THOR EINAR LEICHHARDT

THOR EINAR LEICHHARDT: Raščaranost postmoderne i propast kulture: Brine li itko da će generacije koje dolaze iza nas biti polupismene, napola kulturne i nedočitane?

Kao kao što nestaje ljudskost, s njom polako, ali sigurno nestaju i međuljudski odnosi. Ostaju samo interesi.

FOTO: Ivan Hrstić
Piše: Thor Einar Leichhardt

'Gubitak povijesti i propadanje jezika međusobni su čimbenici''
~ Ernst Jünger (Eumeswil)


U ovom dobu polako nestaje klasična književnost, a s njenim odlaskom u zaborav polako, ali sigurno, nestaju i klasična estetika i stil književnosti. Odbijanjem naslijeđa i baštine efemernost se proširila  u vidu kompletnog otuđenje od stila i estetike i u svim ostalim vidovima našega života. Rijetki su oni koji čitaju kritike francuskog autora i književnika Richarda Milleta, njemačkog književnika i dramskog pisca Bothoa Straussa, engleskog filozofa Richarda Scrutona ili našeg znamenitog pisca i autora Pavla Pavličića, a ako ih i čitaju, ljudi su ionako sve više indiferentni ili ravnodušni tako da se takvi tekstovi sve teže i primjećuju u gomili bezizraznih medijskih napisa i mnoštva dnevno političkih tema.

Kao kao što nestaje ljudskost, s njom polako, ali sigurno nestaju i međuljudski odnosi. Ostaju samo interesi. Interesi pokazuju da smo dosegli nultu točku ili dotakli ono samo rubno područje života – preživljavanje. Kultura, umjetnost, književnost i jezik označeni su sada kao "kulturološko" te su svedeni na zajednički nazivnik "politološko" i postali okosnica za rabljenje ideoloških teorija.

Postali smo ravnodušni prema svemu što nas okružuje na lokalnoj i neposrednoj razini, dok smo pritom "vrlo zabrinuti" za političku situaciju u svijetu, gladne u nerazvijenim zemljama, prava životinja, prava čovjeka u zemljama u kojima vladaju diktatorski režimi, glad i ratovi itd. dok pažljivo gledamo na onaj trenutak u kojem netko drugi prozbori pogrešnu riječ, jer kako se taj "netko" drznuo i uopće usudio nešto reći u dobu kada se poštuju "prava". No u hipermodernom dobu ne postoje više "pravice" nego "prava", ne postoji obrazovanje kroz koje se osoba razvija, spoznaje i uči s razumijevanjem već se priprema, omogućava, pospješuje i prilagođuje za budućnost. Intelektualci, kako to piše i talijanski filozof Costanzo Preve, dio su vladajuće elite, jer njihovo znanje nije ništa drugo do "intelektualni kapital" koji se kao i sva ostala roba prodaje na tržištu.

Francuski pisac Richard Millet stoga i piše o "desolidarizaciji" kada kaže da se "odvaja ne samo od epohe i svojih suvremenika nego i čovječanstva, koje su svršetak države-nacije i gospodarska globalizacija učinili jednim političkim oblikom, koliko sveobuhvatnim toliko i neodređenim". Millet pritom ne dovodi u pitanje svoju pripadnost čovječanstvu, jer bi tako nešto, kao što i sam piše, "mirisalo na patetičnost".

Brinemo li se da li će generacije koje dolaze iza nas biti polupismene, napola kulturne i nedočitane? Naravno da ne, jer s našom nemoći i nezainteresiranošću da bilo što promijenimo, ostajemo u začaranom krugu neprestane duhovno-kulturne neimaštine koju sve više produbljujemo i koja polako, no sigurno stvara jaz između nas i nadolazećih generacija. Utjeha ne postoji, jer oni će ionako emigrirati i ostati živjeti izvan Hrvatske. Emigrirat će kao i moja malenkost, koji dok ovo pišem sjedim na jednom proplanku, između brijegova ovdje u Irskoj, otpuhujući  uz dim iz moje duhanske lule i hladan zrak sjevera.



No kao kao što nestaje ljudskost, s njom polako, ali sigurno nestaju i međuljudski odnosi. Ostaju samo interesi. Interesi pokazuju da smo dosegli nultu točku ili dotakli ono samo rubno područje života – preživljavanje. Kultura, umjetnost, književnost i jezik označeni su sada kao "kulturološko" te su svedeni na zajednički nazivnik "politološko" i postali okosnica za rabljenje ideoloških teorija. Planovi i programi iza kojih stoje interesne sfere zamijenili su pojam kvalitete izražaja, dok je misaoni ili intelektualni otpor postao hinjen, neprirodan i izvještačen kao i slizan s interesnim sferama koje promiču razne planove i programe dok se iza interesnih sfera kriju oligarhije, a s njima i interes za profit. Interes za novo čovječanstvo, za nove kriterije i nova mjerila. Mjerila u kojima čovjek postaje poput pokusnog kunića u laboratoriju.
 
Pavao Pavličić se stoga s pravom pita što će nam više uopće i hrvatska književnost. Ako ne znamo čitati, ne znamo niti pisati. Što će nam onda više i pravopis i rukopis kada pišemo poruke preko mobitela i kada se naša komunikacija svela na par riječi?



Estetika književnosti je u današnjim vremenima zalutala u neku slijepu ulicu iz koje ne može izaći već najmanje dva desetljeća. Možda joj je konačno i došao kraj (kao uostalom i glazbi) u sveobilju kvantiteta koje je poput magle i mahovine prekrilo kvalitetu. Knjiga stoga nije uspješnica ako posjeduje svoju osebujnu vrijednost, ona je uspješnica samo onda kada se prodaje u velikoj nakladi ili količinama dok vrijednost njena sadržaja, stil, znanje jezika kao i kvaliteta izraza više nisu nimalo bitni ili značajni. Richard Millet piše: Kako, dakle, živjeti u tom despiritualiziranom, fiktivnom, a i nečitkom prostoru kakvim je postala Francuska? Prostor – ne više zemlja, teritorij, domovina.

Život u današnja vremena služi stvaranju novca i profita, tako da "nema mjesta za zdrave emocije ili neku duhovnost". Duhovnost se pritom svela na to da se osobu "vidi" kao prisutnu na mjestu gdje se u određenoj religiji štuje Bog, kano odlazak u trgovački centar ili na "špicu". No stoga je daleko lakše posjedovati sentimentalnost, onu izvještačenu, koja dolazi popraćena usiljenim smješkom i hinjenim osjećajima. Grubost, sirovost i nepristojnost su postale poželjnije od iskrene pristojnosti, uljudnosti, nehinjene profinjenosti i uistinu istančanog ukusa. Pokazujete li kojim slučajem pristojnost i manire, ljudi se snebivaju i misle da sa vama nešto odista nije uredu.

Richard Millet piše: "Razočaranost je askeza, sretna askeza – budimo dakle ironični. Više ne možemo spasiti jezik, već njime uspostaviti  onaj gotovo mistični, strasni i očajnički (što je gotovo neodrživ paradoks) odnos prema svemu i protiv svega, odnos koji jest pisanje, prije svega u rečenicama što jezik u potpunosti predstavljaju sebi samome, istodobno predstavljajući svijet i temu, pa makar to bilo i u njegovu isčeznuću. Sjetimo se da smo u "ratu", da se treba opredijeliti i da ratnik i svetac skrbe o istome: o sjaju istine – upravo o onome što razdvaja život od smrti. Odbacimo korjenitije no ikad univerzalnu laž u koju je stupila naša epoha. Budimo zabrinuti više no očajni, pozorni radije no nostalgični."[1]

Na kraju, završio bih s Pavlom Pavličićem iz njegovog eseja "Prijedlog za ukinuće hrvatske književnosti":

"Stvar je jednostavna: hrvatska književnost tjera nas da mislimo o sebi, a to nas uvaljuje u neizmjerne načelne komplikacije i nemale praktične probleme.

Jer, što znači misliti o sebi? To znači uspoređivati se s drugima i sam sebe definirati, pa odrediti vlastite vrijednosti i vlastite prioritete. A jasno je da je to i teško i komplicirano, i da to ne može svatko, pa mi kao mali narod zacijelo i ne treba da to pokušavamo. Valja, naime, znati da definicija samoga sebe nikad nije jednokratna i jednostavna, nego ona podrazumijeva posao koji se stalno iznova radi i nikada zapravo nije gotov. Ne samo da treba procjenjivati i vrednovati nove fenomene, nego to treba uvijek ispočetka činiti i s vlastitom poviješću. Svemu što se pojavi treba odrediti mjesto na vrijednosnoj ljestvici, a to znači da valja stalno izgrađivati kriterije i stalno preuzimati odgovornost za izrečene sudove. Ukratko, treba mnogo misliti, mnogo se truditi i treba to činiti sam, bez ičije pomoći. A to je naporno i to se ne isplati, baš kao što se ne isplati ni osnivati automobilsku industriju. Zar nije jednostavnije sve te stavove i mišljenja – o sebi i o svijetu – naprosto uvesti, za jeftine pare kupiti od drugih i tako skinuti brigu s vrata? Jedino to je racionalno i zato se to ovim prijedlogom i zagovara."

 
Primijetio sam najzad i da duhan u mojoj luli više ne tinja, stigao je i suton. Vrijeme je da nastavim sa šetnjom po irskim šumama i bregovima, njihovim beskonačnim stazama prekrivenima mahovinom. Spremivši sve papire po kojima sam pisao, kao i moje staro nalivpero u torbu, krenuo sam dalje stazom u gorje  prateći sjaj zvijezde Sjevernače, udišući pritom hladan i bistar sjeverni zrak mog Septentriona.

[1] "Raščarani roman/Raščaranost književnosti" ~ Richard Millet (s francuskog preveo Danijel Bučan)






Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

jezik, Thor Einar Leichhardt, pavao pavličić, Richard Millet