A PHP Error was encountered

Severity: Warning

Message: getimagesize(http://www.politikaplus.com//upload/images/arhiva/O-P-Q/prosvjed-italija-svi-100.jpg): failed to open stream: HTTP request failed! HTTP/1.1 404 Not Found

Filename: controllers/home.php

Line Number: 131

Zašto se ne bune uhljebi u Hrvatskoj, dok se u cijeloj Europi štrajka? | Politika+
Komentari

KOLUMNA BORISLAVA RISTIĆA: Zašto se ne bune uhljebi u Hrvatskoj, dok se u cijeloj Europi štrajka?

Nije li hrvatsko gospodarstvo u najgorem stanju u EU upravo zato što se sindikati ne bune?

FOTO: Arhiva
Piše: Borislav Ristić

Konac prošlog i početak ovog mjeseca obilježili su veliki sindikalni antikapitalistički prosvjedi u Europi. Naročito je burno i s puno nasilja bilo u Italiji i Belgiji, gdje su stotine tisuća prosvjednika, predvođeni sindikatima i ljevičarskim partijama, prosvjedovali protiv najavljenih mjera štednje. U Londonu su također prosvjedovali studenti, zahtijevajući besplatno školovanje, ali i ukidanje vladinih mjera štednje, te kapitalizma uopće. Ti prosvjedi su reakcija europskih proračunskih uhljeba na odluku pojedinih europskih vlada da poduzmu ozbiljne korake ka racionaliziranju proračunskih rashoda i smanjenju deficita.

 

Da, hrvatskoj uhljebničkoj klasi je dobro, njeni interesi nisu ni na koji način ugroženi i zato nemamo prosvjeda na ulicama hrvatskih gradova, a to što je njima dobro je, istovremeno, i razlog propadanja hrvatskog gospodarstva.

Zanimljivo je pritom primjetiti da u Hrvatskoj nema nikakvih prosvjeda, unatoč tome što je, ako gledamo zemlje EU, hrvatsko gospodarstvo u najgorem stanju. Ulazimo u sedmu godinu recesije, Hrvatska se, gledano po svim parametrima, nalazi pred socijalnom kataklizmom, a u Hrvatskoj ni traga socijalnome buntu. Kako to? Možda odgovor možemo dobiti ako samo izokrenemo prethodnu konstataciju – nije li hrvatsko gospodarstvo u najgorem stanju u EU upravo zato što se sindikati ne bune i što nema nikakvih socijalnih prosvjeda?

Mislim da ovako postavljeno pitanje omogućuje da u dobroj mjeri razumijemo uzroke socijalne katastrofe u Hrvatskoj. Da, hrvatskoj uhljebničkoj klasi je dobro, njeni interesi nisu ni na koji način ugroženi i zato nemamo prosvjeda na ulicama hrvatskih gradova, a to što je njima dobro je, istovremeno, i razlog propadanja hrvatskog gospodarstva.

Komedijanstvo uhljebničke svijesti u Hrvatskoj

Doduše, prije par dana Milanovićevoj je vladi upozorenje o mogućnosti organiziranja sindikalnih prosvjeda protiv najavljenih mjera štednje uputio i predsjednik Velikog vijeća Nezavisnog sindikata, Vilim Ribić, riječima da će "biti vraga" ako vlada uvede uštede na plaćama zaposlenih u javnom sektoru. "Državni službenici neće mirno gledati kako se na njima štedi – igrate se vatrom", poručio je Ribić premijeru Milanoviću.

Naravno, kao i sve u Hrvatskoj, ovo je samo bleferski odgovor sindikata na blefersku najavu Vlade da će proračun za 2015. godinu biti smanjen. Kao što su u svojim analizama već primjetili ekonomski analitičari poput Krunoslava Gašparića i bivša HDZ-ova ministrica financija Martina Dalić, nikakvog smanjenja i rezanja proračuna neće biti. To što Vlada priča o restrikcijama i uštedama u proračunu, samo je običan računovodstveni spin, jer je do smanjenja proračunskih prihoda i rashoda za 2015. godinu došlo zbog izdvajanja HZZO-a iz proračuna. Nikakvih realnih rezanja u proračunu neće biti, pa ni tobožnjeg smanjenja plaća državnih službenika.

Smiješno je uopće i pomisliti da bi Milanovićeva ljevičarska vlada doista donijela restriktivan proračun, pogotovo ne onaj koji bi uveo uštede na plaćama državnih službenika. A poglavito neće donositi takav proračun za izbornu godinu. Dapače, možemo očekivati samo povećanje proračunskih rashoda i nekoliko novih rebalansa proračuna tijekom sljedeće godine, što će vjerojatno biti financirano novim zaduživanjima u inozemstvu.

Pohlepa i sebičnost hrvatske uhljebničke klase

A proračunska rezanja i uštede su Hrvatskoj nasušno potrebni, jer državne financije cure na sve strane a od umrle hrvatske ekonomije se nema odakle više uzimati. No, vlada i sindikati se ovdje nalaze u istom čamcu – čamcu koji napušta potonuli brod hrvatskog gospodarstva. Na brodu su ostali s njim potonuti svi ostali, tj. oni koji pune takav prenapuhani proračun: radnici u privatnom sektoru i njihovi poslodavci, nezaposleni i mladi – koji još dugo neće naći posao u državi s ovakvom rasipničkom vlašću i njihovim "socijalnim partnerima" iz sindikata s nezajažljivim apetitima za tuđim novcem – a ovom spisku svakako treba pribrojiti i tek rođenu i još nerođenu djecu, koja će morati otplaćivati dugove koje stvara naša uhljebnička klasa.

Sindikati u Hrvatskoj nemaju nikakvog razloga najavljivati sindikalne prosvjede, niti će tih prosvjeda biti, jer je njihova uhljebnička klasna borba institucionalizirana vlašću na Banskim dvorima. Predstava koja se igra samo je mazanje očiju javnosti kako se, navodno, u Hrvatskoj pokušava voditi fiskalno odgovorna politika, a sindikati tobož ne daju, dok nam zajedničkim snagama iz džepova i dalje uzimaju novac za hranjenje ogromne vojske državnih uhljeba.

I tu je razlika između Hrvatske i drugih članica EU, na čijim ulicama vidimo prosvjede njihove uhljebničke klase. EU se obračunava sa svojim uhljebima i pokušava skinuti s proračuna sve one za koje ne postoji opravdan razlog da njihove aktivnosti budu financirane iz proračuna, dok su u Hrvatskoj uhljebi na vlasti, a njihov socijalni bunt je institucionaliziran u politikama Banskih dvora. To je i razlika između ozbiljnih država i njihovih vlada koje se pokušavaju ponašati odgovorno prema vlastitoj budućnosti i hrvatske državne politike koja je svedena na džuboks, na puki servis ispunjavanja muzičkih želja pojedinih utjecajnih interesnih skupina, koje su namjerile živjeti na tuđ račun a ne od vlastitoga rada.

Džeparenje građana s mirnom savješću

Dok europske države pokazuju ozbiljnu namjeru demontiranja zastarjelog i štetnog koncepta socijalne države, takav koncept u Hrvatskoj uživa pun ugled, a njegovi zagovornici društveno uvažavanje. Dapače, taj koncept je upisan i u same temelje hrvatske države, u njen Ustav. Socijalna država, međutim, nije ništa drugo nego legalno pokriće za pljačku porezno aktivnih građana, produktivnog dijela društva, koji stvara bogatstvo, kako bi se dalo onima kojima su političari obećali da će im dati i koji vjeruju da je to što dobivaju nekakvo njihovo pravo koje im pripada. Naš ministar financija se ne razlikuje puno od džeparoša koji se zakleo da će poštivati Ustav.

Socijalna država stvara sve više socijalnih abonenata i ovisnika o proračunu. Aktualna kriza zapadnih ekonomija najvećim dijelom je uzrokovana time što je odnos porezno aktivnih građana i onih koji ovise o proračunu pola-pola. U Hrvatskoj je taj odnos znatno gori, ravan socijalnoj kataklizmi – naime, kod nas 28% porezno aktivnog stanovništva, kroz državnu pljačku i redistribuciju, financira 72% ovisnika o državnom proračunu!

 

A proračunska rezanja i uštede su Hrvatskoj nasušno potrebni, jer državne financije cure na sve strane a od umrle hrvatske ekonomije se nema odakle više uzimati. No, vlada i sindikati se ovdje nalaze u istom čamcu – čamcu koji napušta potonuli brod hrvatskog gospodarstva. Na brodu su ostali s njim potonuti svi ostali, tj. oni koji pune takav prenapuhani proračun: radnici u privatnom sektoru i njihovi poslodavci, nezaposleni i mladi – koji još dugo neće naći posao u državi s ovakvom rasipničkom vlašću i njihovim "socijalnim partnerima" iz sindikata s nezajažljivim apetitima za tuđim novcem – a ovom spisku svakako treba pribrojiti i tek rođenu i još nerođenu djecu, koja će morati otplaćivati dugove koje stvara naša uhljebnička klasa.

 
Najveći živi filozof, Peter Sloterdijk, ovaj je sustav državne kleptokracije, u kome većina živi na račun manjine, nazvao sustavom "obrnute eksploatacije". On odbacuje "nemisaonu i histeričnu retoriku", koja je i u našim mas-medijima najrasprostranjenija fraza dana, kako mi danas živimo u "neoliberalnom kapitalizmu". Prema njemu, suvremena zapadna društva žive u sustavu polu-socijalizma, sa "privredom koja počiva na privatnom vlasništvu i u kome porezna država samo otima", a koja društva su za sebe uzela "sramni naziv socijalne tržišne privrede".

"Obrnuta eksploatacija" – većina eksploatira manjinu

Taj sustav se od feudalnog sustava direktne eksploatacije, gdje su bogati živjeli na račun siromašnih, razlikuje po tome što danas imamo "obrnutu eksploataciju", gdje agresivna porezna politika, legitimirana visokoparnim imenom "socijalne pravde", omogućuje neproduktivnom dijelu stanovništva neke zemlje da živi na račun njegovog produktivnog dijela.

Mi se još uvijek nalazimo u feudalizmu – živimo u društvu statusa a ne ugovora, u društvu u kojem država garantira privilegije i posebna prava, a ne jednakost građana pred zakonom. Kao i u feudalizmu, i u socijalnoj državi imamo statusna prava, kojim naši vlastodršci kupuju socijalni mir i glasače na izborima. Jedino što je socijalna baza prvilegiranog dijela stanovništva proširena do neslućenih razmjera, pa taj sustav možemo nazvati i sustavom demokratskog feudalizma. Eksploatirana manjina danas hrani i održava privilegiranu i neproduktivnu većinu.

Nedavno je naš poznati investitor i financijski analitičar, Nenad Bakić, na svom blogu objavio poražavajuće podatke o potopu malih biznisa, iz kojih možemo vidjeti kako se hrvatska država odnosi prema tvrtkama koje zapošljavaju preko polovicu ljudi u realnom sektoru. Njih je država svojim regulatornim i redistributivnim politikama dovela u ropski i neodrživ položaj, klase koja je uz to i prezrena u našem socijalistički indoktriniranom javnom mnijenju, premda osigurava posao i hrani polovicu zaposlenih u realnom sektoru, što će oko 420.000 radnika. "Dakle, mali poduzetnici, a to su skoro svi, rade kao grupa u stvari za državu i banke, kako bi isplatili plaće svojim radnicima, pri čemu gube svoj kapital i, evidentno, zdravlje. Te je od strane glasne manjine kreirana društvena atmosfera u kojoj su prezreni!"

Sasvim je izvjesno da je takav sustav potpuno neprirodan, nepravedan i neodrživ, te da mu, ukoliko drastično ne promijeni svoju filozofiju, prijeti kolaps i potpuni raspad. Nepravda i izrabljivanje koju trenutno trpi poduzetni i produktivni dio hrvatskog stanovništva, sinonim je sveopće nepravde i izrabljivačkog karaktera feudalnog sustava socijalne države.

 

Oni koji se vide i oni koji se ne vide


Međutim, izgledi za značajnu promjenu ovakvog parazitskog sustava socijalne države nisu veliki – ako ni zbog čega, onda zato što je socijalna država stvorila sustav u kojemu su uhljebi većina. Zbog toga su i vidljivi, zbog toga se i mogu organizirati u skupine za pritisak, prijetiti velikim prosvjedima, rušenjem vlada koje se usude dirnuti u njihove interese, koje oni nazivaju pravima, pa čak i zahtijevati ukidanje i ono malo zdravog kapitalističkog društvenog jezgra, koji jedini i proizvodi društveno bogatstvo, pa i financira njihova uhljebnička "prava".

Stvarni gubitnici ovog suvremenog feudalnog eksploatatorskog sustava socijalne države, kakav imamo u Hrvatskoj, to treba još jednom podvući, nije samo onaj njegov porezno aktivni i vidljivi dio stanovništva, onih 28%. Nisu to samo privatni poduzetnici i radnici u privatnom sektoru, kojima se otima od plaće preko 50% zarade, kako bi se nahranili državni abonenti pod zaštitom naših političara i sustava socijalne države. Istom nepravdom, besperspektivnošću i ukradenom budućnošću pogođen je i onaj socijalno nevidljivi sloj stanovništva, a koji bi imao nekakvu budućnost i šanse kada bismo se oslobodili našeg sustava feudalnih nepravdi. To je, prije svega, vojska mladih i nezaposlenih, kojih je trenutno oko 30% (ne vjerujte fingiranim državnim statistikama).

Oni su također direktne žrtve sustava socijalne države u Hrvatskoj. Njima socijalna država, zadužujući ih, otima budućnost i tjera van iz Hrvatske. Borba protiv eksploatacije produktivnog dijela stanovništva od strane pljačkaške države, stoga je borba i protiv eksploatacije i uništenja i ovog nevidljivog a vitalnog dijela hrvatskog društva. Ta borba ima obilježja univerzalnog oslobođenja od nepravednog i izrabljivačkog sustava socijalne države.

Prvi vjesnici da je Hrvatska krenula u tom smjeru bit će kada na ulicama budete vidjeli uhljebe kako doista prosvjeduju a ne blefiraju, kako pale i razbijaju automobile i izloge, a ne prijete praznom puškom i filozofiraju sa sindikalnih govornica. Neki će to tada možda nazvati socijalnim buntom ili revolucijom, no bit će to samo očajnički pokušaj restauracije i očuvanja starih privilegija. Onaj pošteni i radni dio Hrvatske na takve će prizore samo odmahnuti rukom i prijeći na drugu stranu ulice.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

banski dvori, kriza, vlada, sindikati, prosvjed, hrvatska, uhljebi, borislav ristić