Elizabeta Hrstić

PREPORUČUJEMO: PREMIJERA Čehov: Tri sestre, još jedna upečatljiva makedonsko- hrvatska suradnja u Gavelli

Po tko zna koji put dokazuje se Čehovljeva bezvremenost.

FOTO: Gavella
Piše: Elizabeta Hrstić

Slavnu Čehovljevu dramu Tri sestre, na našim kazališnim daskama u izvornom obliku već dugo nismo imali priliku pogledati. U kazalištu Gavella posljednji put je uprizorena još 1984. i evo, konačno je pred nama, u vrhunskoj režiji Slobodana Unkovskog, premijerno tempirana baš na datum Čehovljevog rođenja (17. siječnja). Unkovski je poznati i cijenjeni makedonski, ali i redatelj svjetskog glasa, no u Hrvatskoj je ovo prvi njegov projekt. Ako je suditi prema ovoj predstavi i prema plodnoj suradnji koju je Gavella ostvarila s njegovim makedonskim kolegom Aleksandrom Popovskim, imamo razloga za optimizam. Unkovski više ne spada u redatelje mlade generacije (rođen 1948.), no njegov osjećaj za vrijeme u kojem živimo je izvanredan, a osebujan je način na koji ga umjetnički dočarava.

Požar kojim započinje druga polovica predstave je ustvari jedino izvanjsko što se u drami dogodi, no i to kao da je tek metafora požara u glavama aktera ili nekakvo sredstvo - povod koji će konačno izazvati pokretanje likova, impuls za pomicanjem s mrtve točke.

U današnjicu je, bez prvoloptaških rješenja i pretjerivanja odlično inkorporirao sve zadanosti Čehovljevog 19 stoljeća. Ispravno iščitavanje njegovih drama ukazuje na bezvremenost njegova stila i vječnost tema i psiholoških profila koji ga opsjedaju: potraga za srećom koja je moguća samo negdje drugdje, dokone čežnje i unutarnja izgubljenost njegovih likova, osamljenih čak i dok sve oko njih vrvi od života.

I u drami Tri sestre (praizvedenoj 1901.) mnoštvo je živih likova koji žive u iščekivanju pravog života, a kroz taj svoj, jedini koji imaju, bauljaju kao u polusnu. Povremeno ih prodrma neki izvanjski događaj (Imendan, Maškare, Požar...) no ti vanjski događaji ustvari ne daju dinamiku drami, niti bilo kakva klasična 'akcija'. Jedina prava događanja na sceni, ona koja udaraju ritam i bude emocije, unutarnji su monolozi likova. I dijalozi su najčešće tek izmjene unutarnjih monologa.

Redatelj Slobodan Unkovski odlučio je piščev tekst ostaviti onakvim kakav jest, u cjelini. Predstava zbog toga traje tri sata (s pauzom i duže). Ipak većina gledatelja naviknutih na kazalište (ne samo kazališnih znalaca i ljubitelja) složit će se da je trajanje i neprekinutost Čehovljeve niti opravdana i da Tri sestre viđene senzibilitetom Unkovskog nisu izgubile na dinamici. Ustvari, da bismo postupke i tijek svijesti ovog mnoštva osobitih likova, sagledali u nekom logičnom razvojnom obliku, itekako je bitan postupan način kako ga je i autor zamislio. Jer moć Čehovljeve drame je ponajviše u temeljito izbrušenim likovima.



U vrijeme svog prvog uprizorenja Tri sestre, Čehov je smatrao važnim naglasiti da likovi na sceni ne smiju izgledati kao da pate, barem ne na standardan način: tužnih lica ili suznih očiju. Njihova tuga se zato manifestira čitavim bogatstvom šarenila nijansi svojstvenih svakom pojedinom liku i njihovim mijenama. Oni su često zabrinuto zamišljeni, neki potiho, neki glasno filozofiraju, u stalnom su pokušaju da život i događaje kako drugima tako i samima sebi učine smislenima. A onda se jave eskapade nadahnutih monologa, nekakvo silno patetično uzbuđenje i vjera u bolje sutra koja zatim brzo zamre u svojoj nedovoljnoj uvjerljivosti. Stalna izmjena dokonog sivila i hinjenog histeričnog optimizma.

Požar kojim započinje druga polovica predstave je ustvari jedino izvanjsko što se u drami dogodi, no i to kao da je tek metafora požara u glavama aktera ili nekakvo sredstvo - povod koji će konačno izazvati pokretanje likova, impuls za pomicanjem s mrtve točke.



Najstarija sestra Olga (Jelena Miholjević) je jedina među sestrama čiji su proplamsaji ideala možda ukorijenjeni u stvarnim vrlinama i vrijednostima. Ona poput Irine ne idealizira rad kao spas, svoj posao bi rado zamijenila možda dosadnim ali i ljudskijim  i toplijim obiteljskim životom. No ona nema prosce poput svojih sestara te se stoga i sama pridružuje galeriji onih čija stvarnost ne odražava ideale. Jelena je izuzetno uvjerljiva Olga, ležerna i kao dama vedrog karaktera baš kao i frustrirana i pripita poslovna žena. Ona je optimističnija i snažnija od sestara, no ujedno i krhkija u svojoj nesebičnoj sućuti. Ganutljivo je njeno slamanje kad spozna nepravdu prema ljudima (okrutnost prema ostarjeloj služavki)

Irina (Ivana Roščić) se na samom početku doima naivno i dječje lepršavom, punom iskričave nade. Vole ju svi, salijeću udvarači, no vremenom shvatimo da je ona hladan lik, zamrznuta u svom unutarnjem uskom svijetu, paralizirana u nemogućnosti za iskazivanje strasti. Njena nadanja se čine neuvjerljivima, a silna čežnja za životom drugdje (u Moskvi), ispunjenim radom, ustvari više ukazuje na bijeg od same sebe. Ovaj Čehovljev lajtmotiv koji prati i još neke njegove drame 'pobjeći negdje gdje sve drugačije i ljepše', Ivana Roščić je odlično razumjela te je uspjela svladati suptilan balans između lepršave otvorenosti i hladnog zaključavanja u svoju sivu nutrinu.Između iskrenog očajanja i djetinjih napada nadanja.

Maša (Dijana Vidušin) udala
se kao 18-godišnjakinja za dobrog i odanog muža. Ona cijeni njegovu predanost, njegov idealizam koji gotovo smiješno odudara od okoline, no ona ga ne voli, on je nedorastao njenom bogatom fantazijskom svijetu, njenoj potrebi za strašću i ljubavi prema drugačijoj vrsti intelektualca. U svakoj svojoj ulozi upečatljiva i karizmatična, Dijana Vidušin je i ovdje donijela jednu strastvenu i pomaknuto životnu zavodljivu Mašu, koja očajnički traži ali ne nalazi svoje ideale i ljubav. U histeričnoj grčevitosti priklanja se potpukovniku Veršininu zbog čije zavodljive samodovoljnosti samo još jače udara i odbija se od zidova samoće koji su u njoj i koji ju okružuju, kamo god da se okrene.



Natalija Ivanovna (Bojana Gregorić Vejzović) je iritantna hladna žena koja silnu energiju ulaže u nastojanjima da sve podredi sebi, koja ljude iskorištava i ispljune, koja se ne veže za nikoga. To je ona vrsta dvoličnih, ali nesretnih žena koja grčevito nastoji svima nametnuti svoju predanost majčinstvu s navodno velikim 'm', no tek u tom području je ustvari najiritantnija, neiskrena i manipulativna. Bojana je svoju Nataliju iznijela kao modernu bitch-boss ženu, no ipak apsurdno tragičnu na tipični Čehovljev način. Zato i jest najtragikomičnija od svih likova kad shvatimo da je i ona tek nesretna usamljenica koja se potajno opija glumeći da čvrsto drži konce u rukama. Bojana Gregorić sa svojim iznimnim talentom za tragikomične likove je odličan izbor.



Njen muž i brat triju sestara Andrej Sergejevič Prozorov (Ozren Grabarić) groteskan je u ulozi razočaranika brakom, neuspjelim rizicima i poslovnim pothvatima, čovjeka koji tone u samoću, no istodobno poput nekog apsurdnog samoglasnogovornika nastoji uvjeriti i druge i sebe u zadovoljstvo vlastitim životom. Grabrarić je već nebrojeno puta dokazan talent za ovakav tip uloga te nije iznenađenje što upravo on (uz odličnog Šovagovića) najviše nasmijava publiku dok besciljnim autamatizmom po pozornici gura dječja kolica i opisuje 'ljepote' svog bračnog života, blagosiljući svoje neuspjehe. Dok su mu misli svjetlosnim godinama udaljene od stvarnosti koju živi ili bolje rečeno životari, on poput stroja ili robota obavlja svoje dužnosti.Iznimno duhoviti i sjajno odglumljeni i režirani su i njegovi živopisni dijalozi sa starcem Ferapontom, nagluhim slugom u zemaljskoj upravi, uloga koju je Unkovski iznenađujuće dodijelio ženi - odličnoj Inge Appelt. A ona ju je iznijela osvježavajuće vrckavo.

Liječnika Čehutikina igra Filip Šovagović, odličan odabir za ulogu koja nosi još jedan Čehovljev omiljeni lajtmotiv kojim se ustvari ironično poigrava i sa samim sobom, svojim nikad dokrajčenim studijem medicine i nikad ostvarenom karijerom liječnika. Čehutikin je najpijaniji od svih likova i najudaljeniji od stvarnosti. Iako se praktički ni ne trijezni, ipak je na svoj način brižan i suosjećajan, prepun grižnje savijesti što ne može pomoći ni samom sebi a kamoli drugima spasiti život. Šovagovićeva uloga je i fizički zahtijevna jer Čehutikin kakvog ga je pisac zamislio, a Unkovski još naglašenije istaknuo je pravi moderni performer koji konstantno ima akrobatske položaje tijela istodobno pokušavajući iznijeti svoje pijano disleksične mudrolije.

Potpukovnik Veršinin (Ranko Zidarić) teško da može biti udaljeniji od osobnosti jednog zapovjednika artiljerijskog bataljuna. Uglađen i srdačan, unatoč stalnim i iskrenim ispovijedima o svom nesretnom obiteljskom životu, unatoč potpunoj koncentriranosti na vlastiti (kvazi)filozofski svijet i gotovo nikakvo uočavanje tuđih emocija, on je neka vrsta nesamosvjesnog i paradoksalnog zavodnika. Okrenut megalomanskoj fantaziji o važnosti njihovih života za buduće generacije ('Naše će se patnje pretvoriti u radost onih nakon nas') on ustvari nervira svojim usiljenim optimizmom i razbija atmosferu dekadentnog beznađa. Zahtjevna uloga koju Zidarić igra istodobno dirljivo predano i karikaturalno komično.



Požar u drugom dijelu predstave unosi dinamiku, ubrzava rasplitanje klupka ovih u same sebe zamotanih likova. Dolazi čas rastanka i vojnici odlaze iz grada, pozornica počinje bivati sve ogoljelija. Likovi i dalje ne nalaze sreću ali se barem ponovno zatvara krug opetovanim proplamsajima nade koja puni srca triju sestara. One putuju, u vlaku su i ponovno su, kao i na početku (na stolu), izdvojene, stršeći na klupi u prosceniju.

Scenografija koju potpisuje Branko Hojnik vrlo
je uspjela, baš kao i kostimi (Marita Ćopo) nedosljedno vjerna 19. stoljeću, no potpuno je funkcionalna, prateći suprilno dinamiku drame. Neopterećena nebitnim cifranjem ili dočaravanjem ambijenta, koncentrirana je na radnju, simboliku i svevremenost u prikazu unutarnjeg svijeta likova. Scenograf i redatelj su postigli vrlo lijepu i sinhronu suradnju. Dok scenograf u raspletu ogoljava pozornicu i razmiče predmete, udaljava komade namještaja... na sceni kao da sve ono što je gotovo tri sata bilo nepomično, odjedanput oživi. Stvarnost se kreće, a tom odmaku opet kontrastira statičnost klupe na kojoj na kraju zbijene sjede tri sestre. Već odvojene od vanjskih zbivanja, u svojim vlastitim balonima snova, one vode svoje razgovore, cvrkuću nadahnute nekom novom nadom u mogućnost novog sutra, dok se iz pozadine čuje buka svijeta i zvižduk vlaka pun slutnji...No što mogu nagovještaji slutnje, jednome, ma i najmanjem vjesniku nove nade?

I tako nas Čehov i na kraju, baš kao i na početku podsjeća na tanku i krhku liniju kojom moramo oprezno balansirati, birajući kamo se negnuti više, a kamo manje, i što ćemo na kraju stvoriti od svojih malih-velikih života. Hoćemo li na violini (onoj prepiljenoj u 1.činu) probati zasvirati i primaknuti život umjetnosti ili ćemo je pak prepiliti napola i praktično iskoristiti dobro drvo za ogrijev života.

Predstavu toplo preporučujem onima kojima za dobru zabavu nisu potrebni filmski upečatljivi zapleti i raspleti ili moćno prštava priča. Takvi će se u Čehovljevom tekstu i u ovom zaigranom uprizorenju uspjeti i zabaviti i usput zaviriti u svoje skrivene 'tunele', upitati se jesu li sretni i što je to što čini njihovu sreću. Skriva li se u ljubavi, u radu, u nadi i je li ona tu negdje na dohvat ruke, nadomak sebe, ili će po nju ipak morati u neku 'Moskvu'.



Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

slobodan unkovski, tri sestre, gavella, elizabeta hrstić