Komentari

KOLUMNA DAVORA HUIĆA: Zašto ljevica ruši svoju Vladu?

Pitanje je bi li se Vlada našla u situaciji da javnost ovako reagira na svaki potez, da su stvarno željeli provesti te reforme, na tome ozbiljno radili i signalizirali odlučnost da ih provedu.

Piše: Davor Huić

Ako Vlada zaista odbaci ideju o monetizacije autocesta, to će biti treća velika reforma (projekt) u pet mjeseci od koje će morati odustati pod pritiskom javnosti. I to ne pod pritiskom opozicijske javnosti (jer HDZ tu ne radi ništa), nego pod pritiskom vlastitog biračkog tijela, opozicije u vlastitim redovima, te socijalnih partnera bliskih vladajućoj koaliciji (sindikatima).

 

Iako Milanovićeva vlada nije imala jasnu viziju, niti je ikada ozbiljno i sistematski pokušala provesti bilo kakve reforme, bilo je nekoliko pokušaja u pravom smjeru. Međutim, svi su se oni nasukali na previsoka očekivanja birača. Tako su u nekoj fazi blokirane ili propale: reforma lokalne samouprave (zbog unutarstranačkih otpora); dovođenje proračuna u neke razumne granice, recimo 3 posto deficita (jer se nitko nije želio odreći kune proračunskog novca); reforma radnog zakonodavstva (jer su se pobunili sindikati javnih službi); pa outsourcing (iz istih razloga); te na kraju monetizacija autocesta, koja se pretvorila u plebiscit protiv vladajuće garniture.

Kako se je SDP-ova vlada našla u ovoj situaciji? Pa, u skladu s onom narodnom „sam pao, sam se razbio“, ne mogu za to kriviti nikoga drugoga nego same sebe.

 

SDP je u posljednjih par godina vidljivo, makar to nitko nije javno rekao, napustio Treći put, doktrinu koja je u devedesetima, nakon sloma komunizma, značila odustajanje ljevice od revolucionarnih oblika borbe za radnička prava, i priznanje tržišne ekonomije (kapitalizma) kao jedine igre u gradu.

 

Iako u tom nevoljkom braku iz nužnosti nikad nije došla ni blizu pozicija britanskih laburista ili njemačkog SPD-a, Račanova je koalicija bila donekle protržišna (liberalizacija trgovine, mirovinska reforma), i u svakom je slučaju gajila proreformsku retoriku, čak i ako nije bila nešto psoebno uspješna u njihovom provođenju.

 

Međutim, od 2008 nadalje, možda pod utjecajem globalne financijske krize, antiglobalističkog pokreta, pa i recesije u Hrvatskoj, naša je socijaldemokracija lagano počela kliziti ulijevo, radikalizirati svoju poziciju, vrativši se na antikapitalističku retoriku iz socijalističkog razdoblja, te krenula u populistički križarski rat koji je podigao očekivanja svih skupina društva da će dobiti ono što žele, i da se nitko neće morati ničega odreći.

 

Ta populistička ofenziva – a populizam nije ništa drugo nego žrtvovanje dugoročnih ciljeva za kratkoročne benefite – bio je toliko uspješna, dijelom zato jer je pala na plodno tlo, da je danas naša javnost znatno ljevije nego li je bila i u jednom trenutku u posljednjih 25 godina nezavisnosti i raspada komunizma. Za Kukuriku koaliciju se ne može reći da je ikada imala ozbiljne reformske namjere i planove, ali čak i ono malo što su pokušali napraviti pod pritiskom ili iz nužde, naišlo je na žestok otpor.

 

Jer, reforme su usmjerene na dugoročan uspjeh, za koje ponekad moramo žrtvovati kratkotrajne ciljeve, što je upravo suprotno od apela populizma. Tako je lijevi centar sam sebi, to jest svojoj vladi, toliko suzio manevarski prostor. 

 

Iako Milanovićeva vlada nije imala jasnu viziju, niti je ikada ozbiljno i sistematski pokušala provesti bilo kakve reforme, bilo je nekoliko pokušaja u pravom smjeru. Međutim, svi su se oni nasukali na previsoka očekivanja birača. Tako su u nekoj fazi blokirane ili propale: reforma lokalne samouprave (zbog unutarstranačkih otpora); dovođenje proračuna u neke razumne granice, recimo 3 posto deficita (jer se nitko nije želio odreći kune proračunskog novca); reforma radnog zakonodavstva (jer su se pobunili sindikati javnih službi); pa outsourcing (iz istih razloga); te na kraju monetizacija autocesta, koja se pretvorila u plebiscit protiv vladajuće garniture.

 

Pitanje je bi li se Vlada našla u situaciji da javnost ovako reagira na svaki potez, da su stvarno željeli provesti te reforme, na tome ozbiljno radili i signalizirali odlučnost da ih provedu. Da su pokušali objasniti ozbiljnost situacije i pokušali poraditi na nekom, ozbiljnom dogovoru društvenih i interesnih skupina koji bi omogućio provođenje reformi bez kojih se Hrvatska ne može dalje razvijati.

 

Umjesto toga, članovi vladajuće koalicije bacili su se u agresivni  populizam, napadajući sa svih strana neki mitski „neoliberalni kapitalizam“, neobičnu životinju koja nikad nije viđena u ovim krajevima. Na premijera su se okomili kao na okorjelog neoliberala, a na vladu da tobože provodi neoliberalne politike.

 

U tu hajku na neoliberalni kapitalizam, a zapravo na kapitalizam kao takav, uključili su se svi iole značajni igrači sa lijeve scene, od riječkog župana Komadine, otpadnice Holy, predsjednika republike Josipovića, članova nevladinih organizacija, sindikalnih vođa poput Ribića, poznatih umjetnika, nemalog broja novinara i tako dalje.

 

U nedjelju je jedan od najutjecajnijih ideologa ljevice, Antun Vujić zavapio da se vlada mora probuditi iz svog „neoliberalnog sna“, dodavši da „Tamo gdje je “rezanje” jedina pamet, tamo nema ni potraživanja, pa nema ni ulaganja, nema ni kupovne moći građana, nema ni otvaranja radnih mjesta, pa ni pokretanja proizvodnih projekata.“ 

 

Pitanje je bi li se Vlada našla u situaciji da javnost ovako reagira na svaki potez, da su stvarno željeli provesti te reforme, na tome ozbiljno radili i signalizirali odlučnost da ih provedu. Da su pokušali objasniti ozbiljnost situacije i pokušali poraditi na nekom, ozbiljnom dogovoru društvenih i interesnih skupina koji bi omogućio provođenje reformi bez kojih se Hrvatska ne može dalje razvijati.

Istovremeno, na drugoj strani grada, sindikalni vođa Ribić rušio je vladinu inicijativu o kojoj ovise javne financije, ovim riječima: „namjera je referendumom prisiliti Vladu na odustanak od neoliberalne ekonomske politike“.

 

Drugim riječima, ideolozi ljevice sami su formulirali platformu koju su ljevičarski aktivisti onda iskoristili za pokretanje masa koje će blokirati, a možda i srušiti njihovu vlastitu vladu? Koji je smisao toga?

 

Naravno da je optužba za neoliberalizam ove vlade upravo - idiotska.

 

Dovoljno je pogledati samo nekoliko okvirnih parametara pa da se shvati da nikakve „štednje“ ili „bolnih rezova“ nije bilo. U posljednjih 6 godina, BDP je pao kumulativno 13 posto, s tim da je u samo jednom u zadnja 24 kvartala bio pozitivan, dok je javna potrošnja narasla skoro 30 posto od 103 milijarde 2007, do 130 milijardi danas. Proračunski deficit je na najvišim razinama u povijesti, a vanjski je dug eksplodirao.

 

Ritualno ponavljanje „velike laži“, to jest povika na nepostojeći neoliberalni kapitalizam ima samo jednu svrhu – preemptivno djelovanje, to jest blokiranje svakog pokušaja promjena.

 

Međutim, kao kolateralna žrtva borbe za očuvanje „bolje prošlosti“, kako netko reče u povodu grčke krize, dakle nečega što je neodrživo, pala je njihova vlastita vlada.

 

Na svu sreću, za godinu dana imamo izbore na kojima će se natjecati i konkurentska desna politička opcija. Ali gle čuda, i oni isto grme protiv „neoliberalnog kapitalizma“; misle da je tržište zlo; a neki od njihovih vodećih ekonomista misle da „treba uzeti u obzir i Marxa“.

 

I dok čovjek može shvatiti socijaldemokrate koji bi se rado vratili svojim socijalističkim korijenima, koje je opravdanje za ljevičarenje desnice?

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

monetizacija, zoran milanović, reforme, davor huić, socijalizam, vlada, hrvatska