IVAN HRSTIĆ

KONTROVERZE: Muzička akademija: Je li arhitekt Bandiću i nama podvalio masonsku simboliku?

Kako je moguće da se na najljepšem trgu pusti gradnja - a da se nitko ne zapita o skrivenim značenjima?

Piše: Ivan Hrstić

Nema nikakvih dvojbi: kakva god da se moderna građevina izgradila na mjestu omrznutog Ferimporta na Trgu maršala Tita broj 12, izazvala bi mnoštvo suprotstavljenih reakcija i podijeljenih osjećaja. Kad se razmišlja o XXI-stoljetnoj interpolaciji u jednu tako izvanredno vremenski zaokruženu cjelinu kakva je Lenucijeva potkova, onda je jasno da se skalpelom bez anestezije ulazi na iznimno osjetljivo mjesto, pogotovu kad iz šešira izvučete arhitekta kojemu ni na kraj pameti nije pokazati imalo milosti prema povijesnom i kulturnom naslijeđu koje mu je povjereno u ruke.

PONAŠATI SE TAKO NA ARHITEKTONSKI I URBANISTIČKI NAJVRIJEDNIJEM DIJELU ZAGREBA JEDNOSTAVNO JE ZLOČIN. KAD MI NETKO KAŽE DA OVA ZGRADA UVESELJAVA I RAZBIJA MONOTONIJU ZAGREBA, ŠTO JE PRIJE NEKI DAN NAPISAO JEDAN UGLEDNI "KULTURNI RADNIK", JA GA SAMO MOGU PITATI - PA GDJE TI ŽIVIŠ I ŠTO ZAPRAVO ZNAŠ O SVOJEM GRADU? ZNAŠ LI KOJE SU NJEGOVE PRAVE ARHITEKTONSKE VRIJEDNOSTI, ONE KOJE ĆE PREPOZNATI I ZNALAC I 'OBIČNI' PROMATRAČ SA STRANE? ONE KOJE ĆE CIJENITI I ZA 100 GODINA?

No, malo što moglo biti gore od projekta zgrade Muzičke akademije kako ju je zamislio arhitekt Milan Šosterič. I to na nekoliko razina. Problematična je na estetskoj, arhitektonskoj, urbanističkoj, pa čak i ideološkoj i religioznoj razini, a na koncu, kao i obično, potcrtava nedostatke u gradskoj i državnoj administraciji, odnosno ukazuje na problematično i netransparentno odlučivanje i financiranje dvojbenih ili nedorečenih projekata javnim novcem, odnosno novcem građana i poreznih obveznika.

No, pođimo redom.

Najoštrija ocjena nove zgrade Muzičke akademije je da smo  dobili neskladnu, napirlitanu i kičastu građevinu na najljepšem zagrebačkom trgu, koja ne iskazuje ni najmanji trag poštovanja prema mjestu na kojem se nalazi. Naprotiv, ona iskazuje hommage najomrznutijoj zgradi u Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj, zloglasnoj zgradi Željpoha, kasnije Ferimporta, koju je šezdesetih godina prošlog stoljeća projektirao arhitekt Stanko Fabris, kao šaku u oko među historicističkim zdanjima s kraja XIX i početka XX stoljeća.  

Da podsjetimo, bilo je to vrijeme kad su se arhitekti i gradske uprave trsili dokazati da je došlo novo vrijeme, sanjali o uklanjanju 'niževrijedne' buržoaske ili čak maloburžoaske K und K arhitekture, ali i lovili istovjetne svjetske trendove. Rađali su se tako idejni projekti prema kojima su, između ostalog, trebale nestati zgrada Pravnog fakulteta odnosno Sveučilišta u Zagrebu sjeverno te zgrada Kola južno od zgrade HNK, a potez od Ilice pa do Botaničkog vrta suvremenim zdanjima povezati s onim što se tada oblikovalo južno od pruge.

NEKE IDEJE ZA TRG MARŠALA TITA
Arhitekti suvremenog bíla s prezirom su govorili o "lažnjacima" koje je Herman Bollé posijao po Zagrebu, što se prije svega odnosilo na krivotvorenje povijesti Zagrebačke katedrale u obnovi nakon potresa, ali uključuje i zgradu Muzeja za umjetnost i obrt, inače zdanje moderne konstrukcije koje glumi da dolazi iz nekog mnogo daljeg vremena, s uglednijim povijesnim pedigreom. Za takav historizicam, bez obzira što je on u vrijeme kad su ta zdanja nastajala i dalje prevladavao i drugdje na zapadu, mnogi nisu imali razumijevanja, dijelom i s dobrim opravdanjem. Bilo je to doba začetaka hrvatske moderne, koja je i danas sveto pismo na zagrebačkom arhitektonskom fakultetu. Poslije svjetskih ratova vlast je za to pronašla i ideološke razloge, koji su zapravo prije zahtijevali da interpolacija donosi kontrast nego da se uklapa u povijesne zadanosti. Nažalost, među onim rješenjima koja su stvarno na svjetskoj razini i prečesto se citiraju i posve ispodprosječni projekti koji ničim nisu dobili potvrdu vremena.

Nikakvo čudo dakle da je u ono doba bez mnogo sentimenta na takvo mjesto ugurana poslovna zgrada koja tu po ničemu ne pripada - ni po svojoj funkciji ni po svojoj pojavnosti. U to doba bio je to posvemašnji šok golemoj većini "društveno neosviještenih" Zagrepčana, kojima ni pola stoljeća nije pomoglo da se na nju naviknu. Nije nedostajalo ni kritika uglednih arhitekata, naprimjer Vladimira Turine i Vjenceslava Richtera, koji su prigovarali promašenoj funkciji i izgledu. Bunili su se i konzervatori. Ni potpisana peticija nije pomogla.

Pri tome treba zamijetiti da je, ne samo prema današnjim mjerilima, zgrada koju je projektirao Fabris zapravo po svemu minimalistička, kubus ne baš skladnih proporcija, ali suzdržana i nepretenciozna, što je dodatno naznačeno njezinim povlačenjem u unutrašnjost bloka i zelenilom koje je djelomično skriva, a zapravo joj je jedini grijeh to što se nalazi na najatraktivnijem gradskom trgu - za razliku od desetaka takvih diljem Hrvatske kasnije izgrađenih upravnih zgrada koje su građene u poslovnim ili industrijskim zonama negdje na tadašnjoj periferiji.

Nažalost, to je preveliki grijeh da bi se tek tako oprostilo. Bilo je to polovično rješenje, koje niti se uklapa u arhitekturu Trga, niti donosi hrabra i potentna rješenja. Poput predimenzioniranog kioska. Umjesto takve emotivno sive i izgledom i sadržajem potpuno nezanimljive zgrade, vjerojatno bi se bolje uklopio čak i neboder kojeg je prije toga na tom mjestu predlagao arhitekt Drago Ibler. U obrani Fabrisa, valja istaknuti i da  projekt nije izveden onako kako ga je on zamišljao, ali i da jest, sigurno ne bi ništa više usrećio Zagreb i Zagrepčane.

IZVORNI PROJEKT STANKA FABRISA UKLJUČIVAO JE VALOVITO NADGRAĐE


Svejedno, nakon što su se Zagrepčani ponadali da je toj zgradi nakon desetljeća neodržavanja istekao vijek trajanja te da će metropola dobiti zdanje kakvu takva lokacija zaslužuje, struka je ostala tvrdoglava. Političkom odlukom gradonačelnika Milana Bandića, kojeg inače nikad nije bilo previše briga što struka kaže, lokacija je konačno dobila dostojan reprezentativan sadržaj - Muzičku akademiju. No struka je odlučila da nova zgrada mora poštovati memoriju mjesta te da u novom projektu - mora biti prepoznatljiva Fabrisova zgrada Željpoha/Ferimporta!

To je samo u Zemlji apsurda moguće - da konačno dočekamo rušenje najomrznutije zgrade u državi, a onda da je ponovno gradimo, i to ovaj put novcem građana, doduše u nešto modernijoj inkarnaciji!

Opravdanje je djelomično u tome što je zgrada, kao starija od 50 godina, automatski potpadala pod zaštitu zakona, no nakon što je gradnja već počela "neočekivano" se došlo do "spoznaje" da konstrukcija ne uovoljava zahtjevim, te da mora biti srušena do temelja! Naravno, sve su to platili građani, a tko drugi.

Tužno stanje struke pokazuje činjenica da u demokratskoj Hrvatskoj nije bilo ozbiljnog pokušaja da se projekt postavi na zdravije temelje. Za razliku od početka 60-tih u SR Hrvatskoj, ovaj put nitko nije pisao peticije. Nitko nije ozbiljno postavio ni pitanje naraslih troškova i njihove stvarne (ne)opravdanosti. Stanje, dakle, nije nimalo bolje nego u ona vremena, dapače.

IZVORNI IZGLED ZGRADE ŽELJPOHA/FERIMPORTA


Stanko Fabris onomad je morao poštovati niz uvjeta: ograničena je visina, propisana je boja kojom će se fasada bolje uklopiti u žućkaste tonove ostalih zgrada na trgu, propisano je da zgrada bude uvučena, odbačena je prenametljiva valovita nadstrešnica na krovu. Sve kako bi se ograničio utjecaj Željpoha na kazališni trg.

Milan Šosterič pola stoljeća kasnije kao da je dobio carte blanche, dokazujući da novo novo vrijeme još manje mora poštovati povijesne vrijednosti. Istina, imao je zadani uvjet da u njegovom projektu ostane prepoznatljiv volumen Fabrisove zgrade, ali po svemu ostalom ona je agresivno iskoračila na sve strane, eksplodirala poput kokice.

Već samim izvlačenjem konstrukcijskog rastera na pročelje zgrade i uvođenjem bijele boje u kontrastu s tamnim staklima, zgrada izlazi iz sjene i djeluje kao osvjetljena reflektorima. No, to nije bilo dosta Šosteriču i njegovim narcisoidnim ambicijama. Nova zgrada ovaj put bez problema dobiva nadgrađe, za trećinu je viša, pa se Šosterič odlučuje to nadgrađe "sakriti" tako što će ga  - omotati ovojnicom u svim duginim bojama! Zgrada de facto više nije ni uvučena, jer uklonjeno je zaštitno zelenilo, a nizom instalacija agresivno i prijeteći iskoračuje na kazališni trg!

Sve ograde, svi obziri tako su srušeni. Uključujući zapravo i poštovanje prema Fabrisovom elegantnom minimalizmu kojemu se navodno željelo odati počast! Ova zgrada po svemu je njegova suprotnost!




Ima, dakako, i nemali broj onih kojima se zgrada sviđa, jer u njoj vide nešto što doživljavaju kao zaigranost i nekonvencionalnost nasuprot relativnoj strogoći zagrebačkog Donjeg grada. Pravo nešto takvo reći (možda) imaju oni koji o arhitekturi i njenoj povijesti ništa ne znaju, jedino takvi mogu, a da im ništa ne zamjeriš reći: Meni se to jednostavno sviđa. To je posve legitimno. Ne mora ni znati zašto. Ne mora navoditi nikakve argumente. Može reći i da ga uopće ne zanimaju kontraargumenti. Što odgovoriti osim: Njihovo je kraljevstvo nebesko.

No, takav pristup legitiman je samo dok se razgovara o ukusima, o kojima se, jelte, ako vam nije isključivo do svađe - ne raspravlja. 

Ova pak rasprava je mnogo ozbiljnija od običnog "de gustibus"!

Većinom se radi o onima koji nisu svjesni ukupne anamneze problema niti prepoznaju jezik kojim Šosterič govori, a kamoli njegov sadržaj. Ili se pak radi o onima kojima je u potprograme upisano to isto - nepoštovanje prema tradicijskim vrijednostima hrvatske arhitekture, ali i kulture uopće.

Zgrada se ne može i ne smije promatrati sama za sebe. Dobra interpolacija mora komunicirati s arhitekturom u koju se useljava, ako ta arhitektura ima ikakvu vrijednost. Ima doista slučajeva kad može biti poželjno da interpolacija nadjača, pa i vizualno pregazi sve oko sebe - u slučaju kad se gradi u dijelu grada kojemu ona mora podići nisku urbanističku i arhitektonsku razinu - recimo oživjeti sivilo neke periferije. Ona možda u tom slučaju prejudicira neki budući razvoj te periferije, pa makar se ta arhitektonska transformacija dogodila u dalekoj budućnosti. U tom slučaju to može biti vizionarstvo.


Ali ponašati se tako na arhitektonski i urbanistički najvrijednijem dijelu Zagreba jednostavno je zločin. Kad mi netko kaže da ova zgrada uveseljava i razbija monotoniju Zagreba, što je prije neki dan napisao jedan ugledni "kulturni radnik", ja ga samo mogu pitati - pa gdje ti živiš i što zapravo znaš o svojem gradu? Znaš li koje su njegove prave arhitektonske vrijednosti, one koje će prepoznati i znalac i 'obični' promatrač sa strane? One koje će cijeniti i za 100 godina?

Jer, nije bitno samo kako neka zgrada izgleda sama za sebe, već i koju poruku donosi kad se useli na pojedinu lokaciju. A poruka ove zgrade je posvemašnje negativna. Posvetimo se malo njezinom jeziku, koji otkriva šokantnu pozadinu te skrivene poruke.

Vizualno, Šosteričeva zgrada prezentira kaos. Arhitekt očito nije bio zadovoljan dosadnim bijelim rasterom pročelja prikladnog za jednu ne baš naročito maštovitu poslovnu zgradu, kakvih je vjerojatno na tisuće. Zato u pokušaju da se pošto-poto nametne kazališnom trgu na nju nadograđuje skalameriju instalacija koje na prvi pogled ne donose nikakvu suvislu poruku osim što osiguravaju reakciju prolaznika, pa makar ta reakcija bila i gađenje.



Pred ulaz postavlja slobodnostojeći crni raster za kojeg tvrdi da je inspiriran jednim djelom Ivana Picelja (Varijacija 8Y – V-92). Taj raster se direktno sudara s bijelim rasterom zgrade u kakofoniji linija. Tim lažnim portalom zgrada i fizički, a ne samo vizualno, iskoračuje na trg, na istu ravninu sa zgradom Muzeja za umjetnost i obrt. No, graditelj se ni tu ne zaustavlja, nego poduzima još nekoliko drskih koraka u prostor Trga, postavljajući i 29-metarsku srebrnu iglu/koplje, koja je neke podsjetila na dirigentski štap(ić), neke na kazaljku metronoma, dok je sam arhitekt - isprva - nazvao zrakom sunca.

"Jednostavnim rječnikom rečeno, simbolizira sunce i zraku sunca," >> rekao je Šosterič, koliko god se glupo činilo da zraka sunca pokazuje na smjer iz kojega sunce baš nikad nije obasjalo Zagreb - na sjever. No, Šosterič će ionako uskoro više puta promijeniti ili dopuniti priču. Ta zraka sunca ionako vjerojatno ima neka druga značenja, koja ćemo pojasniti malo niže u tekstu.

Uz iglu, planirano je "vraćanje'' Kožarićevog Prizemljenog Sunca koje je izvorno doista bilo postavljeno na prometnom otočiću nekoliko metara dalje. No, Ivan Kožarić se nije složio s  tim, jer je njegovo djelo odavno našlo udoban dom u Bogovićevoj ulici i svakako mu nije bilo u interesu da postane samo dio neke nebulozne instalacije pred kontroverznom zgradom Muzičke akademije. Šosteriča pak zabrana nije spriječila da umjesto Kožarićeve kugle postavi istu takvu kuglu druge boje (netko mi reče da podsjeća na "uskrsnu pisanicu obojanu ljuskom luka i ulaštenu špekom"), ustvrdivši naprasno da sad to više nije replika Kožarićeve kugle nego neka druga kugla.

Radi li se o krađi, je li to plagijat? Naravno da je krađa. To ne znaci da je svaka kugla pa ni svaka žuta kugla plagijat Kozarićevog Prizemljenog sunca (kugla ko kugla, ni prva ni zadnja) - ali ova to definitivno jest. Nije to prvi put da je netko pokušao dobiti autorska prava za nešto, pa kad nije uspio rekao 'napravit ćemo mi to sami'.

Da Šosterič i društvo nisu najavili da ce tu biti ''vraćeno'' Kozarićevo Sunce ili postavljena njegova replika, možda bi im netko i povjerovao.

No, to je sad manje važno, jer ima itekako razloga za sumnju da se Šosterič do sada ionako samo skrivao iza Picelja i Kožarića te da ta instalacija ima (i) neka druga, za širu javnost skrivena značenja.



Naime, Bijeli raster fasade, crni portal sačinjen od slobodnostojećih stupova pred ulazom u zgradu, srebrno falusoidno koplje pred ulazom i žuti krug/kugla uz njega automatski prizivaju neke od ključnih simbola slobodnog zidarstva!

Je li Šosterič mason ili je tek slučajno nabo masonsku simboliku? To je nešto što ga tek treba pitati, a on, ako jest mason, nije dužan reći istinu, no, objašnjenja koja je u međuvremenu dao samo potvrđuju tu sumnju.

JERUZALEMSKI HRAM ZAUZIMA JEDNO OD SREDIŠNJIH MJESTA U MASONSKOJ SIMBOLICI

Nastavimo, dakle, redom. U simbolici masonstva posebnu ulogu igra starozavjetni hram u Jeruzalemu, kojega predstavljaju slobodnostojeća dva ili više stupova. Na njihovim prikazima lako je uočiti i karakteristični crno bijeli raster poda hrama, koji je kod Šosteriča premješten na fasadu zgrade.

Jedan od omiljenih simbola u masonstvu je slomljeni/nedovršeni stup koji doziva priču iz egipatske mitologije o božici Izidi koja oplakuje svojeg muža boga Ozirisa stojeći uz slomljeni stup koji simbolizira njegovu izgubljenu muškost (ali i godišnje cikluse u prirodi). Uz nju stoji tješeći je njihov sin Horus, sunčani bog, simbolizirajući Vrijeme. Izida je uspjela vratiti Horusovo tijelo koje je raskomadao Horusov brat, bog Set, ali nije uspjela obnoviti i njegovu muškost.

Ta priča ima i svoju sumersku verziju, a i svoje odjeke u Starom zavjetu, samo što božica nosi ime Inana ili Ištar, a bog je Tamuz ili pak Adonis. U jednoj od knjiga Starog zavjeta, Jahve u viziji proroku Ezekijelu između ostaloga ukazuje na skulpturu oplakivanja Tamuza u jeruzalemskom hramu, objašnjavajući zašto će kazniti idolopoklonike i razoriti Jeruzalem (Ezekijel 8:14-15), istovremeno najavljujući i još jednu obnovu hrama.




Masoni su tu priču prispodobili svojim potrebama, pa tako njima slomljeni ili nedovršeni stup simbolizira Hirama, djelomično fikcijskog graditelja jeruzalemskog hrama, koji je navodno ubijen jer nije htio odati "tajne kodove", koji se prenose s jednog velikog meštra na drugog.
 
Slomljeni stup ima niz slojeva značenja, ali najvažnije je ipak da on simbolizira ponovno rađanje, taj (re)generativni, kreativni princip kojem se masoni poklanjanju prije nego nekom određenom božanstvu. Štovanje falusoidnih simbola, koje je u paganska vremena često imalo i jak erotični naboj, jedan je od razloga za optužbe iz kršćanskih krugova da masonski simbolizam uzdiže seksualni akt, no, samo po sebi taj simbolizam ne mora nužno imati lascivne ili orgastičke konotacije.

Da sve ovo nije isisano iz malog prsta potvrđuju i iznenađujuće iskrena naknadna objašnjenja graditelja. Negirajući da je kugla koju je postavio replika Kožarićevog sunca, Šosterič je rekao da su i igla i kugla zapravo rezultat zamisli koja mu se pojavila u snu, odnosno "transformacija jednog od stupova iz zgrade".

"Igla predstavlja san. To je vertikala koja je iskočila iz vertikala kuće u snu i zatreperila u kosom položaju. Potom sam je fiksirao za tlo tako što sam je proširio pri dnu, a zašiljio pri vrhu i postala je dio oblikovanja" >>,  dodao je Šosterič novo objašnjenje, iz kojega je jasno da nema gotovo nikakve dvojbe da je taj njegov erektirani falusoidni objekt ekvivalent masonskom slomljenom stupu.

Natjeran potrebom da zaniječe Kožarićevo autorstvo u svojoj kompoziciji, Šosterič nam je konačno ipak morao iznijeti što je zapravo zamislio! On sad priznaje da je srebrno koplje falusoidni simbol. Igla mu se, kaže, istodobno "nametnula i kao muški simbol", pa je "osjetio potrebu da ju kontrastira formom koja bi simbolizirala ženskost".




MASONSKI HRAMOVI ČESTO NA VRHU SADRŽE SUNČANE SIMBOLE U ZLATNOJ ILI DUGINIM BOJAMA.

"U igri kontrasta koja je ovdje prisutna i kroz boje i kroz formu, bilo mi je neophodno u odnosu na muški simbol kao kontrast uvesti i ženski simbol. Taj ženski simbol je kugla koja zajedno s iglom čini ravnotežu kao svi kontrasti ako ih stavite zajedno", pojasnio je Šosterič, čime je svoju konstrukciju doveo u zapanjujuću podudarnost s masonskom simbolistikom, u kojoj je falus, kao muški spolni organ, obično obelisk postavljen u središtu kruga, koji predstavlja ženski spolni organ, što sve zajedno simbolizira muško-ženski princip, ali i važan dualistički princip u njihovom sinkretističkom vjerovanju - dualizam prirode velikog arhitekta, graditelja-stvoritelja koji stoji iza ovog svijeta, odbacujući pri tome bilo koju konkretnu postojeću religiju.

U dvodimenzionalnoj apstrakciji, to je krug s točkom u sredini ili trokutom u sredini. U Šosteričevoj trodimenzionalnoj apstrakciji, igla je piramidalnog oblika, s trokutastom bazom, a kugla igra ulogu kruga, ali i Horusa iz mitološke alegorije.



Dakle, jasno je da je Kožarićevo Sunce našem graditelju (zidaru?) trebalo da upotpuni alegoriju koja nije zamišljena biti jasna onima koji su platili njeno postavljanje - građanima Zagreba.


Kršćanska tumačenja ove masonske simbolike u pozadini svega toga nalazila su oživljavanje paganskih vjerovanja, pa čak i sotonizam, no to ne mora nužno imati nikakve veze sa stvarnošću. Ovo sve ne navodim da bih izazvao zgražanje nad masonskom simbolikom, jer ona nije ništa izvan zakona (iako je njeno postavljanje teško prihvatljivo većini onih koji su to platili). Naravno, to ne znači ni da državnim novcem ne mogu biti (su)finanincirana i religijska obilježja raznih drugih denominacija osim katoličke, no uvijek se mora znati što se tim novcem financira, dok u ovom slučaju, gdje se ipak radi o javnoj instituciji, koja služi općem dobru, nedostaje prijeko potrebna transparentnost. Kad država sufinancira, naprimjer, gradnju neke bogomolje, onda je obično jasno čiju i kakvu potrebu ona tim zadovoljava, dok ovdje i dalje sve ostaje pod velom tajne, a kontroverzna simbolika se može vezati uz funkciju s kojom nikako ne bi trebala biti povezana.


Nije to doduše neuobičajeno, širom zapadnog svijeta. Graditelji, nerijetko masoni, tijekom stoljeća rado su ostavljali svoje potpise na građevinama koje su projektirali,
ili na njima radili, a često su i cijele projekte podređivali duboko skrivenoj simbolici. Često se nisu ustručavali tu simboliku ugrađivati i u ključna i najočitija obilježja tih građevina, ali rijetko kad su to i deklarirali. U novije vrijeme masonska simbolika nimalo se ne skriva čak i na na prvi pogled nevjerojatnim mjestima, kao na primjer ispred nove zgrade američke porezne uprave u Marylandu.

A kao kuriozitet spomenimo da je piramida koja je tamo postavljena gotovo ista kao piramida postavljena ispred zagrebačkog gradskog poglavarstva za 900-godišnjicu Zagreba. Zanimljivo, zar ne?

No, za razliku od ove, Šosteričeva simbolika, što god da predstavlja, u potpunosti je apstrahirana na osnovne oblike.

MASONSKI STUPOVI I PIRAMIDA PRED ZGRADOM AMERIČKE SAVEZNE POREZNE UPRAVE



ZAGREBAČKA PIRAMIDA, ZA KOJU SE TAKOĐER NAGAĐA DA IMA MASONSKU SIMBOLIKU




Kakva god da su njegova skrivena značenja, u ovom slučaju graditelj je upao u zamku iz koje se morao iskoprcati - iskrenošću.

No, posebno interesantno pitanje je kako netko može s ovakvim projektom pobijediti na natječaju, odnosno kako netko može prihvatiti gradnju jedne ovako velike instalacije, bila ona umjetnička ili ne, koja tako agresivno prodire u zakonom zaštićeni prostor, a da ne pita što ona znači i što sve - može značiti.

P.S. Odgovora može biti više. Naprimjer:
1. radi se o ljudima kojima je ta simbolika itekako jasna i bliska
2. radi se o neodgovornim ljudima koje ne zanima javni interes
3. radi se o naivcima koji ne shvaćaju što se zbiva ni kad im to nacrtaš i nakon ovoga će ponovno zabiti glavu u pijesak.
4. autor ovog teksta najeo se ludih gljiva
5. nešto treće, odnosno peto

Što vi mislite o tome?

IVAN HRSTIĆ >>

OSTATAK KOMENTARA MOŽETE NAĆI OVDJE >>