lijevi spektar političke scene, nego što može ikada imati za desni, piše Mislav Miholek.

Piše: Mislav Miholek

Ovaj tekst ide tragom vijesti da HDZ razmišlja o tome da stavi Željku Markić na svoju listu za nadolazeće izbore za Europski parlament. Željka Markić je negirala takvu mogućnost. Ali u politici je sve moguće.

Nesumnjivo je da je Željka Markić jedna sposobna poslovna žena, izvanredan komunikator i da je uspjela u onome što većina nevladinih ljevičarskih organizacija samo i dalje sanja, sakupila je dovoljan broj potpisa za organizaciju referenduma, pokazala je da su ona i ljudi oko nje izvanredni organizatori, a progurala je u Ustav Republike Hrvatske željenu formulaciju o žensko-muškom braku.

Pogledamo li da su Ante Starčević i Stjepan Radić bili veliki vjernici i da su se svim sredstvima borili protiv klerikalnih opcija, ako pogledamo da je Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik maknuo Katoličku crkvu iz bilo kakvih političkih računa, onda se stvarno treba postaviti pitanje treba li Tomislav Karamarko, kao samozvani sljedbenik Franje Tuđmana, ponovno gurnuti Katoličku crkvu i njene političke sljedbenike u političku arenu?

U političkom smislu, to je velika pobjeda Željke Markić i daje vjetar u krila njezine klerikalne pozicije. Ali, kao teolog, po pozivu i zvanju, jako puno stavljam na povijesno sjećanje. Republika Hrvatska možda ove godine slavi tek svoj 24. rođendan i slavi tek 23 godine neovisnosti i 22 godine međunarodnog priznanja, ali Hrvatska kao politički entitet bila je živa puno prije 1990. Činjenica je da na ovim područjima postoji jedna opsjednutost nultim godinama, pa smo tako u 20. stoljeću imali inflaciju navedenih nultih godina. Prvo je došla 1918., pa zatim 1941., 1945., 1990. i 2000. kao novi počeci. Ali moderna hrvatska politika kreće negdje od 1861. Kada su se iskristalizirale dvije ličnosti u hrvatskoj politici, dva koncepta. Iza oba koncepta stajala su dva teologa.

Prvi se zvao Ante Starčević i danas nosi naziv Oca Domovine. To je bio desni, integralni, ekumenski, slobodarski i antiklerikalni koncept Hrvatske i hrvatske nacije. Drugi se zvao Josip Juraj Strossmayer. Bio je đakovački biskup, izvanredni mecena, tako da iza njega i danas stoje institucije kao HAZU, ali je išao stvarati klerikalni model jugoslavenske ultrakatoličke nacije, s potporom tadašnje Katoličke crkve, koja je uz Engleze, sasvim najviše pridonijela stvaranju prve Jugoslavije. Hrvatska pučka stranka, politička organizacija stvorena 1919. u Kraljevstvu SHS bila je sastavljena uglavnom od svećenika i klerikalnih intelektualaca, a za svoga glavnog protivnika je imala Stjepana Radića. Nije za odmet spomenuti, da su poslije atentata na istoga, dali potporu kralju Aleksandru.

Ako odemo malo bliže u recentniju povijest, svakako treba svratiti do Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika. Najveći dio svoga života bio je praktični ateist. Istinski veliki političar, uspjelo mu je ono što je npr. Josip Broz samo mogao sanjati. Preko Jure Radića, tzv. vatikanskim sporazumima jednostavno je kupio šutnju Katoličke crkve i maknuo je iz političke arene, po prvi put nakon 1861. Mnoge vlasti su kroz stoljeće i pol to priželjkivale, ali jedino je to Tuđman uspio.

Pogledamo li da su Ante Starčević i Stjepan Radić bili veliki vjernici i da su se svim sredstvima borili protiv klerikalnih opcija, ako pogledamo da je Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik maknuo Katoličku crkvu iz bilo kakvih političkih računa, onda se stvarno treba postaviti pitanje treba li Tomislav Karamarko, kao samozvani sljedbenik Franje Tuđmana, ponovno gurnuti Katoličku crkvu i njene političke sljedbenike u političku arenu? Jerbo vijest s početka sigurno ima nekakve realne podloge. Nemojmo zaboraviti da se HDZ poziva na Starčevića (Stranka prava), Radića (HSS) i Hebranga (KPH) kao svoje izvorište.

Tko bi od ove trojice stavio klerikalnu opciju na svoju listu? Ako pogledamo politički amanet Katoličke crkve u Hrvatskoj (stvaranje Jugoslavije 1918. i šutnja za druge polovice devedesetih zbog privatizacije i uništavanje ekonomije), ima li stvarno u Hrvatskoj mjesta za klerikalnu desnicu?

Ono što fascinira u političkom angažmanu Katoličke crkve u Hrvatskoj je da joj se navedeni politički angažman i politički dealovi redovno obijaju o glavu. Stvaranjem prve Jugoslavije, čija je Crkva svakako majka, bio je opći politički fijasko u svakom pogledu, za narod i za Crkvu. Čuveni ugovori između RH i Svete Stolice glavni su (protu)argumenti u svakoj javnoj diskusiji u kojoj Crkva sudjeluje, financijska sigurnost koju hrvatska država omogućuje Crkvi zapravo joj odmaže u javnom djelovanju.

Kakvi god da bili motivi Željke Markić i njezinih mentora iz Crkve, oni će sasvim izgledno, kao što dosadašnje iskustvo pokazuje, okrenuti protiv nje.
Mala tajna desnog glasačkog tijela u Hrvata je ta da ono možda i je većinski katoličko, ali nisu praktični vjernici, te da mu nikada, ni kroz povijest, ni sada, nije bilo istinski stalo do kršćanskih vrednota, u političkoj areni.

Željka Markić ima puno jaču mobilizacijsku vrijednost za lijevi spektar političke scene (kao dežurna katolička Baba Roga), nego što može ikada imati za desni spektar. Zato je ona opasnija po desnu opciju, nego što ikada može biti po lijevu.


* Mislav Miholek je teolog iz Zagreba, piše za vjerski portal Križ života

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

sdp, hdz, vlada, ljevica, klerikalna desnica, crkva, mislav miholek, željka markić