VINKA DREZGA

ANALIZA VINKE DREZGE: Branko Grčić - službeno ministar eurofondova, a neslužbeno ministrant optimizma

Europska komisija, kotač i sataraš.

Piše: Vinka Drezga

Iz Bruxellesa je stigla (stara) vijest: Hrvatsko je gospodarstvo kržljavo, njime se loše upravlja, pa će Europska komisija morati skoknuti do Zagreba i na licu mjesta izvidjeti kako nam pomoći. Bruxelleska je retorika, doduše, daleko birokratiziranija, ali dade se razaznati da su  postavili dijagnozu i lijek:  makroekonomski su pokazatelji loši, pa valja smanjivati rashode, pokrenuti reforme, smanjiti administraciju. 

 

Praktički usporedo s tim, po principu toplo-hladno obznanjen je i sljedeći podatak: U posljednja statistička tri mjeseca domaća je ekonomija narasla za ciglih nula cijelih tri posto. Taj podatak ima probuditi nadu u građana da im je nakon godina trpljenja granulo sunce. Putanja je uzlazna, i za nas ima nade. Ta je brojka našemu ministru eurofondova predstavljala snažno nadahnuće da u starogrčkom stilu usklikne: Heureka!

 

U hrvatskoj pak inačici naš je Branko Grčić od fondova zapravo kazao: „Kotač je pokrenut!“ A u podtekstu te usklične rečenice stoji:  A šta sam vam ja govorio? Više vjere u vlastite snage i, dakako, u našu Vladu. Grčić je službeno ministar eurofondova, a neslužbeno ministrant optimizma.  Vjerojatno zbog svojega urođenoga dara da podiže raspoloženje, Grčić je zadužen da otvara vrata prema Bruxellesu, i da istodobno  rastjeruje egzistencijalne strahove. I da usto ulijeva radost, ufanje i nadu u srca malih ljudi i onda kada se čini da za to nema nijednoga razboritoga argumenta. 

 

Zadaća mu nije zahvalna, mora se priznati. Je li se ta njegova neformalna dužnost forsiranja vjere nametnula sama od sebe, ili mu je tko od nadređenih sugerirao da tako nastupa, za našu priču i nije bitno. Svakako, dade se zamijetiti da Grčić uvijek i svagda isijava pozitivnu energiju. I kada ga koji  novinar zaskoči pitanjem o stagnaciji, recesiji i manjku investicija, Grčić se uvijek dočeka na nogama: Percepcija u javnosti je jedno, a zbiljsko je stanje nešto posve drugo.

 

Drugim riječima, situacija je bitno bolja nego što se to na prvi pogled čini. Bez obzira na to što se Vlada i početkom ožujka zadužila za dodatnih milijardu i pol eura. Ili, „mi radimo, a rezultati će se vidjeti uskoro.“ Grčić je poznat i po mantri da je u njegovu mandatu ostvareno znatno više sredstava iz eufondova u odnosu na prethodne Vlade. Kako doista stvari s fondovima,  projektima i uopće s dinamikom integriranja zemlje u EU stoje, teško je znati nakon samo godinu i pol dana članstva u Uniji. Međutim, na razini  svakodnevnoga života, ostaje dojam da se malo toga zbiva, da prevladava statičnost. Sveopća letargija ubija inicijativu, koči poduzetnost i kod najodvažnijih pojedinaca. 

 

Zadaća mu nije zahvalna, mora se priznati. Je li se ta njegova neformalna dužnost forsiranja vjere nametnula sama od sebe, ili mu je tko od nadređenih sugerirao da tako nastupa, za našu priču i nije bitno. Svakako, dade se zamijetiti da Grčić uvijek i svagda isijava pozitivnu energiju. I kada ga koji  novinar zaskoči pitanjem o stagnaciji, recesiji i manjku investicija, Grčić se uvijek dočeka na nogama: Percepcija u javnosti je jedno, a zbiljsko je stanje nešto posve drugo.

Ali tu onda nastupa ministar Grčić. Pretplaćen na optimizam, on stvarnosti nameće svoj retorički okvir: Zbilju interpretira u bojama proljeća, kao autostradu s jedva kojim oštrijim zavojem. Tako oslikana zbilja je oku i srcu bitno ugodnija od zbiljske zbilje.  Iz toga proizlazi  da pomaci samo što se nisu zbili, da je boljitak iza ugla, dvije ulice jugozapadno od nas. I ta mu je retorika urodila plodom. Dozvao je kakav takav pomak u BDP-u i uskliknuo:

 

Kotač se zakotrljao, polako, ali nazaustavljivo. To je kotrljanje jedva primjetno; posrijedi je broj od 0,3 posto. Ma koliko mali, međutim, taj je decimalni  broj pozitivan, a to je ono što Grčića zanima. On ne mari  puno za raznorodna tumačenja, ne brine ga  korelacija toga broja sa suvremenim teorijama ekonomije, a još ga manje zanima da tu decimalu  integrira  u koji poznati ideologijski sustav. I bolje da je tako. Želimo ga držati riječ.  I uhvatiti se za kotač.  Dosta je bilo negativnih razlomaka, tmurnih projekcija i ekonomije koja vene. 

 

Neovisno, međutim, o tim gospodarskim i retoričkim proplamsajima, europska se vlada sprema posjetiti Zagreb. I provesti određeno vrijeme kod nas da utvrdi što i kako naše vlasti čine  da nam ekonomiju dovedu u red. Retorička kreativnost eurokrate  previše ne impresionira. Njihova je retorička formula  više nego jednostavna, a glasi: reforme, rezovi i reforme. Komunikacija birokrata, pa onda i eurokrata  primarno je racionalna, ne eksperimentira sa slikama iz prirode, ne rabi usporedbe iz živoga svijeta, a emocionalnu  obojenost svodi na minimum. Njihov je govor vrlo apstraktan, s mnoštvom općih imenica,  namjerno slabo razumljiv, izdignut iznad  svakodnevnice. 

 

Otprilike istodobno, i šef Sabora Josip Leko nas je počastio svojim retoričkim obratom. Inače odmjeren, općenit i namjerno neodređen, Leko je prije koji dan bio vrlo slikovit. Skovao je novu političku metaforu—'sataraš-diskusiju'. I time pridonio retoričkoj riznici  suvremene Hrvatske. Njegova je 'sataraš-tvorevina' izravna kritika Damira Kajina, ali i političkoga diskursa uopće, a napose onoga koji se zbiva u Hrvatskom saboru.   

 

Govor domaćih, uključujući i istarskoga parlamentarca, najčešće je  zabavljački: njegova je svrha uveseliti  sebe i one oko sebe. Govor radi govora, govor za ubijanje vremena modus je za kojim nerijetko poseže upravo nezavisni zastupnik Kajin. U konkretnom, sataraš-slučaju  Damir je Kajin uspio spojiti  i more i planine i ratove i apokalipse i termoelektrane s  neizbježnim Titom, komunistima i antifašistima.

 

Na taj se vid diskursa koji predstavlja  slobodno puštanje na volju strujanjima (pod)svijesti osvrnuo Josip Leko. Takvi  igrokazi za javnost utjelovljuju pučke stihove iz Maloga mista: „...i sve ča mu na um sine čini da mu vrime mine.“ Oni su po definiciji neprimjereni visokomu domu, štoviše, predstavljaju zloporabu parlamentarne govornice. Predsjednik zakonodavne vlasti, Josip Leko se stoga  okuražio i kajinovski diskurs 'zbrda-zdola'  nazvao satarašem. 

 

Ako se uvijek staloženi i predvidljivi Josip Leko odlučio iskoraknuti  iz samoga sebe,  onda je red da se saborskom diskursu posveti koji analitički redak.  Dobacivanja, podmetanja, prizemne šale, narodne uzrečice tipa „što se babi htilo to se babi snilo“, ali i prostačenja i otvorene uvrede („niste stvoreni za mudraca nego za madraca“), predstavljaju uobičajene govorne forme naših narodnih predstavnika.  Povrh toga, neki od njih njeguju osobiti oblik izražavanja u zagonetkama i odgonetkama.

 

Ako to narodno stvaralaštvo na licu mjesta ponekad i uspije kojemu darovitom zastupniku, u većine njih takve su doskočice upravo mlaćenje prazne slame. Ako koji od njih i ima showmanski talent, i sklon je zabavi, morao bi si dati oduška na mjestu koje je za to prikladno, u krčmi (kafani),  primjerice. Jer pučki su predstavnici u dom koji predstavlja kontinuitet hrvatske državnosti birani da se bave ozbiljnim pitanjima—da predlažu politike i pomažu rješavati probleme, i da to postignu u najkraćem vremenskom roku. 

 

Određenom broju  sabornika, međutim, mandat služi kao lukrativna djelatnost: Od politike se dobro živi, saborski je mandat osobito sigurna pozicija, a kad se ona  jednom postigne, onda se taj prostorno-vremenski okvir popunjava prema vlastitoj volji. I sam je Kajin,  u trenutku iskrenosti,   svojedobno zabrinuto naglas razmišljao: „A što ću ja radit ako ostanem bez Sabora?“

 

Takva vrst egzistencijalne tjeskobe mogla bi, i morala,  poslužiti kao  poticaj  sadržajnijoj retorici. Oni bez  prirodnoga dara za dobru (sadržajnu)  komunikaciju, morali bi  studioznije pristupati tom pitanju. I početi učiti od početaka. I posuditi koji priručnik  od starih Grka, primjerice. Elementarna pristojnost nalaže da se pozicija narodnoga zastupnika dovede u korelaciju sa stvarnim ljudima koji su ga birali. Da ih predstavlja i zastupa njihove interese  u parlamentu. Ima im stoga odgovarati za svoj rad i svoj govor.  Kafanski (sataraš) diskurs znade biti zabavan, ali je neproduktivan, osobito u institucijama vlasti, a napose u kriznim vremenima.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

hrvatska, europska komisija, josip leko, branko grčić, vinka drezga