Komentari

KOLUMNA BORISLAVA RISTIĆA: Topovska umjesto damske završnice: Kolindi umalo izmakla već dobivena pobjeda!

Ovo treba dobro prostudirati, jer će od te analize ovisiti pozicioniranje u sljedećem političkom meču.

Piše: Borislav Ristić

Predsjednički izbori će ostati upamćeni po dosad najdramatičnijoj završnici u kratkoj povijesti hrvatske demokracije. Iako se ovakav rezultat i pobjeda kandidatkinje Kolinde Grabar-Kitarović nekome – čak i nakon pouka prvog kruga izbora – može činiti kao iznenađenje, u stvari je jedino iznenađenje ovog drugog kruga izbora to što je rezultat bio tako tijesan. Takva drama u završnici bila je potpuno izlišna.

Topovska umjesto damske završnice

Ako bismo htjeli ukratko i u slici odgovoriti zbog čega je, ipak, došlo do ovako dramatične završnice, šahovskim rječnikom bismo mogli reći da je sasvim izvjesni pobjednik u završnici pješaka neočekivano mijenjao za topa umjesto za damu, a poznato je da se topovske završnice najčešće okončavaju remijem. Drugim riječima, završnicu je odigrala HDZ-artiljerija, umjesto da se u nju uđe damski i elegantno okonča meč.

Ovu šahovsku završnicu treba dobro prostudirati, jer će od te analize ovisiti pozicioniranje u sljedećem političkom meču, koji će odlučiti konačnog pobjednika ovog ciklusa političkog natjecanja u Hrvatskoj, a koji se igra krajem ove godine.

Naime, već nakon rezultata prvog kruga izbora bilo jasno da je Kolinda Grabar-Kitarović, unatoč tome što je formalno bila druga u prvom krugu, bolji kandidat, sa bolje osmišljenom kampanjom, te da će favorizirani Ivo Josipović jako teško u drugom krugu očuvati malu prednost iz prvog kruga. Dok je Josipović vukao krilne poteze a zapostavljao sredinu političke table, Grabar-Kitarović je suvereno zauzimala sredinu političkog polja, promišljeno praćena i podržavana teškom artiljerijom iz pozadine. Takvo otvaranje i pozicioniranje joj je otvorilo mogućnost da partiju mirno privede kraju.

Međutim, tijekom drugog kruga desilo se nešto neočekivano. Prvo je premijer Zoran Milanović svojim novogodišnjim intervjuom RTL-televiziji uletio u sredinu terena i dao neophodnu podršku Josipovićevim plahim skakačima na krilu. To je pokrenulo dotad ignoriranu i uspavanu SDP mašineriju, ojačavši Josipovićeve bazne figure, koje je ovaj dotad slabo razvijao. Josipović je konačno uhvatio korak sa svojom središnjicom i počeo zadavati udarce po sredini terena.

Na ovu promjenu strategije protivničkog tabora, u stožeru Grabar-Kitarović su sasvim nervozno i nepromišljeno reagirali, izvukavši svoju artiljeriju u prvi plan, riskirajući da njihove gusjenice preoru dotad brižljivo građenu sredinu terena.

Pobjednički tim je refleksno odlučio uzvratiti protivniku istom strategijom i na bezglavi juriš protivnika, kojemu je taj očajnički amok u tom trenutku predstavljao jedino rješenje, odgovoriti isto takvim bezglavim jurišom u završnici. Tako je ispalo da je pobjedu na kraju odlučilo padanje zastavice na satu. a ne promišljena i mudro odigrana završnica pobjedničke strane.

Pobjedu desnici donosi politički centar

Ovu šahovsku završnicu treba dobro prostudirati, jer će od te analize ovisiti pozicioniranje u sljedećem političkom meču, koji će odlučiti konačnog pobjednika ovog ciklusa političkog natjecanja u Hrvatskoj, a koji se igra krajem ove godine. Što u ovom trenutku možemo zaključiti iz ovako odigrane partije?

Kandidatu HDZ-a pobjedu je donio centar, koji je izgleda spreman na promjene, ali da sam HDZ ima problem kako mobilizirati taj centar bez "faktora Kolinda", tj. bez snažne umjerene struje u stranci. To je ono što nedostaje HDZ-u kao stranci – u želji da eliminiraju "desnu Holy" pozicionirali su se previše udesno i popunili cijeli desni politički spektar, ali su otuda u stranci prevagnuli tvrdostrujaši koji odbijaju centar, a koji mu je neophodan za pobjedu na parlamentarnim izborima. To je i pouka naglog pada Grabar-Kitarović u završnici kampanje, kada je HDZ izvukao svoju artiljeriju i počeo jurišati na kandidata ljevice.

Prije svega, ovakva oštra polarizacija hrvatskog glasačkog tijela nikako nam ne treba sugerirati da svjedočimo obnovi bipartijskog političkog sustava u punoj snazi. Ovakva oštra podjela je rezultat prihvaćanja strategije gubitničke opcije u završnici drugog kruga. Usuprot svim pričama o tome kako hrvatska desnica polarizira Hrvatsku, polarizacija je, sada je to očevidno, čisti učinak djelovanja hrvatske ljevice.

Hrvatska desnica pobjeđuje kada ide prema centru, hrvatska ljevica ostvaruje prednost kada se situacija polarizira i kada se ide na radikalizaciju sukoba. To je rezultat propasti rubne hrvatske desnice i pomicanju cjelokupnog biračkog tijela ulijevo. Zbog ovakvog rasporeda snaga, HDZ će, kako je u svom komentaru izbornih rezultata već primjetio naš poznati politički analitičar, Davor Huić, za parlamentarne izbore morati svoju agendu približiti centru ili računati da se na desnom centru pojavi nova politička snaga sa kojom bi mogao praviti vladu nakon izbora.

Otuda možemo zaključiti da je kandidatu HDZ-a pobjedu donio centar, koji je izgleda spreman na promjene, ali da sam HDZ ima problem kako mobilizirati taj centar bez "faktora Kolinda", tj. bez snažne umjerene struje u stranci. To je ono što nedostaje HDZ-u kao stranci – u želji da eliminiraju "desnu Holy" pozicionirali su se previše udesno i popunili cijeli desni politički spektar, ali su otuda u stranci prevagnuli tvrdostrujaši koji odbijaju centar, a koji mu je neophodan za pobjedu na parlamentarnim izborima. To je i pouka naglog pada Grabar-Kitarović u završnici kampanje, kada je HDZ izvukao svoju artiljeriju i počeo jurišati na kandidata ljevice.

Svakako treba reći i da je Karamarkovom HDZ-u u situaciji konsolidiranja stranke jako išla na ruku pojava snažnog desnog populističkog pokreta, tzv. obiteljaša. Taj pokret je spasio desnicu od potpunog raspada, a političko vrhnje njihovog uspjeha je pokupio HDZ. Pored toga, tu je i popularna Ruža Tomašić, koalicijski partner HDZ-a, koja je HDZ-u na europarlamentarnim izborima donijela skoro trećinu glasova. To je uteg "posuđenih glasova" koji trenutno HDZ vuče udesno.

Stoga HDZ mora proširiti svoju autentičnu bazu prema centru, kako bi ojačao svoj utjecaj u koaliciji – a možda se i osloboditi potrebe za koalicijskim partnerima – kako mu se ne bi desilo da u jednom trenutku bude progutan od ovih pokreta i stranaka i doživi sudbinu rubne desnice. Ovakav HDZ sigurno ne može bezbrižno čekati parlamentarne izbore u nadi da bi mogao osvojiti vlast.

Može li gubitnička ljevica formirati buduću vladu, i kako?

Što se tiče ljevice, tu je situacija također zanimljiva.

Premda je Ivo Josipović kažnjen izbornim porazom zbog svoga predizbornog lutanja i paktiranja sa idejama i strankama rubne ljevice, sve u želji da se distancira od nesposobne Milanovićeve vlade, šteta je počinjena i Hrvatska se generalno nagnula ka rubnoj ljevici. Srećom, zajedno sa Josipovićem tone i radikalno-lijeva virtualna zelena stranka ORaH Mirele Holy, koja mu je dala najsnažniju podršku – mada se u drugom krugu mudro pritajila – ali tu je sada "Živi Zid" Ivana Vilibora Sinčića, koji će svakako galvanizirati, a pomalo i dodatno ridikulizirati, političku scenu na ljevici. Ako, pak, ridikuli iz Živog Zida ne dobace do izbora, ridikula na rubnoj ljevici ima još da popune njihovo mjesto.

Već sama njena pobjeda znak je da na centru postoji ogroman potencijal glasača koji su vrlo motivirani za promjene, a čije preferencije za sada ne pogađa nijedna od stranaka. S druge strane, po prirodi svoje funkcije, ona će biti velika opasnost za autoritet nepopularnoga Karamarka u HDZ-u, pa bi mogla vrlo lako odigrati ulogu kakvu je Josipović odigrao prema Milanoviću, privlačeći k sebi nezadovoljnike iz HDZ-a.

Milanović i SDP porazom Ive Josipovića dobivaju na kratak rok. Točnije, Milanović će se riješiti centripetalnih sila unutar SDP-a, naročito riječke i zagrebačke struje, kao i odljeva glasova ka OraH-u, koji bi mogao pasti na podnošljivih 3-5%, kako je to već sa zelenima u normalnom svijetu. SDP će, dakle, do izbora biti pošteđen unutarnjih raskola – što, naravno, ne isključuje izbacivanja disidenata iz SDP-a, dapače – ali će teško do izbora održati trend rasta, koji su mu donijeli sadašnji izbori, poglavito ako znamo da do izbora neće, a i ne mogu, učiniti ništa glede reformi i poboljšanja ekonomskog blagostanja.

Kako sada stvari stoje, njihova je jedina nada očuvanje tvrdostrujaške linije HDZ-a, i igranje na kartu ideološke polarizacije političke scene plašenjem od povratka takvoga HDZ-a na vlast. Ta kombinacija bi mogla biti osujećena nervozom i nezadovoljstvom struktura čije su akcije ugrožene stalnim porazima Milanovićevog SDP-a, koje bi se, nakon pucanja balona zvanog OraH, odlučiti na jedan ambiciozniji projekt okupljanja nezadovljnika na ljevici u novu ad hoc stranku, kako bi zaštitili svoje investicije. Naime, ne bismo se trebali iznenaditi ako već za ove izbore dobijemo nešto poput Jankoviča ili Cerara u Sloveniji, a Milanovićev SDP na kraju završi oko izbornog praga, poput Pahorovih socijaldemokrata.

U svakom slučaju, ljevica je u previranju i bit će glavni katalizator nestabilnosti i radikalizacije političke scene. Problem je što ona, u ovoj situaciji, kada joj je s druge strane "HDZ minus Kolinda", pogotovu ovakav HDZ, ipak ima veći potencijal za prikupljanje glasova od desnice i eventualno formiranje buduće vlade – čak i bez luzera poput Milanovića i Josipovića.

Damin gambit – stabilizacija unutarnje i vanjske politike Hrvatske


Zbog svega ovoga će predsjednica Grabar-Kitarović imati simbolički vrlo važnu ulogu, jer je ona trenutačno jedini faktor stabilizacije i eventualne normalizacije hrvatske političke scene. Točnije, ona je sada jedini reprezent političkog centra u Hrvatskoj. Da bi to i ostala, ona će morati ili igrati ulogu jačanja gotovo iščezle centrističke struje u HDZ-u, ili pak biti osoba koja će ohrabriti politički centar na stvaranje nove stranke koja bi zauzela poziciju desnog centra, koja bi zajedno sa HDZ-om formirala buduću vladu.

Što se tiče ljevice, tu je situacija također zanimljiva. Premda je Ivo Josipović kažnjen izbornim porazom zbog svoga predizbornog lutanja i paktiranja sa idejama i strankama rubne ljevice, sve u želji da se distancira od nesposobne Milanovićeve vlade, šteta je počinjena i Hrvatska se generalno nagnula ka rubnoj ljevici.

To ne mora biti dio nikakve njene posebne agende. Već sama njena pobjeda znak je da na centru postoji ogroman potencijal glasača koji su vrlo motivirani za promjene, a čije preferencije za sada ne pogađa nijedna od stranaka. S druge strane, po prirodi svoje funkcije, ona će biti velika opasnost za autoritet nepopularnoga Karamarka u HDZ-u, pa bi mogla vrlo lako odigrati ulogu kakvu je Josipović odigrao prema Milanoviću, privlačeći k sebi nezadovoljnike iz HDZ-a. Za to je do izbora, ipak, malo vremena, ali sve ovisi kako će odigrati Karamarko u sljedećih par mjeseci. Ako bude prihvatio Milanovićevu strategiju konfrontacije i polariziranja, vrlo vjerojatno da će se taj proces jačanja centripetalnih sila unutar HDZ-a ubrzati.

Pored stabilizirajuće funkcije na unutarnjoj sceni, a tome se dosad malo posvećivalo pažnje, glavni i neposredni dobitak za Hrvatsku pobjedom Kolinde Grabar-Kitarović je konačno jače vezivanje Hrvatske za NATO i Europsku Uniju. To je tim više bitno zbog veoma nestabilne geopolitičke situacije u kojoj se nalazi Europa, kako zbog krize u Ukrajini, tako i zbog situacije na Bliskom Istoku. Kada je tako gusto, dobro je ne biti na vjetrometini.

Kao što znamo, glavna vanjskopolitička agenda predsjednika Josipovića bilo je njegovo aktivno zalaganje za jačanje političkih veza zemalja u "regionu". Samim time hrvatska politička elita je zadnjih godina vodila vrlo nedefiniranu, pa čak i konfliktnu politiku, u odnosu prema EU i SAD. Za takvu svoju agendu je tražila potporu u Velikoj Britaniji, koja tradicionalno podupire sve divergentne struje u Europi.

Bivša Jugoslavija je, da podsjetimo, bila tipičan produkt britanske politike u Europi, čiji je glavni cilj bio obuzdavanje njemačkog utjecaja.

Stoga nije ni čudno da je za mandata Ive Josipovića Hrvatska pogoršala odnose sa tradicionalnom hrvatskom saveznicom, Njemačkom, u čemu je naročitu ulogu odigrao "slučaj Perković" – ali i bio očiti znak tog pro-britanskog trenda hrvatske političke elite. Još jedan moment u Josipovićevom mandatu, koji je bio jako štetan za Hrvatsku, bila je njegova inicijativa oko dovođenja predsjednika uprave Gazproma, Alekseja Millera, u Hrvatsku na pregovore oko Ine i istraživanja naftnih nalazišta u Jadranu. U situaciji kada Zapad zaoštrava politiku prema Rusiji bilo je to ravno guranju prsta u oko saveznicima u EU i NATO-u.

Dakle, stabilizacija unutarnjih političkih prilika i napuštanje avanturističkih vanjskopolitičkih projekata, trebali bi biti glavni politički benefiti početka mandata predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Bar od onih koji se sada mogu nazrijeti. Kako će se stvari kretati, vidjet ćemo već u prvih 100 dana njenog mandata. Za nadati se je da će te dvije stvari obilježiti damin gambit na hrvatskoj političkoj sceni.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

borislav ristić, kolinda grabar kitarović, ivo josipović