Komentari

KOMENTAR: Zašto ne radi elektronika u Saboru

Jesmo li uopće sazreli kako bi nam netko pojasnio da je za dobivanje izbora potrebno jako puno novca, a taj novac ne dolazi od birača?

Piše: Darko Marinac

Kada doma nešto kupimo, čuvamo račun i jamstveni list, kako bi taj proizvod ili uslugu koju smo kupili mogli reklamirati, ako se pokvari u jamstvenom roku, a sve kako bi nam se proizvod koji smo pošteno platili opet izručili u ispravnom stanju. Tako se racionalno ponašamo domaćinski, a ne kao pijani milijunaši.

Elektronički sustav za glasovanje u Saboru ne funkcionira jer nitko nije motiviran da taj sustav u Saboru radi, a od toga je još gore, što nema ni motivacije da se bar pokušaju naći barem šuplji odgovori koliko je novaca za to potrošeno i kako nema, ono barem jednog rešpekta prema građanima i biračima, koji sve to plaćaju.

No već duljii niz godina naši građani mogu primijetiti da se sustav za elekroničku identifikaciju i zbrajanje glasova sabornika stalno kvari. Pa se pokazuje pored praznih zastupničkih mjesta, još jedna od dominantnih slika iz našeg Sabora, institucije gdje se narodna volja pretvara u zakone ove države, a koja je opet stup parlamentarne demokracije kojom se dičimo.

Tako je predsjednik Sabora negdje u proljeće posredstvom radio prijemnika upoznao našu javnost kako je veoma bitno to što smo se opredijelili za modernizaciju, te kako je on motiviran da se pomoću tog elektroničkog sustava i naknadno vidi kako je tko o nečemu glasovao. Zatim je nadodao otprilike kako je za građane i javnost prije izbora bitno da se oni podsjete što je tko govorio i kako je tko glasovao.

No usuprot navedenom tada je rekao da nije motiviran istraživati ovaj sustav kako bi se uvidjelo zašto je on neupotrebljiv, što bi vjerojatno trebalo dovesti do njegovog stavljanja u funkciju. Pritom nije objasnio tko bi trebao platiti popravak ili njegovu modernizaciju. Sve u svemu veoma konfuzan odgovor za jednog predsjednika parlamenta iliti trećeg čovjeka u državi!

Kako to čovjek da shvati? Možda da je našoj političkoj eliti važno da se zna tkoje što o nekoj temi govorio, kako bi se to pravovremeno onda moglo upotrijebiti. No nisu, kako se vidi, motivirani istraživati onaj dio javne nabave u kojem nisu sudjelovali. I morate povjerovati, hoćete, nećete da je to stoga što se nisu tom nabavom omrsili!

Sad se tu može vidjeti i treća možda najbitnija stvar, a ta je to što saborske zastupnike uopće ne brine što građani odnosno njihovi birači misle u njima i njihovom radu, jer u protivnom bi stalno i u svakoj prilici pitali zašto elektronički sustav za glasovanje u Saboru neradi. E sad nisu za sve ni zastupnici krivi, za nešto su krivi i građani, osim po onoj svaki narod je sam kriv za svoju vlast.

Znamo li mi uopće kako se postaje zastupnik u Saboru i u parlamentima uopće? Izbjegavamo li to reći onako kao što smo svojevremeno svojoj djeci modelirali odgovor na njihovo pitanje kako su došli na svijet. Naime ovisno o dobi djeteta, započimali smo sa salatom ili grahom, pa rodom, pa poljupcem, pa curin cvijet uđe u dečkov buketić i tako nekako ovisi o mašti roditelja.

Jesmo  li uopće danas sazreli kako bi nam netko pojasnio da je za dobivanje izbora potrebno jako puno novca, a taj novac ne dolazi od birača, baš kao nekako što se mediji, bilo tisak ili oni elektronički, ne financiraju od čitatelja, slušatelja ili gledatelja.

Jesmo  li uopće danas sazreli kako bi nam netko pojasnio da je za dobivanje izbora potrebno jako puno novca, a taj novac ne dolazi od birača, baš kao nekako što se mediji, bilo tisak ili oni elektronički, ne financiraju od čitatelja, slušatelja ili gledatelja. Veliki novac u politiku odnosno njene aktere ulažu razni poslovni i ini subjekti. Tako oglašivači predstavljaju osnovne financijske injekcije medijima, pa neka sada tamo neki slobodni novinari napišu išta kontra oglašivača, bilo zbog javnog interesa ili interesa javnosti, nezamislivo!  Mnogi su se zanimljivi i hrabri medijski projekti zbog toga morali ugasiti.

Tako i s druge strane politički akteri u izbornim kampanjama koje su sve skuplje, jer su i mjesto i vrijeme u medijima sve skuplji, primaju novac iz raznih izvora, donatora i subjekata, pa isto tako ne postoji ni najmanja šansa kako bi se donijele neke bitne odluke u javnom interesu, a koje su suprotne interesima spomenutih političkih ulagača! Tak kada smo ovo usvojili možemo početi shvaćati kako stvari stoje.

Sada bi nam morao biti bliže odgovor, zašto ne radi elekronički sustav za glasovanje u Saboru. To ne funkcionira jer nitko nije motiviran da taj sustav u Saboru radi, a od toga je još gore, što nema ni motivacije da se bar pokušaju naći barem šuplji odgovori koliko je novaca za to potrošeno i kako nema, ono barem jednog rešpekta prema građanima i biračima, koji sve to plaćaju.

 

Prvi put elekronički konferencijski sustav u Saboru instaliran je 1996., a nadograđivan je kao nepouzdan 2003.  godine, za što je potrošeno, kažu neki i preko tri milijuna kuna. Pa zar činjenica da je na novi konferencijski sustav elektroničkog glasovanja ovo ljeto potrošeno 1,7 milijuna kuna, a on opet ne radi, ne vapi da ovo neko ozbiljno objasni i da garancije kako do kolapsa ovoga sustava ubuduće neće dolaziti?!!  

Zasigurno postoji strah od svojstava ovog elekroničkog sustava, jer kada bi on radio u Saboru, tada bi bilo moguće odmah znati koliko je sabornika prisutno, kako su glasovali i to bi u realnom vremenu znala i javnost, preko saborske mrežne stranice, a bilo bi moguće pretraživati bazu podatakla po govorniku, temi ili čemu drugo, naravno za one zastupnike koji dolaze i nešto govore u Saboru. A sve nam to zorno prikazuje i slika s dana otvorenih vrata iz Sabora, gdje je bilo desetak zastupnika i puno kritičih građana, koji najviše zastupnicima predbacuju bahatost i nerad. Propust je napravila i pravobraniteljica za prava djece, jer je trebalo djeci zabraniti dolazak u Sabor, barem zbog opasnosti kako se djeca u formativnoj dobi ne bi socijalizirala sa neradom i bahatošću!!!

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

hrvatska, darko marinac, mediji, elektroničko glasovanje, sabor