Anita Zelić

KOLUMNA ANITE ZELIĆ: Premijeru, ne treba nama oporavak od 10 godina, već malo zdrave pameti i Vlada stručnjaka!

Vaše mjere su plitke, loše fokusirane i gađate u posve krivom smjeru.

Piše: Anita Zelić

Gle... Ako već donose mjeru koja bi mi trebala pomoć', bitno je valjda da ju i sam razumijem i pomislim - Kako to da se nisam toga ranije sjetio? Al' ako mi tu pred očima cijepaš atome, sigurno se neću pitati kako mi to samom nije ranije palo na pamet.“, slušam tako nedavno brundanje jednog poštenjaka i inspirativnog borca s iscrpljujućim birokratskim aparatom. Malog poduzetnika koji je preživio najteže poslovne scenarije, ali uvijek bira zdrav optimizam.

 

I nema riječi kojima bi se bolje dalo opisati ono što je većini prolazilo kroz glavu gledajući nedavno u televizijskom eteru poduzetničkog virtuoza, ministra Marasa, dok je govorio o najnovijim mjerama svog ministarstva: Obrazac je beznadno sličan. Diskurs mu je krajnje fiktivan. Usta puna 'poticanja poduzetništva', 'smanjenja nezaposlenosti, 'privlačenja stranih investicija', 'povećanja izvoza'. Obraća nam se velikim riječima, argumentima, titulama, pamfletima. Zvuči kao da se odvažio posložiti Rubikovu kocku. Govori kao da se radi o nuklearnoj fizici, a ne o očiglednim potrebama.

 

Zazivate strane investicije kao da su iste sveta sila izvan nas samih koja će razriješiti naš trenutni problem. Ali jesu li? Zašto bi jedan strani investitor u doba opće nelikvidnosti došao kod nas uložiti novac u pokretanje proizvodnje, zgrade i opremu i borio se sa šumom naših propisa kad već u svojoj državi ima slobodan višak proizvodnih kapaciteta zbog posljedica krize?

I pitam se, 'cijepa li ovaj čovjek atome' namjerno da ga ne bismo razumjeli MI ili je istina puno jednostavnija, pa o tome što priča – pojma nema niti ON.

 

Jer kako drugačije objasniti situaciju u kojoj čovjek iz čista mira, a bez da je prethodno koristio neke nedozvoljene supstance, izgovori sljedeće:

 

„Uskoro bismo mogli donijeti propis po kojem će u tvrtkama morati biti zaposlen minimalno jedan radnik. U Hrvatskoj postoji 30.000 tvrtki bez zaposlenih pa treba vidjeti može li se promjenom zakonodavstva povećati zaposlenost na temelju zapošljavanja u tim tvrtkama.“

 

…reče ministar hrvatskih poduzetnika i zvizne tako šamar svemu što sam ikad čula od niza stručnjaka tijekom tri godine hodočašćenja po Poslijediplomskom studiju iz Poduzetništva.

 

Dragi ministre, čisto nas zanima - otkud ste samo došli na tako originalnu ideju? Je li vas to netko prethodno savjetovao? Ili ste se naprosto jedno jutro probudili i rekli:

 

„Hm.. tri'est tisuća tvrtki puta jedan zaposleni… puta cirka.. ajd nek bude... rec'mo… tri tisuće kuna po glavi u državnu blagajnu… I još ću angažirat 135 zaposlenika iz ministarstva da rade na definiciji tog radnog mjesta. Pa će trebati definirati još 112 zakonskih akata… E da... i onda… i onda… ako donesem propis da se svaki mjesec MOOORA otvoriti 1000 novih firmi puta po jedan zaposleni…. Uf… Šef će garant bit sretan!“

 

E pa vidite, ne ide to baš tako - što biste vjerojatno znali da ste ikad osobno sudjelovali u kreiranju bilo kakvog poduzetničkog pothvata. Okrenite se malo oko sebe i čut ćete kako se diskurs prosječnog poduzetnika kojeg bi eventualno kačila vaša genijalna zamisao kreće otprilike na relaciji od „Nema teorije da se u ovoj fazi poslovanja izlažem tolikom trošku. Zatvorit ću tvrtku.“; ili „Ma prebacit ću jednog zaposlenog iz svoje druge firme u ovu u kojoj nemam zaposlenog.“; preko „Dosta mi je njihovih fiks-ideja. Mičem sjedište u Sloveniju!“; pa do „Kažem vam ja, nema nikakvog smisla otvarati tvrtku u Hrvatskoj.“

 

I znate li šefe hrvatskih poduzetnika što ste u ovakvoj konstelaciji odnosa dobili?

 

Manji broj malih poduzeća. Lošije punjenje proračuna. Pad broja zaposlenih. Nešto viši slovenski BDP. Niti jednog lopova manje.

 

Lekcija broj 1: Ministre, zaposlenost se već četvrt stoljeća ne može NAREDITI dekretom!

 

A da se za promjenu malo maknete s leđa onima koji proračun već pune i otvorite vanjskotrgovinsku bilancu na „veveve TOČKA dzs TOČKA ha er“? Dio odgovora za niz hrvatskih strukturnih problema naći ćete na toj adresi. Reći će vam što sve trošimo, a ne proizvodimo - i odati našu malu prljavu tajnu: Hrvatska je prehrambeni ovisnik - preko 50 posto hrane uvozimo! Znači, moramo nešto prodati da bismo mogli jesti. 

 

Nisam stručnjak za poljoprivredu, ali znam dosta o zdravoj logici i ponešto o ekonomiji.

 

Kako je moguće da zemlja od 4,4 milijuna stanovnika, a koja prema procjenama FAO-a (Agencije UN-a za hranu i poljoprivredu) ima kapaciteta da može prehraniti 23 milijuna ljudi, polovicu hrane uvozi? Zašto najviše gubimo tamo gdje imamo najdužu tradiciju i znanje, na proizvodnji mesa i mlijeka - dok više od polovice postojećih preradbenih kapaciteta zjapi prazno?

 

Kako to da živim u bogomdanoj zemlji u kojoj kiša pada, trava raste, krave pasu, a mene oblijeva hladan znoj kad pomislim kakvo mi mlijeko pije dijete?

 

Lekcija broj 2: Umjesto da se pri donošenju mjera po svaku cijenu zagledate u druga gospodarstva koja nam nisu slična, odgovor potražite u stvarnosti vlastitih prilika. Lijepo što su vam puna usta izvoza – ali počnite se baviti SUPSTITUCIJOM UVOZA proizvoda koje koristimo svaki dan!

 

Zazivate strane investicije kao da su iste sveta sila izvan nas samih koja će razriješiti naš trenutni problem. Ali jesu li? Zašto bi jedan strani investitor u doba opće nelikvidnosti došao kod nas uložiti novac u pokretanje proizvodnje, zgrade i opremu i borio se sa šumom naših propisa kad već u svojoj državi ima slobodan višak proizvodnih kapaciteta zbog posljedica krize?

 

Nije li logično da je on daleko više zainteresiran za švedski stol preostale domaće javne imovine koju još uvijek imamo - energetske, vodne, šumske i obalne resurse koji su zadnja linija suverenosti ekonomije?

 

Nazovimo onda stvari pravim imenom i bez fige u džepu: Kada spominjete strane investicije vi ustvari govorite o kupovanju prava na rentu. Jel'da? Iskreno, takve mjere poticanja stranih investicija podsjećaju me na mog ćaću s kraja 80-ih kojeg sam kao mala gledala ko Boga dok bismo u dnevnom boravku imali neke meni nepoznate goste - da mi obrvama odobri da mogu uzeti kolač sa stola.

 

Lekcija broj 3: Pozitivni efekti stranih investicija kakve vi zazivate neće se dogoditi naprosto jer - nema tu nikakvih investicija. Riječ je tu o zatvorenoj profitnoj strukturi BEZ UČINKA na ostatak ekonomije - sve će se i dalje morati uvoziti i neće imati multiplikacijskog učinka na zapošljavanje i rast domaće potražnje.

 

Ukratko, gospodo iz Vlade, vaše mjere su plitke, loše fokusirane i gađate u posve krivom smjeru. I cijepate atome.

 

•    Nema rasta BDP-a ako danas moraš biti Einstein koji 24 sata dnevno iščitava džunglu od par stotina propisa da bi vodio obični frizerski salon.

 

•    Nema rasta BDP-a dok god se tisuće ljudi, koji inače mrava ne bi zgazili, svakodnevno pita hoće li nekom novom Vladinom odlukom preko noći - „Ćiribu-ćiriba“ - odletjeti s druge strane zakona.

 

•    Nema rasta BDP-a dok prosječna majka friškog diplomanta moli Boga da joj dijete radije osam sati liže biljege na radnom mjestu u državnoj upravi nego započne vlastiti posao.

 

•    Nema rasta BDP-a dok god raznim programima potičete mlade ljude da steknu poduzetničke aspiracije, a onda te iste aspiracije sputavate nenaklonjenim okruženjem – pa ih po principu efekta bumeranga tjerate van iz zemlje.

 

•    Nema rasta BDP-a dok god vi iz udobnosti urbanog miljea i dobro plaćenih pozicija zazirete od provincije, bez da ste seoskoj sredini dali priliku da nas prehrani.

 

•    Nema rasta BDP-a dok god je „vino kuće“ u dubrovačkom hotelu makedonski vranac - a ne autohtono; dok mesar u Argentini sretno oštri noževe jer Hrvatsku očekuje dobra turistička sezona; dok je normalno da mi serviraju japansku lignju u domaćem restoranu tik uz more.

 

•    Nema rasta BDP-a dok umjesto sirovih trupaca ne počnete izvoziti namještaj.

 

•    Nema rasta BDP-a dok god vi sustavno uzimate poduzetniku Peri i radnici Anki da biste dali oprost poreza nekome tko je u kasti privilegiranih.

 

TOČKA.

 

Na novinarsko pitanje kad očekuje da će hrvatski građani živjeti bolje, ne tako davno premijer Milanović odgovorio je kako će se to dogoditi kroz deset godina. Kroz DESET godina??! Ajde baš mu hvala…

 

Jer, vidite premijeru, nema tog preciznog kalkulatora života koji će ti točno izbrojati koliko još dana imaš. Ali ovom danas mogu biti - vlastiti arhitekt. Neće vam narod više šutjet u gomili nikakvih 10 godina. A još manje ići van - Domovina nije iznajmljen stan koji ćemo napustiti jer nam ga se ne da prekrečiti i urediti.

Ali vidite, u cijeloj toj vašoj priči postoji jedan sitni, mali detalj koji inače obično zovem - Moj Život.

 

Onaj isti u kojem možda za 10 godina opušteno kremicama mažem bore i hranim se laskavim riječima lažnih prijateljica „Draga, pa nikad ne bih rekla da si napunila 46!“.

 

Ili možda 'pak za 10 godina… na nebu s anđelima igram biljar…

 

Jer, vidite premijeru, nema tog preciznog kalkulatora života koji će ti točno izbrojati koliko još dana imaš. Ali ovom danas mogu biti - vlastiti arhitekt. Neće vam narod više šutjet u gomili nikakvih 10 godina. A još manje ići van - Domovina nije iznajmljen stan koji ćemo napustiti jer nam ga se ne da prekrečiti i urediti.

 

TOČKA.

 

Bez razlike, obje strane koje su odgovorne za ovako duboku strukturnu krizu ne priznaju svoju odgovornost. Gađaju se međusobnim doskočicama i poliraju svoje CV-je pred nadolazeće europske izbore – makar je trenutno glavni dio naših primarnih problema rješiv u Hrvatskoj, a onaj ostatak koji bismo mogli riješiti s pomoći izvana, ne možemo - zato jer Grčić nije poštim'o softver!

 

Poštovane Kurte i poštovane Murte, vaša scena postala je beskrajno tragikomična.

 

Mi ovog proljeća ulazimo u šestu godinu krize… i to je jedini kontekst… A suštinski zaokret u gospodarskom modelu treba postati – primarni fokus.
I nije točno da se u ovoj prekrasnoj zemlji ne može naći toliko sjajnih ljudi dobre energije, meritorno poštenih i stručnih osoba koje su vrijedne našeg respekta, reflektora i publike.

 

Apolitičnih stručnjaka dobre vibre na političkim funkcijama - koji imaju svoja uvjerenja i sustav vrijednosti, ali nisu isključivi. I koji mogu iznijeti promjenu! Ali prije svega, premijeru, treba nama u vašoj stolici vrhunski gospodarski poznavatelj koji razumije strukturu domaćeg problema i koji u svakom trenutku može mirno sjesti preko puta i pogledati u oči - i ministra gospodarstva, i ministra financija, i ministra poduzetništva, i ministra poljoprivrede… kojeg oni ne mogu muljat ispraznim, pomodnim, stručnim pojmovima iza kojih ne stoji stvarnost domaćih prilika… i cijepat atome pred zdravim mu očima.

 

Eto to nama treba - malo zdrave pameti i VLADA STRUČNJAKA, a nikakvih 10 godina teškog života.

 

Prosto i jednostavno, bez puno filozofije. TOČKA.

 

LAJKOVE I KOMENTARE POTRAŽITE OVDJE!

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

kriza, vlada, hrvatska, zoran milanović, gordan maras, anita zelić, poljoprivreda