MISLAV MIHOLEK

KOLUMNA MISLAVA MIHOLEKA: Hrvatska, depresivna zemlja-talac 30 000 aveti iz daleke prošlosti

Dosta je bilo više loše prošlosti i grozne sadašnjosti, nama treba pozitivna budućnost.

Piše: Mislav Miholek

Korizmeno doba skoro da je gotovo. Ove nedjelje je Cvjetnica ili Nedjelja Kristove muke. Hrvatska je vrlo slična Palestini prvog stoljeća. U Isusovo doba to je bila siromašna zemlja s bogatom elitom u kojoj nije postojalo nikakve sloge. Narod je bio siromašan, jadan i nezaposlen, a česte bune bile su produkt beznađa. Hrvatska je nezaposlena i jadna, ali srećom, kronično lijena za nasilne promjene. Tragično lijena za bilo kakvu promjenu. Za promjenu treba postojati kritična masa, a kritična masa se nalazi na autobusima i vlakovima za Njemačku, Italiju i Austriju, po zrakoplovima za Englesku, Kanadu i Novi Zeland.

 

U europskim i svjetskim razmjerima, Hrvatska je mala i beznačajna zemlja, slično kao i susjedne zemlje i većina europskih. Čuvena slavna prošlost i svjetske face, kao npr. isusovac i znanstvenik Ruđer Bošković ili znanstvenik i mistik Nikola Tesla, morali su otići odavde da bi nešto od sebe napravili. Najbogatiji Hrvati, kao primjerice Ante Maglica ili Andrónico Luksic Abaroa, rođeni su daleko od Hrvatske.   

 

Dolazi Uskrs, blagdan novoga početka. Puna su nam usta Boga, Isusa, kršćanstva, a ponašamo se kao pogani. Ako je što snaga kršćanstva, ako je što pogonsko gorivo kršćanske vjere, onda je to mogućnost novoga početka. Ugledajmo se na Krista i krenimo kao novi ljudi u budućnost. Bez ustaša i partizana, bez Pavelića i Tita. Budimo ljudi budućnosti, a prošlost prepustimo povjesničarima. Dosta je bilo više loše prošlosti i grozne sadašnjosti, nama treba pozitivna budućnost.

Emigracija nije loša za Hrvate. Mario Ančić, primjerice, trenutno radi za NBA. Boris Maruna je bio najveći pjesnik emigracije, a time jedan od najvećih hrvatskih pjesnika uopće. Zanimljivo da su čak dva Amerikanca s hrvatskim podrijetlom u postvijetnamskom građanskom pokretu postali značajna imena, to su ratni veterani Ron Kovic i Leonard Matlovich.

 

Guy Mitchell je bio jedan od najpopularnijih američkih zabavljača iz sredine i s kraja pedesetih,  a rodio se kao Albert George Cernik (Crnić). Johna Malkovicha uopće ne treba spominjati. Zapravo treba spominjati, jer je imao najbolju namjeru raditi s hrvatskom državom kada se stvarala, ali to je zamrlo, jer što će nama jedan Malkovich. Iako je američka ikona, vrlo rado govori o svojim korijenima, koliko god da ga je hrvatska državna elita odbacila.

 

Zašto Hrvati postaju tako dobri Amerikanci? Zašto Guy Mitchell iza sebe ima šest milijuna prodanih singlica, a ovdje ga nitko ne spominje? Zašto su Hrvati i ljudi rođeni u Hrvatskoj jednostavno genijalni u inozemstvu, a ovdje vlada negativna selekcija? Zato što u Americi nema ustaša i partizana. Ustaša je u Drugom svjetskom ratu bilo jako malo. Ustaška vojnica je 1942. jedva imala 16.000 dobrovoljaca, a kako nije mogla ojačiti, umjesto u Kopnenu vojsku Hrvatskog domobranstva, od 1943. novaci su slani u ustaše. Komunista je bilo jako malo.

 

KPH je 1941. imala 4.000 članova i 11.000 skojevaca. Dakle, obje strane su imale oko 15.000 ljudi, dakle mi se tu svađamo oko 30.000 ljudi od pred više od sedamdeset godina? Pa jesmo li normalan narod? Očito nismo, jer ako 4 milijuna ljudi dopušta da bude talac oko 30.000 domaćih fašista i domaćih komunista, tj. 30.000 poklonika totalitarizma, onda tu nešto ne štima.

 

Teolog sam, toga se ne sramim, uska specijalnost crkvena povijest, na politologiji sam položio i svjetsku i nacionalnu povijest, volim historiografiju. Ali nisam talac prošlosti. Zvuči poprilično žalosno da je Hrvatska talac Pavelića i Tita. Pavelić je bio maloumna Hitlerova marioneta kojega je većina NDH zvala bezglavnik, a kada su mu Nijemci krajem rata u svibnju prepustili konačno vlast, on je ostavio svoju vojsku i civile, te pod krinkom šmugnuo daleko. Kukavica i masovni ubojica.    

 

Tito je bio svjetski igrač, ali sve od 1948. bio je vjerni staljinist, u svakome pogledu. Ono što svakome preporučam je da čita ustašku i partizansku ratnu propagandu, jer zvuče vrlo slično, a ako netko misli da su partizani koristili internacionalistički vokabular, onda su u krivu, pozivi u NOB, NOR i NOP su bili vrlo hrvatski nacionalistički nastrojeni. Kada je Tito otvorio granice sredinom šezdesetih, otišli su najsiromašniji željni posla i oni najpoduzetniji. Ovi drugi od kraja šezdesetih sustavno odlaze iz Hrvatske. Kad je umro, Tito je ostavio Jugoslaviju u rasulu koje je rezultiralo ratom i on je najveći krivac za krvavi raspad.

 

Vrlo jednostavno, kćer ili sin hrvatskog emigranta (rođenog u osamdesetima u Hrvatskoj) koja ili koji se rodi u inozemstvu, recimo u SAD-u, bit će vrlo vjerojatno novi Brian Krzanich (jedan od glavešina Intela), dok će dijete čovjeka koji je ostao u Hrvatskoj, i koje je rođeno u toj istoj zemlji, bit će vrlo vjerojatno novi Zoran Milanović (tip koji se bavi poslom o kojem apsolutno nema pojma). Što je najluđe, obje osobe, ovaj koji je emigrirao i ovaj koji je ostao, vrlo vjerojatno su slični, samo je emigrant poduzetniji.

 

Dolazi Uskrs, blagdan novoga početka. Puna su nam usta Boga, Isusa, kršćanstva, a ponašamo se kao pogani. Ako je što snaga kršćanstva, ako je što pogonsko gorivo kršćanske vjere, onda je to mogućnost novoga početka. Ugledajmo se na Krista i krenimo kao novi ljudi u budućnost. Bez ustaša i partizana, bez Pavelića i Tita. Budimo ljudi budućnosti, a prošlost prepustimo povjesničarima. Dosta je bilo više loše prošlosti i grozne sadašnjosti, nama treba pozitivna budućnost.

 

Treba nam života, treba nam posla, treba nam nade.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

mislav miholek, hrvatska, kriza