MISLAV MIHOLEK

BOLJA VREMENA DOLAZE: Generacije rođene u osamdesetima najbolje su što Hrvatska ima

Takvu bolju Hrvatsku zajednički će napraviti one generacije koja nisu nikoga cinkale i prodale.

Piše: Mislav Miholek

Teško je naći jednu specifičnu stvar koja veže one koji su rođeni u osamdesetima u Hrvatskoj osim toga što se iz njihova JMBG-a dade isčitati kako su rođeni u specifičnom deseteljeću dvadesetoga stoljeća. Ove generacije slove kao izgubljene, što je totalno promašeno jer rijetko koja generacija u Hrvatskoj se može podičiti jednom sjajnom činjenicom, prve su generacije koje nisu trebale nikoga cinkati.

 

            Čitam na Facebooku ovih dana status jednoga od uspješnijih emigranata u Kanadi kako je čovjek iskreno razočaran političkom situacijom u ovoj našoj zemlji. Nadam se da se ne ljuti ovaj Slavonac po rođenju što ga spominjem. "Ovdje vrijeme k'o da stoji, kao da sve duže traje, otkad pamte stari moji, odlazi se, a ostaje." Divni stihovi pokojnoga Duška Gruborovića zapravo očitavaju da ako i odemo iz ove zemlje, iz svoga kraja, ipak smo vezani s njim. Nažalost, sudbina je malih zemalja, a Hrvatska je mala zemlja, kao što su uostalom npr. Austrija i Danska (u kojoj se ne može naći marksistička literatura u javnim i sveučilišnim knjižnicama), u kojima se izvrsno živi i u kojima je kvaliteta života daleko ispred Hrvatske, da se iz njih odlazi ako nema posla.

 

Ovce koje su 1980. cendrale za svojim čobanom Titom, primarno su cendrale za svojim životom koji se svodio na dug i na jednu veliku laž. Vrijeme između 1941. do 1990. izgubljeno je u političkom, ekononskom i društvenom smislu. Jedino što je vrijedilo iz toga doba su oni pojedinci koji su otišli na Zapad i vratili se. 

 

Još iz doba Sokrata učiteljstvo je na visokoj razini, tako da za sve što u životu znam, za sve što pišem, zahvalan sam učiteljima. Od prvog razreda pučke škole pa do fakultetskih klupa sve divno znanje koje sam kupio dar je mojih učitelja, nastavnika i profesora. Ne sramim se privatizirati tekstove, jer kolumna je personalizirana forma, pa često volim spominjati one pokojne. Nažalost, puno je umrlo onih koji su mi predavali i davali sjeme mudrosti. Od srednjoškolskih profesora nažalost su mrtvi: prof. Dubravka Kozina (filozofija), prof. Mladen Avalon (sociologija, logika), prof. Marija Petrović (hrvatski jezik i književnost) i prof. Petar Krstić (fizika).

 

Od fakultetskih profesora zadnji je umro prof. Ivan Prpić, čovjek kojemu je odlazak u Njemačku 1968. promijenio život i otvorio neke neviđene perspektive. Uvijek ističem genijalnog kapucina Tomislava Zdenka Tenšeka, koji je bio povezan s francusko-njemačkim Elzasom i Straßurgom, a moj pokojni mentor Davorin Peterlin proveo je značajne godine predajući na Oxfordu i u Dublinu. Kao protestant bio je izvrsno primljen u katoličkoj Irskoj, njegovi dojmovi o gibanjima u lokalnoj irskoj Katoličkoj crkvi bili su mi fascinantni i, kao što sam pisao prije, ovdje se malo zna o suvremenoj Irskoj. Ova trojica stručnjaka mirne duše mogla su ostati u inozemstvu, i već bi pronašla načina da ostanu tamo i žive bez specifičnih hrvatskih briga. Ali vlastitom odlukom, vratili su u ovu zemlju i davali znanje mladima studentima. I nisu se jedini vratili. Iako spavaju u svojim grobovima, vjerujem da su živi u sjećanjima mnogih studenata. Oni svi su otišli na Zapad. Zapadna Njemačka, Francuska, Engleska, Irska. Hrvatska je Zapad i jedino može biti Zapad.

 


             Ovce koje su 1980. cendrale za svojim čobanom Titom, primarno su cendrale za svojim životom koji se svodio na dug i na jednu veliku laž. Vrijeme između 1941. do 1990. izgubljeno je u političkom, ekononskom i društvenom smislu. Jedino što je vrijedilo iz toga doba su oni pojedinci koji su otišli na Zapad i vratili se. Druga Jugoslavija je bila cinkerska država ustrašenih ljudi. Ljudski je i shvatljivo da su nakon Bleiburga, Gologa Otoka i sloma Proljeća mnogi odabrali biti ovce nasuprot biti ljudima, ali bilo koja osoba koja 2015. brani postupanja iz razdoblja od Pavelića do Tita i koja je i danas ovca, a može biti čovjekom, jednostavno je promašila svoju egzistenciju. Titoisti danas imaju na ustima Franju Tuđmana. Tuđman nije imao pojma o ekonomiji, što i mi danas osjećamo na svojoj koži, ali je usmjerio državu prema Zapadu, prema NATO savezu i prema Europskoj uniji.

 

Dok su ovce živjele sretno od tuđe nesreće, generacije iz osamdesetih odbijaju živjeti na tuđoj grbači. Preko 100 tisuća onih koji su otišli u inozemstvo, većinom su rođeni u osamdesetima. Iako postoji hrvatska kolonija u Moskvi, ona je sitna i zanemariva spram svih onih kojih su otišli u Irsku, Njemačku, Kanadu, Švicarsku, Australiju i skandinavske države, dakle izrazito zapadne zemlje. Priča se da se vrlo vjerojatno većinom neće vratiti. Dobrim dijelom neće se vratiti jer ne žele slušati ovce kako raspravljaju o Titu i Paveliću. To nisu ni desničari, ni ljevičari, to su sebične ostarjele ovce koje truju sve što dotaknu.

 

Doduše, jedna stvar je sigurna. Dio ljudi će se vratiti. Vratit će se ljudi kao Ivan Prpić, Zdenko Tenšek i Davorin Peterlin. Kako je to divno rekao čuveni povratnik zvan Boris Maruna, Hrvatsku je zasigurno lakše voljeti iz daljine. Nažalost, ovo je takva zemlja. Da nije bilo komunizma nego da je poslijeratna Jugoslavija ostala kapitalistička, vrlo vjerojatno bi i danas opstala, a Zagreb bi bio financijsko, gospodarsko, kulturno i športsko središte takve Jugoslavije, dok bi Beograd bio nešto kao Ankara. Iako smo izgubili 50 godina u totalitarizmu, 5 godina u nametnutom ratu i 20 godina u lutanjima i besplodnim raspravama na teme prošlosti, Hrvatska će zasigurno postati kao luteranska Danska i katolička Austrija.

 

Takvu bolju Hrvatsku zajednički će napraviti one generacije koja nisu nikoga cinkale i prodale, generacije onih koji su bili dovoljno hrabri da ostaju i onih koji će biti dovoljno hrabri da se vrate iz pečalbe, "izgubljene" generacije rođene u osamdesetima godina dvadesetog stoljeća. Bolja vremena dolaze.

 

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

mladi, povratnici, iseljavanje, generacije, mislav miholek