Komentari

KOLUMNA BORISLAVA RISTIĆA: Zašto Pupovac vodi ideološke ratove a ne štiti interese srpske manjine?

Obnavljanje ideoloških matrica radi očuvanja političkog monopola.

Piše: Borislav Ristić

Kao što to već u Hrvatskoj često biva, ozbiljnim pitanjima se suprotstavljamo ignorancijom, što sve lako dobije obličje komičnoga, da bi ubrzo sva ta tragična igra gluhih i mutavih dobila oblik farse (ne, ova otrcana fraza o tragediji i farsi nije Marxova; to je on uzeo od Kanta). Tako je i ona nespretnost praćena neznanjem o tome da su Srbi "politički Hrvati" (ovo je parafraza istovjetne izjave odlazećeg predsjednika), koju je izgovorila navoizabrana predsjednica Hrvatske, naišla na reakcije koje su dodale nove naslage ignorancije onome što je rečeno.

Svi odjednom žele biti nešto više nego što jesu – čak i hrvatska desnica

Jer, što se desilo? Jasno je da je novoj predsjednici svjetonazorno znatno bliža američka, i generalno anglosaksonska politička kultura, što i nije tako loše, jer ona, prije svega, treba odmrsiti konce i uspostaviti veze Hrvatske upravo sa tim svijetom, koje je pomrsio i pokidao odlazeći predsjednik Josipović. Međutim, njen je problem što je bila kandidat jedne tipično desne srednjoeuropske stranke, gdje je običaj desnice pogađati nacionalna osjećanja većinskog naroda, a to se najbolje postiže tradicionalističkom etikecijom pri obraćanju.

Tako se naša predsjednica, upitana kako sada, kada je predsjednica svih građana Hrvatske, objašnjava svoje obraćanje samo većinskom narodu, dosjetila zgodnog običaja u SAD-u i Francuskoj da ignoriraju razliku između nacije i države, nacionalnosti i državljanstva, pa je rekla da se ona i tada obraćala svim građanima, jer je za nju "Hrvat i onaj koji je Srbin po nacionalnosti". I desilo se ono što se mora desiti kada običaje jednog svijeta pokušate doslovno prevesti na jezik drugog svijeta – taj predsjedničin prevoditeljski bukvalizam izazvao je pravi mali huntingtonovski sukob civilizacija.

Većina Hrvata, uglavnom na desnici, donedavno vrlo ponositih na posebitosti svoje tradicije i kulture, na svoj etnički identitet koji je ustrajavao kroz stoljeća, žilavo se odupirući svakom pokušaju brisanja tog identiteta, koju čak nije uspjela izbrisati ni revolucionarna komunistička praksa zatiranja i suzbijanja svih partikularnih etničkih određenja, a koji je otpor vrhunio u stvaranju hrvatske nacionalne države – sada je taj hrvatski desničar kao od šale odbacio svu tu tradiciju, i evo ga kako objeručke prihvaća revolucionarni politički narativ koji iz ponositog imena Hrvata briše svako etničko određenje i Hrvata pretvara u apstraktnog građanina, ne bi li se nekako u tu odrednicu uklopili i etnički Srbi.

Naravno, takve političke mudrosti ne manjka ni na ljevici, kao što se moglo vidjeti i po istovjetnoj izjavi odlazećeg predsjednika o "političkim Hrvatima". Ali, za ljevicu je prezir prema svakom jakom "partikularnom" identitetu i etničkom određenju, nezaobilazni sastojak njihovog političkog vjeruju, pa takva izjava Ive Josipovića svojevremeno nije izazvala niti približan skandal kao sadašnja izjava predsjednice Grabar-Kitarović. Ta, zar hrvatska desnica uporno, ponekad i s pravom, ne proziva hrvatsku ljevicu za nedostatak nacionalnog osjećaja i za ljubav prema nadnacionalnoj ideologiji jugoslavenstva? A sada, gle, sama hrvatska desnica želi etničkom određenju hrvatstva uliti taj nadnacionalni sadržaj jugoslavenstva na otporu kome je izgradila cjelokupan vlastiti identitet.

Taj nesnošljivi naknadni dodatak...

No, da ovo vrzino kolo ludosti ne bi ostalo bez repa pobrinuo se i politički lider srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, Milorad Pupovac. On je u sljedećim riječima komentirao izjavu predsjednice Grabar-Kitarović:

 

Postoje samo etničke nacije u Hrvatskoj. To kaže i Ustav, i dobro je dok tako govori. Hrvatska je država hrvatskoga naroda i nacionalnih manjina (pa redom nabraja svaku etničku zajednicu), i točka. Tu nema mjesta ni ustašama, ni četnicima, ni partizanima, i baštinjenju njihovog tragičnog ideološkog naslijeđa i upotrebi nacija i nacionalnih manjina u druge, političke svrhe. Bilo bi dobro da i političke elite to uvide i okanu se produciranja ideoloških sukoba tamo gdje ideoligiji nema mjesta. Možda zbog toga izgube svoj ideološki monopol u hrvatskoj političkoj stvarnosti, ali to je niska cijena za dobit relaksiranja međunacionalnih odnosa Hrvata i Srba u Hrvatskoj.

"Nadam se da će izabrana predsjednica do dana kada će prisegnuti na Ustav upoznati vrijednosti koje proizlaze iz njegove preambule - da je Hrvatska nacionalna država Hrvata i država nacionalnih manjina, uključujući i srpsku. To obvezuje sve a posebice predsjednicu RH da treba poštovati sve manjine i da im se identitet ne može mijenjati imenujući ih drugim etničkim imenima. Ja ne bih volio da netko moje prijatelje iz Hrvatskog nacionalnog vijeća u Srbiji naziva Srbima. Oni jesu srpski državljani, ali su etnički Hrvati, kao što sam ja etnički Srbin i hrvatski državljanin. Zamislite što bi bilo da netko Hrvate u BiH nazove Bosancima?"

Do ovdje je sa ovom izjavom sve u redu i savršeno točno. Hrvatski Ustav Hrvatsku definira kao "nacionalnu državu Hrvata i nacionalnih manjina", dakle, u njemu se afirmira etnički princip, a ne zatomljuje u apstraktnom pojmu nekog nadetničkog pojma nacije. "Biti Hrvat" i "biti Srbin", naime, nema isti sadržaj kao "biti Francuz" i "biti Amerikanac". Prva dva određenja su evolucijsko-etnička, druga dva su revolucionarno-demokratska. Prve dvije odrednice su izgrađane na ideji zajedničke etničke, jezične, kulturne, religijske itd., pripadnosti; druga dva pojma su izgađena na negaciji bilo kakvih etničkih, kulturnih i religijskih određenja. U prva dva slučaja nacionalnost određuje pripadnost zajedničkoj tradiciji, u druga dva slučaja ga određuje država. Biti Francuz znači imati francusko državljanstvo. Hrvatom se može biti i sa državljanstvom druge države.

Dakle, sve do ove točke je Pupovac, a u njegovo poznavanje materije tu ne možemo sumnjati, savršeno u pravu. Međutim, nakon ovoga slijedi dodatak rečenome, koji bismo mogli nazvati ideološkim, a koji naknadno mijenja cjelokupni njegov iskaz. Naime, Pupovac dalje kaže: "To je mnogo bliže frankovskoj i ustaškoj ideji Hrvatske, nego modernoj i europskoj ideji Hrvatske." Ovo je potpuno suvišan ideološki dodatak čitavoj stvari. Zbog čega je on problematičan? Prije svega jer se radi o svjesnom pretjerivanju i uvredi, koja može samo pogoršati međunacionalne odnose Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Toga je i on svjestan – "možda sam oštar i nepravedan prema novoj predsjednici" – ali je tu stvar ipak izrekao.

Opasno guranje Srba u Hrvatskoj u političke projekte

Međutim, ono što je puno ozbiljnija stvar jest da je tim "naknadnim dodatkom" Milorad Pupovac redefinirao i sve prethodno rečeno. Naime, on je naknadno učinio upravo ono isto što zamjera predsjednici Grabar-Kitarović: tom ideološkom optužbom o "frankovstvu" i "ustaštvu" redefinirao je i Hrvate i Srbe u Hrvatskoj kao kao ideološku kategoriju, a ne nacionalnu. Drugim riječima, upotrebom tih ideoloških odrednica, definirao je Hrvate, ali i Srbe u Hrvatskoj, kao političke, a ne etničke, nacije. Srbi u Hrvatskoj, naime, prema Pupovcu, nisu samo etnički Srbi, već oni imaju, ako se tako može reći, i regulatornu političku ulogu idološke brane "frankovstvu" i "ustaštvu" u Hrvatskoj.

To, međutim, nije nikako slučajna i tek neodmjerena izjava. To je politički program lidera srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. U biti, to je samo nastavak jednog lošeg tretmana Srba u Hrvatskoj od strane njihovih političkih lidera. U zadnjih stotinu godina Srbi u Hrvatskoj su rijetko kad bili samo Srbi. Njihovi politički lideri su im stalno davali više i ambicioznije zadatke. Često su bili politička avangarda izgradnje nekog višeg ideološkog projekta u Hrvatskoj. Recimo, izgradnje jugoslavenstva, izgradnje socijalizma, izgradnje Velike Srbije, ili danas, izgradnje europske Hrvatske. Sami lideri Srba u Hrvatskoj su im, dakle, često namjenjivali ulogu i poslanstvo političke nacije.

U to da sami lideri Srba iz Hrvatske gledaju Srbe iz Hrvatske ne kao na nacionalnu manjinu, već kao na naciju koja ima neko više poslanstvo, možemo se uvjeriti i ako pogledamo zvanično glasilo srpske nacionalne manjine. Netko neupućen teško da bi prepoznao da se tu radi o sajtu srpske nacionalne manjine. Zastupljenost djelovanja Srpske pravoslavne crkve, svakako najvažnije srpske institucije, zanemarljiva je. Rad na čuvanju običaja i tradicije Srba u Hrvatskoj nije vidljiv na ovom sajtu. Čovjek bi prije rekao da se radi o nekom avangardnom političkom sajtu koji radi na promociji nekih neobičnih i davno propalih ideoloških obrazaca organiziranja društva. Prije je to sajt koji čuva baštinu avangardne i socijalističke kulture u Hrvatskoj, nego glasilo srpske nacionalne manjine.

Obnavljanje ideoloških matrica radi očuvanja političkog monopola

Iz tog primjera je vidljivo da je krug ludosti u Hrvatskoj kada se zapodjene priča o hrvatsko-srpskim odnosima potpuno zatvoren, zarobljen u jednu opasnu i konfliktnu ideološku matricu. Ta matrica stalno producira kofliktne ideološke odnose između Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Prema toj matrici, naime, Srbi u Hrvatskoj nikad nisu samo Srbi, a Hrvati samo Hrvati, to nisu etničke nacije, već nacije sa političkim poslanstvom. Srbi su, tako, četnici ili pak komunisti, za koje su, opet, Hrvati ustaše i pak frankovci. Tako se ponašaju svi učesnici u ovoj opasnoj igri tretiranja nacija kao političkih konstrukata a ne etničkih odrednica.

Tako se ponaša lider srpske manjine u Hrvatskoj kada uporno njeguje zasade totalitarnog komunističkog režima kao dio autentične kulture Srba u Hrvatskoj. Tako se ponaša ljevica u Hrvatskoj kada se pokroviteljski ponaša prema Srbima u Hrvatskoj, predstavljajući se kao sigurna zaštita od "ustaštva", a ciljajući ustvari na siguran rezervoar glasova srpske manjine. Tako se ponaša hrvatska desnica kada Srbe u Hrvatskoj uporno tretira kao strani element, a u njihovoj tradiciji i pismu vide simbole "četništva" i "velikosrpstva".

I tu je glavna opasnost od ove, možda i nespretne, izjave novoizabrane predsjednice Hrvatske. Ne toliko u tome što bi od Srba htjela u nekom smislu napraviti Hrvate i asimilirati nacionalnu manjinu u većinski narod. Mnogo je veći problem u tome što je to predstavljeno kao politički projekt. Nema političkih nacija u Hrvatskoj. Svaki pokušaj da Srbi ili Hrvati uzmu na sebe breme ostvarenja nekog višeg političkog projekta, urodio je katastrofom i za Hrvate i za Srbe.

Postoje samo etničke nacije u Hrvatskoj. To kaže i Ustav, i dobro je dok tako govori. Hrvatska je država hrvatskoga naroda i nacionalnih manjina (pa redom nabraja svaku etničku zajednicu), i točka. Tu nema mjesta ni ustašama, ni četnicima, ni partizanima, i baštinjenju njihovog tragičnog ideološkog naslijeđa i upotrebi nacija i nacionalnih manjina u druge, političke svrhe. Bilo bi dobro da i političke elite to uvide i okanu se produciranja ideoloških sukoba tamo gdje ideoligiji nema mjesta. Možda zbog toga izgube svoj ideološki monopol u hrvatskoj političkoj stvarnosti, ali to je niska cijena za dobit relaksiranja međunacionalnih odnosa Hrvata i Srba u Hrvatskoj.