Komentari

KOMENTAR BORISLAVA RISTIĆA: Posrtanje demokracije i institucionaliziranje revolucije – pouke slovenskih izbora

Radi se o pravom političkom zemljotresu, koji kao da najavljuje neke nove trendove u politici.

FOTO: www.avaz.ba
Piše: Borislav Ristić

Izvanredni parlamentarni izbori u Sloveniji, bar za sada, nisu u Hvatskoj pobudili neku naročitu pažnju, pa glavni mediji samo prenose kratku agencijsku vijest da je izbore nadmoćno dobila novoosnovana stranka Mire Cerara (SMS), da je Janšina SDS pala u odnosu na prošle izbore, te da su se ostale, nekada utjecajne stranke, kotirale negdje oko cenzusa. Pri tome se samo uopćeno konstatira da su ovi izbori pokazali veliko razočaranje građana Slovenije tradicionalnim političkim strankama, te da su svoje povjerenje dali praktički novom licu na političkoj sceni Slovenije i njegovom timu sastavljenom od ljudi koji također nisu profesionalni političari.

 

Kao što rezultati izbora pokazuju, pobjednik na ovim izborima je stranka koja je osnovana samo šest tjedana prije izbora, na čijem čelu je čovjek koji dosad nije bio u žarištu političkih zbivanja – Miro Cerar, profesor prava na ljubljanskom sveučilištu, sin poznatog gimnastičara i osvajača olimpijskog zlata. Izbore je, dakle, dobila jedna ad hoc stvorena stranka, bez prepoznatljivog i jasnog programa, okupljena oko čovjeka bez naročite političke karizme. Pri tome, takva stranka dobiva rekordan broj zastupničkih mjesta u parlamentu od početka višestranačja u Sloveniji. Time politika napušta horizont racionalne praktične djelatnosti i predvidljivosti i postaje djelom političkog opskurantizma i političkog okultizma – zbog čega je Miro Cerar vrlo brzo dobio prigodan nadimak: Saibaba. Na sličan način je, osnivanjem ad hoc stranke i meteorskim usponom, na prethodnim izborima pobijedio ljubljanski gradonačelnik Zoran Janković, čija Pozitivna Slovenija sada nije niti prešla izborni prag.

A u biti, radi se o pravom političkom zemljotresu, koji kao da najavljuje neke nove trendove u politici i promjenu cjelokupne matrice političkog parlamentarizma, koja može ugroziti i same temelje demokracije. Spomenuta generalna nezainteresiranost hrvatskih medija za događanja u Sloveniji možda i nije za čuditi, s obzirom da se nije puno pisalo – netko bi rekao i da se urotnički šutjelo – ni o za Hrvate mnogo zanimljivijoj temi nedavnog preuzimanja Merkatora od strane Agrokora, ako izuzmemo par slavodobitnih i nekritički pohvalnih tekstova o "poslu stoljeća" i slično. No, to je već endogeni problem hrvatskog novinarstva, koje se još uvijek nije emancipiralo od navike da bude tek puka tranmisija stavova formuliranih u centrima moći. Pa ipak, možda bi trebalo malo pomnije razvidjeti što se to dogodilo u Sloveniji, osobito ako imamo u vidu ovu hrvatsku navadu da voli štošta preuzimati i kopirati od Slovenije, pa moguće uskoro i u Hrvatskoj dobijemo copy-paste ovog slovenskog izbornog ciklusa.

Od revolucionarnog jakobinizma do političkog okultizma

Naime, iza spomenute šture agencijske informacije krije se, ipak, puno toga interesantnoga i ne tako uobičajenoga. Prije svega, kao što rezultati izbora pokazuju, pobjednik na ovim izborima je stranka koja je osnovana samo šest tjedana prije izbora, na čijem čelu je čovjek koji dosad nije bio u žarištu političkih zbivanja – Miro Cerar, profesor prava na ljubljanskom sveučilištu, sin poznatog gimnastičara i osvajača olimpijskog zlata. Izbore je, dakle, dobila jedna ad hoc stvorena stranka, bez prepoznatljivog i jasnog programa, okupljena oko čovjeka bez naročite političke karizme. Pri tome, takva stranka dobiva rekordan broj zastupničkih mjesta u parlamentu od početka višestranačja u Sloveniji. Time politika napušta horizont racionalne praktične djelatnosti i predvidljivosti i postaje djelom političkog opskurantizma i političkog okultizma – zbog čega je Miro Cerar vrlo brzo dobio prigodan nadimak: Saibaba. Na sličan način je, osnivanjem ad hoc stranke i meteorskim usponom, na prethodnim izborima pobijedio ljubljanski gradonačelnik Zoran Janković, čija Pozitivna Slovenija sada nije niti prešla izborni prag.

To je, dakle, već jedan trend u slovenskom političkom životu, koji nije moguće objasniti tek razočaranjem glasača u tradicionalne stranke. Stranke mogu padati i rasti, ali ne toliko i ne ab ovo. Ovo je moguće objasniti, na što su već upozorili politički analitičari u Sloveniji, samo klasičnom medijskom produkcijom političke stvarnosti i nečije političke karizme. Na temlju čega bi, inače, netko tko nije profesionalni političar, bez jasnih programskih načela, koji čak ni fizički nije mogao stići predstaviti svoj program, mogao dobiti rekordan broj glasova? To, dalje, upućuje na opasne medijske monopole i ideologijsku jednobojnost i pristranost glavnih medija u Sloveniji, što je dodatna opasnost za demokratski poredak.

Ako bismo, ipak, ovakav trijumf političkog amaterizma u Sloveniji htjeli staviti u neki politički kontekst, onda bi svakako trebalo uputiti na prosvjede od prije godinu i pol dana, kada se slovensko biračko tijelo radikaliziralo i otišlo ulijevo, ali na larpulartističkim osnovama, dakle, bez neke jasne ideje i smislenije artikuliranih zahtijeva. Stoga bismo pobjedu Stranke Mire Cerara, koja također nema jasan politički program, mogli predstaviti kao institucionalizaciju "slovenske revolucije". Jasno je da je politika koja je ispala iz svojih parlamentarnih tračnica mnogo podložnija populističkoj propagandi i manipulaciji zakulisnih centara moći nego što je to neki stabilan parlamentarni sustav sa strankama koje vode predvidljive politike, te da ovakva institucionalizacija revolucionarno-mistične "volje naroda" predstavlja veliku opasnost za političku stabilnost i budućnost zemlje koja je zahvaćena, kao što to već kod svih revolucija biva, medijsko-policijskim metodama proizvedenim revolucionarnim strastima.

Revolucija je kaputt – živjela revolucija!

Sljedeća stvar koju ovi rezultati pokazuju jest da je Slovenija otišla jako ulijevo – skoro tri četvrtine stolica u parlamentu držat će stranke ljevice. Pri tome, do jučer vladajuća ad hoc stranka Pozitivna Slovenija ne prelazi ni izborni prag, dok su SD – Solidarnost bivšeg premijera Boruta Pahora i ZaAB bivše premijerke Alenke Bratušek jedva prelaze cenzus. Uz to, veliko iznenađenje je rezultat Združene levice, notorne komunističke stranke, koja će imati šest stolica u parlamentu, a dobar rezultat je polučila i stranka umirovljenika DeSUS, koja dobiva 10 mandata. Budući mandatar Miro Cerar je izjavio da će njegova vlada biti sastavljena od široke koalicije lijevih stranaka. To, prije svega, znači zaustavljanje bilo kakvih reformi u Sloveniji, što će svakako voditi daljoj stagnaciji i propadanju slovenskog gospodarstva, koja je ionako u vrlo lošem stanju. To pravljenje vlade od lijevog bloka stranaka može biti i dvosjekli mač za ljevicu u Sloveniji, jer bi to moglo značiti (naročito ako u buduću vladu ne uđu kršćanski demokrati, što je malo vjerojatno, jer bi to značilo i njihov vjerojatni debakl na sljedećim izborima) i najavu potpunog debakla ljevice na sljedećim izborima, kada bude očito da se socijalističkim politikama ne može postaviti na noge posrnulu slovensku ekonomiju – osim ako neformalni centri moći ponovo, uz pomoć medija, ne izbace nekon novog političkog šampiona. No, to je zasad samo u domenu spekulacija. Sada je jasno da je ljevica u Sloveniji u velikoj ofanzivi, unatoč potpunom potopu starih stranaka ljevice, što je prilično unikatan fenomen u političkoj teoriji i praksi.

Najveći pak gubitnik ovih izbora je desnica, prije svega SDS Janeza Janše, ali i Janša osobno. Desnica je ukupno (SDS i kršćanski demokrati iz Nove Slovenije) osvojila 26 od 90 stolica u parlamentu, što je povijesni minimum. Kao što je poznato, lider slovenske opozicije je u kontroverznom pravosudnom procesu, za koji opozicija tvrdi da je politički montiran, pred izbore pravomoćno osuđen zbog korupcije na dvije godine zatvora. Sama po sebi neobična u demokratskom sustavu, ovakva praksa bi mogla ukazivati na nedostatak neovisnosti slovenskog pravosuđa i njegovo političko zaleđe, što je opasnost za svaki demokratski poredak. Svakako da je ova okolnost dodatno utjecala na izborni fijasko SDS-a. Unatoč tome, desnica se nadala da će upravo zbog ovog procesa i svega što se dešavalo oko njega, Janša zadobiti kod građana aureolu žrtve političkog progona, te da će to dodatno motivirati građane da se solidariziraju s njim. To se, međutim, nije desilo i apstinencija desnog biračkog tijela je bila velika, što je i dovelo do ovih katastrofalnih rezultata i toga da Slovenija do sljedećih izbora praktički neće imati opoziciju.

Ako bismo trebali sažeti u par točaka najvažnije karaktiristike nedjeljnih izbora u Sloveniji, onda bismo mogli to reći ovako: medijsko (ali i pravosudno) kreiranje političke stvarnosti, raspad tradicionalnih političkih partija i političko institucionaliziranje revolucionarnih strasti, odnosno, premoć lijeve ideološke opcije, a što sve upućuje na izuzetnu nestabilnost i krizu parlamentarne demokracije u Sloveniji.

Nestanak demokratskog horizonta

Ovdje je svakako najzanimljivija stvar svojevrsni politički novum, koji postaje i specifikum slovenske političke scene – a to je raspad ili pak debakl tradicionalnih političkih partija i uspjeh ad hoc stvorenih stranaka. Mnogi teoretičari su dosad upozoravali da je slabost demokratskog sustava u tome što stranke dobivaju državu na upravljanje na jedan ograničen vremenski period, jer to znatno smanjuje vremenske preferencije političara, a time i njihovu odgovornost u vođenju države. Naime, zbog ovog vemenskog ograničenja, političari nemaju motivaciju voditi državu tako da njihovo upravljanje služi općem dobru, već samo tih četiri (eventualno osam) godine dok su na vlasti. To dramatično povećava izglede za korupciju i neefikasnost političkog sustava.

 

Ako bismo trebali sažeti u par točaka najvažnije karaktiristike nedjeljnih izbora u Sloveniji, onda bismo mogli to reći ovako: medijsko (ali i pravosudno) kreiranje političke stvarnosti, raspad tradicionalnih političkih partija i političko institucionaliziranje revolucionarnih strasti, odnosno, premoć lijeve ideološke opcije, a što sve upućuje na izuzetnu nestabilnost i krizu parlamentarne demokracije u Sloveniji.

U stabilnim političkim sustavima, gdje se stranke manje-više periodično smjenjuju na vlasti, postoji ipak dodatna motivacija da se država vodi uspješno, jer se stranke nadaju da će, nakon vremena provedenog u opoziciji, ponovo doći na vlast. Jasno je, stoga, da ovakav nestabilan društveni sustav i stvaranje ad hoc partija, koje pobjeđuju na izborima, potpuno narušava ovaj sustav poticaja političarima da djeluju u korist svih, a time i ostvaruje veće šanse za korištenje sustava za osobne ciljeve i bogaćenje. Stvaranjem ovakvih ad hoc stranaka za jednokratnu upotrebu, nakon čega one nestaju iz političkog života, uklanja se i svaka motivacija političara za odgovorno vođenje politike, a demokracija postaje talac neformalnih centara moći koji stoje iza stvaranja ovakvih jednokratnih političkih projekata. Možemo reći da politička demokracija ima svoje ozbiljne mane, ali da sada prisustvujemo procesu razgradnje tradicionalnog parlamentarizma i njegovom izopačavanju u političku anarhiju, u kojoj demokracija više nema nikakve samoregulativne kontrolne mehanizme, koji bi obuzdali zloupotrebu političke moći. Medijsko proizvođenje i političko institucionaliziranje revolucionarnih strasti, dakle, ima sve loše osobine koje se pripisuju parlamentarnoj demokraciji, ali nijednu njenu vrlinu.

Da li je u Hrvatskoj moguć slovenski scenarij?

Sličan proces imamo i u Hrvatskoj, gdje su obje glavne tradicionalne stranke desnice i ljevice već duže vrijeme na svom povijesnom minimumu, a na značaju sve više dobivaju jednokratni politički projekti i ljudi sa margine političkog života, koji odnekud budu lansirani u sam njegov centar. Taj proces u Hrvatskoj već pokazuje neke svoje prve znakove. Glavni je da su obje strane hrvatskog političkog bipartizma u već jako dugo u krizi i nalaze se na svom povijesnom minimumu, a da sve veću popularnost imaju populistički lideri, bilo na desnici, poput Ruže Tomašić, bilo na ljevici, poput nove zvijezde hrvatske političke scene, Mirele Holy. No, to je još uvijek, mogli bismo reći, u okvirima političke borbe između SDP-a i HDZ-a i nema karakteristike nepredvidljivosti kao što je slučaj u Sloveniji. No, što se dešava kada se infrastruktura bipartizma krene raspadat, a njihovi politički privjesci ne mogu popuniti prazninu? Što kada taj politički prostor postane prevelik i za neku treću stranku – recimo za Čačić-Bandić koaliciju, koja se najavljuje? Da li ćemo i u Hrvatskoj gledati slovenski scenarij raspada parlamentarne demokracije i nestanak političkog bipartizma, u kojem će centri moći izbacivati svoje kandidate-projekte i uz pomoć kontroliranih medija im osiguravati izbornu pobjedu?

To svakako nije nemoguće. SDP se danas nalazi po podršci nalazi na svom povijesnom minimunu, a po svemu sudeći će i dalje padati, tako da bi lako mogao doživjeti sudbinu Phorovih socijaldemokrata. S druge strane, Karamarkov HDZ se zaustavio na oko 20% potpore, koliko ima i Janšina SDS, ali jako slabo raste, i to tek uz pomoć koaliranja sa manjim desno-populističkim strankama, koje su mu omogućile relativan izborni uspjeh, ali i narušavaju integritet stranke. HDZ se, međutim, nada da će sljedeće izbore svakako dobiti, po nekom zakonu spojenih posuda, koji važi u bipartijskim političkim sustavima. No, politički trendovi koji su zahvatili Sloveniju govore da to ne mora biti tako. Naime, Janšina SDS je ostala na svom povijesnom minimumu, premda su se njihovi tradicionalni politički konkurenti iz lijevog tabora doslovno raspali i nestali sa političke scene. Također, kao i u Sloveniji, i u Hrvatskoj postoje jaki neformalni centri moći (kao što je pokazala "afera Perković"), koji bi se mogli "otarasiti" balasta sada nepopularnog SDP-a i na izborima lansirati svog "neovisnog" kandidata, poput jankovića ili sada Cerara. Jedino što Hrvaskoj u ovoj političkoj jednadžbi nedostaje jest neka instant-revolucija na ulicama hrvatskih gradova, koja bi ionako slabašne političke elite otjerala na "smetlište povijeti", a koja bi bila proizvedena u zakulisnim centrima moći. Dakle, ako u sljedećih godinu dana budemo dobili hrvatski analogon slovenskih "facebook prosvjeda" – ili pak nedavne "bosanske revolucije", koja je proizvod istog političkog modela, a vjerojatno i slične kuhinje – možemo sasvim izvjesno očekivati da ćemo imati i slovenski revolucionarno-politički rasplet. Ironija bi bila takvu političku prekompoziciju pozdraviti i shvatiti kao neko veliko političko osvježenje na hrvatskoj političkoj sceni. Jer, takvog osvježenja nema ni na slovenskoj političkoj sceni – kao što nas uvjeravaju naši analitičari – samo su stare politike sipane u nove mješine.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

miro cerar, alenka bratušek, janez janša, Borislav Ristić, mediji, hrvatska, slovenija