Elizabeta Hrstić

PREPORUČUJEMO: Premijera u ZKM-u: U Frljićevom Hamletu nitko ne umire kako je Shakespeare zamislio

Kolektivna urota protiv Hamleta govori o apsurdu, beznađu i uzaludnosti borbe.

Piše: Elizabeta Hrstić

Uprizorenje Hamleta uvijek je veliki izazov, slatka muka, za redatelja, a i za čitavu ekipu, od glumaca do kostimografa. Ovaj Shakespeareov komad prepun je kontradikcija, neobično koncipiran oduvijek je izazivao podijeljena shvaćanja, različita iščitavanja i rasprave.

Shakespeareov lik je senzibilan, nesiguran, uplašen, prevrtljiv. On postupno sumnja u pokvarenost onih koji ga okružuju, u stalnoj je dilemi 'biti ili ne biti'. Pun je kontradiktornosti: čas je odlučan, čas slab, a sve nejasnoće i unutarnji raskoli mogu se pripisati njegovom stvarnom (ili glumljenom) ludilu.


Gubi li ovaj naglavačke okrenuti Hamlet zbog toga na zanimljivosti i napetosti? Naravno da smo zakinuti za onaj osjećaj hamletovske mističnosti, za užitak u onom finom filozofskom 'biti ili ne biti' tkanju. Kad već od početka postoji samo spoznaja o neminovnosti poraza, osjećaji variraju od jeze do hladnoće.

Redatelj Oliver Frljić ovaj put nije htio napraviti ono što su od njega očekivali: uklopiti hamletovske dileme i teze u današnjicu, šokirati i odlučno uprijeti prstom u određene skupine ili pojedince, u političke krivce. Frljić je većinu teksta u drami izbacio (predstava traje sat i pol) i ostavio ono što smatra bitnim, ono što komunicira sa suvremenošću. Ipak zadržao je šekspirovsku komornost i ugođajnost, onu finu uzvišenu patetiku kojom se izgovaraju Shakespearovi stihovi.

No, ono što je bitno drugačije i promijenjeno iz temelja, osobnost je glavnog lika. Frljićev Hamlet nije sanjar i naivac koji je izgubljen i šokiran nakon uvodnog razgovora s duhom svoga oca. Od početka nastupa sigurno, svjesno, prepun cinizma i osvetoljubivosti, znajući da je već zadana stvar da su svi na dvoru korumpirani, da noževi vrebaju iza svakog ugla, da se baš nikome ne može vjerovati, pa niti majci Gertrudi niti ljubljenoj Ofeliji. Gotovo da riječ ljubav ni ne možemo povezati s ovim Hamletom, kod njega je to nekakva zakržljala emocija koja ga tek rijetko poklopi svojim valom i začas opet nestane.

Hamlet je svjestan urote i klopke koju mu bilo tko može postaviti u svakom času i najtužnije je što mu čak niti njegovo ludilo ne može pružiti snagu i barem iluzornu nadu da se postojeće stanje nekako može promijeniti. On je presvjestan da je stanje oduvijek takvo, da živi u društvu pokvarenjaka, lažljivaca i zločinaca i sve čemu se nada je da ne upadne u njihovu klopku, da im doskoči, da ih pobijedi, no bez ideala da će se time nešto bitno promijeniti, bez želje da mijenja nepromjenjiv svijet. On planira osvetu, on taktizira, mučen glasovima duha svog oca i istodobno glasovima svog ludila.



Frljić smatra da jedino ovakav Hamlet može korespondirati s današnjicom, jer je teško mijenjati društvo u kojem je sama baza korumpiranost, karijerizam i logika 'preko leševa do cilja'. Teško je vjerovati u moć borbe ako je 'nešto trulo' već skoreno u mnogobrojnim slojevima. Zato Hamlet novog doba i nije moralist, a borbu ni ne povezuje sa čašću. Njegove dileme su kalkulativne prirode, a u planiranju osvete pa ma koliko bila pravedna, nema ničeg uzvišenog.

Zato što je sve od početka izokrenuto, u ovom Hamletu niko ne umire onako kako očekujemo, Hamletu naprimjer majka dođe glave, a Ofeliji Hamlet. Kao da se ovim ističe da u današnjoj političkoj žabokrečini svi okreću glave onamo kamo iznenadni vjetrovi zapušu i svoje oštrice već rabljenih i okrvavljenih noževa usmjeravaju već prema situaciji koju nalaže trenutak.

Kolektivna urota protiv Hamleta govori o potpunom apsurdu, beznađu i uzaludnosti borbe.

Gubi li zbog toga ovaj naglavačke okrenuti Hamlet na zanimljivosti i napetosti? Naravno da smo zakinuti za onaj osjećaj hamletovske mističnosti, za užitak u onom finom filozofskom 'biti ili ne biti' tkanju. Kad već od početka postoji samo spoznaja o neminovnosti poraza, osjećaji variraju od jeze do hladnoće. Glazba ipak kontrastira i Frljić je njenim odabirom prizvao ono arhaično i tipično šekspirijansko, a i piano minijature lijepo prate predstavu naglašavajući dinamiku zbivanja.



Scenografija je također vrlo uspjela. Oko dugačkog dvorjanskog stola za blagovanje publika je sa svih strana i uz sugestivno osvjetljenje jak je dojam da je i ona dio predstave. Na neki čudno uznemirujući, ali i uzbudljiv način kao da smo u neku ruku i sami sudionici, tek korak-dva smo od tog ukletog stola za kojim su kazališne stolice na kojima i sami sjedimo. Sugestivnost scene u svima nama potiče pitanja: kamo idemo, imamo li principe i ideale ili smo od njih davno odustali; na što smo sve sami spremni, predajemo li se i bez borbe...

Krešimir Mikić dobar je odabir za ovog modernog Hamleta, već i samom specifičnom fizionomijom, svojim sigurnim gestama i bezbrojnim varijacijama izraza lica, dobrom i moćnom dikcijom. Naravno, nedostaje topline i sjete u toj čitavoj paleti izraza lica, no tako je i zamišljen ovaj Hamlet kojem ni ludilo ne nudi više od straha. Paranoji kontrastiraju odlučno cinične ekspresije.

Ulogu strica Klaudija kao i duha Hamletova oca dobio je Sreten Mokrović, uvjerljiv i spretan u obje uloge. Odličan odabir je i Pjer Meničanin kao Polonije.

Uvijek profesionalan i besprijekoran, niti ovdje nije iznevjerio. Jasmin Telalović je autentičan Laert, pojavnošću savršen za ovakav tip uloga, ali i iznimno talentiran glumac.



Goran Bogdan
kao Horacije unio je nešto novo i svježe u ovaj ansambl, a tome doprinosi i ovako zamišljen Horacije koji izvjesnom toplinom u pristupu ipak odudara od okrutnosti ostalih. Očito je i u drugim njegovim ulogama da Bogdan gradi vlastiti stil ne kopirajući nikoga, no na scenskom govoru još mora poraditi, barem kad je riječ o ovakvom tipu uloga. Za Ninu Violić važi isto, iako je ona jasna i razgovijetna, odlična glumica, u ovakvim ulogama iritira njen preizražen lokalni akcent. Šekspirovove ili šekspirijanske rečenice naprosto je ljepše i ugođajnije slušati kad ih glumac izgovara neutralnijim književnim naglaskom. Nina je također u dvostrukoj ulozi: ona je i Ofelija i Gertruda. Kao Ofelija je bila nešto dojmljivija, zanimljivo i suptilno odigrala je scenu ludila.

Milivoj Beader je i kao i svećenik i kao grobar (zanimljivo zamišljene uloge), posao odradio besprijekorno. Na samom početku predstave i nadalje tijekom trajanja, on s vremena na vrijeme nožićem struže meso s kostiju u svom tanjuru, kao da to polagano struganje mesa vjerno i metaforički prati i postupni razvoj urote i zločina na kraju. Možda baš zato najdojmljivija i najdirljivija scena je kad nakon Ofelijine smrti i bijedne malene povorke koja ju ispraća, na stolu za blagovanje ugledamo maleni kosturčić složen od brižno oglodanih kostiju. Što je to ostalo od čovjekova tkiva i snova? Šačica koščica koju nabrzinu prekriju grumenčićem zemlje, a zatim ga istog trena zaborave i nastave dalje sa svojom gozbom. Oni najokrutniji su se opet izvukli, oni koji nisu naučili plivati uzvodno - potonuli su. Nema nade. Na političkoj sceni i na današnjim 'dvorovima' isti mehanizmi se ponavljaju do u beskraj.

I gotovo da je sretan onaj tko se u vlastitim proplamsajima ludila uspije ponešto i upitati, ili onaj tko povremeno čuje nekog duha iz prošlosti, koji mu prišapne da je možda ipak pravda dostižna i da ideali nisu mrtvi.