Komentari

KRATKI UBOD: SDP u borbi za ravnopravnost Hrvata u BiH

Hrvati u BiH moraju imati prava koja imaju i ostala dva naroda. To je minimum oko kojeg bi se trebale složiti sve opcije u Hrvatskoj.

Piše: Hrvoje Tolib

„Bez adekvatnog rješenja položaja Hrvata u BiH, ne možemo ozbiljno razgovarati o BiH kao zemlji koju bi svi željeli vidjeti u EU“. Ovo nisu riječi nekog desnog hrvatskog političara već SDP-ova zastupnika u EU parlamentu i novoimenovanog šefa delegacija EU za odnose s BiH i Kosovom Tonine Picule.

 

HDZ otkako mu je na čelu Tomislav Karamarko, također vodi diplomtaski tihu ali vrlo kvalitetnu politiku prema BiH.  

Ova rečenica je pokazatelj i SDP-ove paradigme koju provode šef SDP-a i Vlade Zoran Milanović kao i predsjednik RH Ivo Josipović. HDZ otkako mu je na čelu Tomislav Karamarko, također vodi diplomtaski tihu ali vrlo kvalitetnu politiku prema BiH. 

 

Hrvati u BiH moraju imati prava koja imaju i ostala dva naroda u Bosni i Hercegovini. To je minimum oko kojeg bi se trebale složiti sve političke opcije u Hrvatskoj. Zašto u Hrvatskoj? Zato što Zagreb snosi veliku krivnju za položaj Hrvata u BiH. 

 

Od devedesetih pa sve do do današnjih dana, hrvatske političke elite zavaravale su i iskorištavale BiH Hrvate. Od Tuđmana koji je u ime njih potpisao Daytonsko sporazum do Mesića koji je bez imalo političke mudrosti ostavio na milost i nemilost Sarajevu, te na kraju Ive Sanadera koji je u Mostar išao samo po glasove.

 

U Sarajevu je pak glumio velikog europejca. U Josipoviću i Milanoviću, ma koliko to „pravovjernim“ teško padalo BIH Hrvati napokon imaju pouzdanog partnera. Zahvaljujući i njihovoj politici (što javnoj, što tajnoj) treći entitet više ni za međunarodnu zajednicu nije tabu tema.

 

Od devedesetih pa sve do do današnjih dana, hrvatske političke elite zavaravale su i iskorištavale BiH Hrvate.

Do sada su u hrvatskom javnom prostoru postojale dvije oprečne paradigme kada je u pitanju budućnost BiH, a koje su se iscrpljivale u međusobnim optuživanjima.

 

Jedna je podržavala takozvanu građansku BiH (ma što to značilo)  i istovremeno kao ključni argument isticala HDZ –ov „istočni grijeh“ iz devedesetih. Druga je glavinjala između ideje o pripajanju Hrvatskoj i samoizolacije u hercegovačkim okvirima.  

 

Ova prva sebe je voljela nazivati „ građanskom i demokratskom „ dok je drugu častila izrazima poput „nazadna i nacionalistička“. Druga je, pak sebi  tepala da je „Hrvatska“ dok je prvu nazivala „ jugoslavensko plaćeničkom“  (plaćenom od strane raznih  međunarodnih organizacija).

 

Iako se u mnogo čemu razlikuju jedno im je zajedničko; bili su u krivu. Inzistiranjem prve na građanskoj zanamarivala je da se BiH počela pretvarati u unitarističku, pri čemu je BiH sve više postojala država dvaju naroda: Srpskog koji je imao Republiku Srpsku i Bošnjačkog  koji je izbornim inženjeringom zavladao Federacijom BiH birajući manjinskom hrvatskom narodu i predstavnike u vlasti.

 

Druga, ona „Hrvatska“ u svom samozavaravanju i neracionalnom stremljenju prema Zagrebu sve se više pretvarala izoliranu i zatvorenu zajednicu koja se iz konstutivnog naroda pretvarala u nacionalnu manjinu.  

 

Ovo je prilika da se uz pomoć SDP-ovog dvojca Josipović - Milanović napokon izbore za svoju ravnopravnost  ali i opstojnost u BiH. HDZ će, ma koliko god to želio, zbog devedesetih puno teže ovakvu potporu moći javno pružiti.